Je li Isus mogao i kako osjetiti napuštenost od Oca?
Isus je “u našu izgubljenost ušao kao onaj koji po svojoj biti nema ništa zajedničko s njome. Zbog toga ne zna ništa o njoj sa stanovišta vlastitog čovječjeg palog života, nego znade o njoj kao Bog. Odatle ta zastrašujuća jasnoća znanja. Odatle i njegova beskonačna osamljenost. On je stvarno jedini koji vidi među slijepima, koji osjeća među učmalima, slobodan i sređen među smušenjacima.”[1]
Prema tome, Isus je osamljen s obzirom na sve ljude jer nema čovjeka koji bi mogao razumjeti božansku patnju, ali i s obzirom na Boga, Oca svoga, od čije strane se također pojavljuje osamljenost. Dakako da moramo biti svjesni da je “Muka Kristova Božja tajna i to najdublja. Samo Duh, koji je bio u njemu, pozna tu tajnu i nitko drugi, ni na zemlji ni na nebu jer patnju uistinu ne pozna i ne može o njoj govoriti osim onaj tko ju je podnio.”[2]
Isusova napuštenost od Oca
“Isus se pojavljuje kao osuđenik, prokletnik: Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini (2 Kor 5,21); Krist je sam postao za nas prokletstvom (Gal 3,13). On je stvarno naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo (Iz 53,4).”[3] Isus je na sebe uzeo svu ljudsku oholost, svu pobunu protiv Boga. Grijesi su bili natovareni na njega jer ih je slobodno uzeo na sebe; On – pisano je – u tijelu svom grijehe naše ponese (1 Pt 2,24). Osjećao se na neki način grijehom svijeta.[4]
Isusovu je dušu pritiskao čitav moralni svijet krivice, koji nije manje neograničen od fizičkoga. Na njega se mogu primijeniti riječi proroka Izaije: Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju (Iz 53,6). Budući da Isus na sebi nosi grijeh, Bog je daleko. Bog zbog toga postaje uzrok njegove najveće muke. Ne u smislu da je on za nj odgovoran, nego u smislu da svojom jednostavnom egzistencijom osvjetljuje i pokazuje grijeh nepodnošljivim.[5]
Isus je okrivljen kod svoga Oca za svaki grijeh koji postoji na svijetu. Iskusio je u najvišem stupnju najstrašniji, ukorijenjeni i opći uzrok ljudske patnje a to je osjećaj krivice. [6] Gdje je grijeh, tu Bog ne može ne uspraviti svoj sud protiv njega, inače bi se Bog izložio nagodbi s grijehom te bi pala sama razlika između dobra i zla. Sada, u Maslinskom vrtu Isus je bezbožnost, čitava svjetska bezbožnost. On je čovjek postao grijehom. Kako je pisano, umro je za bezbožnike, na njihovu mjestu, ne samo njima na korist. Prihvatio je biti odgovoran za sve grijehe te je kao takav krivac pred Bogom, stoga se protiv njega objavljuje Božji gnjev, a to znači ispiti kalež.[7] “Čas i kalež znači prihvaćanje grijeha svijeta u duhovno-tjelesno-osobnu egzistenciju zastupnika i posrednika”.[8] Isus je “ako se tako smije kazati, vidio srdžbu Očevu uperenu protiv sebe zbog grijeha kojega je preuzeo te je osjetio okretanje Svetog Boga od ostavljena Sina.”[9]
Problematika Isusovog doživljaja napuštenosti od Oca
Ovdje prisutna problematika potiče na pitanje mogućnosti Sina da osjeti ili doživi Očevu odsutnost budući da je, kako smo dosad vidjeli, povezan s Ocem ne samo po božanskoj naravi već i perihorezom. Zbog te veze s Ocem koju uvijek ima, čini se da je Kristova duša i u vrijeme trpljenja ostala u stanju gledanja Oca, po čemu bi onda bilo isključeno da bi Krist u muci postao u punome smislu nosilac i iskusitelj grijeha.
Balthasar citirajući svetog Bonaventuru tvrdi da “blaženo gledanje Boga nije zapreka da duhovni dijelovi Kristove duše budu zahvaćeni trpljenjem, budući da čitava grešna duša treba ozdravljenje.”[10] Bonaventura uvodi razliku između trpljenja i sutrpljenja (compassio): “Što se tiče boli trpljenja Krist je više trpio u svojoj tjelesnosti; što se pak tiče sutrpljenja više u svojoj duševnosti, a bol sutrpljenja bijaše veća od boli trpljenja.”[11]
Što to znači? Krist je dakle trpio i sutrpio. Kao u trpljenju, tako je i u sutrpljenju trpio na dvije razine – duhovnoj i tjelesnoj. Kada paralelno promatramo trpljenje i sutrpljenje u Krista je intenzivnije bilo sutrpljenje i to na duhovnoj razini. Zbog toga jer je sutrpljenje iz suosjećanja s drugim, sutrpljenje je jače jer Krist trpi onako kako bi morao trpjeti onaj koji je počinio grijeh dok je on sasvim nedužan. Sutrpljenje upravo zbog toga postaje teže za Krista jer on sutrpi za nešto za što nije kriv, a ipak trpi kao da je kriv, još više, kao da je on sam počinio krivicu.
Sutrpljenje je bilo jače u duševnosti nego u tjelesnosti ponajprije zato što je uzrok s jačim temeljom: uvreda Bogu i naše odvajanje od njega, najvećeg dobra što se ne može usporediti s tjelesnošću te stoga što je sklonost prema trpljenju bila veća zbog prevelike mjere ljubavi. Jer, što je ljubav prema onome koga volimo veća, tim su veće i boli nanesene od strane onoga koga volimo.[12] “I tako njegovo sutrpljenje nadilazi svako drugo sutrpljenje mnogo više nego je njegovo trpljenje nadilazilo svako drugo (tjelesno) trpljenje jer, usporedimo li ga s drugima, prevelika mjera njegove ljubavi jasno nadmašuje mjeru njegova trpljenja iako on na oba načina sve visoko nadmašuje.”[13] “Zbog činjenice da mu je natovaren grijeh svijeta Isus sebe i svoju sudbinu ne razlikuje od sudbine grešnika – to manje, veli Bonaventura, što je ljubav veća – i doživljava takav strah i jezu kakve bismo po pravu morali mi osjećati.”[14]
Ovdje ponovno moramo ustupiti mjesto vjeri kako bi nam ona obasjala ovo otajstvo. Svakako, gledajući s Očeve strane, Otac nikada nije napustio Sina, oni su vječno povezani kako božanskom naravi tako perihorezom, međutim, od Sina je uklonio svoju prisutnost u smislu da je uklonio iskustvo i doživljaj svoje blizine i prisutnosti te je tako Sin uistinu mogao doživjeti napuštenost Očevu. Koristeći analogiju ova napuštenost se može usporediti, iako u ograničenom smislu, sa slikom jednog uda tijela, npr. noge koja je primila anesteziju te je tako umrtvljena. Osobi će se činiti da joj je noga amputirana jer joj je uklonjen svaki osjećaj i doživljaj noge, iako, međutim, to ne odgovara stvarnosti.
Kristovo poznavanje straha od pakla
Još jedno pitanje koje se postavljalo vezano uz Kristovu patnju u Getsemanskom vrtu jeste pitanje poznavanja timor gehennalis (straha od pakla)[15]. Je li Krist mogao poznavati strah od pakla budući da je znao da neće tamo nikada završiti? Čini se da taj strah nije iskusio, međutim, ako to nije iskusio i uzeo na sebe onda se ipak nije s nama ljudima sjedinio u svemu osim u grijehu. Ako pak jeste osjetio taj strah, postavlja se pitanje kako je to moguće, jer kako osjećati strah od nečega od čega znaš da si pošteđen, bez obzira koliko to strašno bilo?
Imamo dva rješenja za ovu problematiku. Prvo kaže da je Isus taj strah poznavao “u svojoj vlastitoj osobi, no ne za sebe, već za svoje udove. Ako je on već zbog vremenite smrti Lazara doživio pravu pomutnju i bol i prolijevao istinske suze, tad je mogao to više u sebi osjećati strah i bol zbog vječne propasti, kad je unaprijed vidio da će ta propast zbog njega Židovima biti sudbinom. Zamijenimo i to odveć mudro “da će biti” uvjetnim načinom “da bi mogla biti”, tada smo kod Pavla: Krist nadvlada u svojoj muci upravo i krivnju (a time i predviđenu kaznu) svojih ubojica (Rim 5,16).”[16]
Drugo je potpomognuto analogijom iz svakodnevnog života. Krist je mogao osjećati strah od pakla kao da će u njemu završiti iako je znao da u njemu neće završiti jednako kao što se mi često strašimo od onoga o čemu po razumu znamo da se neće dogoditi. Navečer se možda bojimo da ćemo susresti mrtvaca, iako znamo da se to neće dogoditi. Ili, kad stojimo na velikoj visini iako daleko od ruba, potpuno nas zahvati osjećaj vrtoglavice i strah da ćemo se strmoglaviti, a razum nam pak govori kako stojimo na sigurnom i kako je naš strah neosnovan.[17]
Dakle, Kristu nije bio nepoznat strah od pakla, međutim, nije ga mogao osjećati u sebi upravo zbog toga jer je Bog, jer ima apsolutnu spoznaju (jer je kontradiktorno da bi on mogao završiti u paklu), nego samo u svojim (mističnim) udovima[18] zbog toga jer je preuzeo sve grijehe svih svojih (mističnih) udova na sebe. Kako nam i samo osobno iskustvo svjedoči, iako razumski znamo da smo od nečega pošteđeni, to nužno ne mora otkloniti strah od istoga.
Zaključak
Definiranje iskustva patnje i trpljenja uvijek je nepotpuno koliko god se o tome pisalo i raspravljao, posebice onda kada je govor o Bogu i međusobnom odnosu osoba unutar trojstva. U agoniji Getsemanskog vrta Sin je trpio uzevši sve naše grijehe na sebe postavši sam grijehom. Budući da je Bog patnje su mu bile višestruko veće jer posjeduje božansko znanje ali i zahvaća puno šire – sve grijehe od prvih ljudi do dovršetka svijeta. Ne zanemarimo pri tome da se ovo otajstvo dotiče i svakoga od nas, jer i moji su grijesi bili prisutni u ovome otajstvu! Sve se u tom mučnom času srušilo na njega, stoga čovjek ne može shvatiti patnju Boga koji ga nadilazi. Patnja Boga u Getsemanskom vrtu uvijek će ostati otajstvo što pak ne treba obeshrabriti da se uvijek iznova odvažimo produbiti koliko je to moguće, prije svega pogledom vjere.
Iako nerazdvojivo povezan i istobitan s Ocem, Sin je iskusio napuštenost od Oca uzevši sve grijehe na sebe zbog čega je postao grijehom, zbog čega je, naposljetku, lišen doživljaja i iskustva prisutnosti Oca koji nikako nije onaj koji ravnodušno sa strane promatra što se događa. Vezom perihoreze i Otac je trpio skupa sa Sinom, ali na drugačiji način koji nam goli razum upotpunosti ne može otkriti.
Otajstvo patnje u Getsemanskom vrtu ne ostavlja drugog izbora već ponizno priznati kako um ima svoje granice koje u ovoj temi dodirujemo te da za dublje razumijevanje ovih otajstava treba ustupiti više mjesta vjeri. Možemo skupa sa svetim Bonaventurom zaključiti: “Ako pak tragaš za tim kako se to može zgoditi, pitaj milost, a ne nauk; želju, a ne razum; vapaj molitve, a ne napor učenja; Zaručnika, a ne učitelja; Boga, a ne čovjeka; tamu, a ne jasnoću; ne pitaj svjetlo, nego oganj koji potpuno raspaljuje i prenosi u Boga izvanrednim pomazanjima i najžarčim čuvstvima.”[19]
[1] Romano GUARDINI, Gospodin – razmatranja o osobi i životu Isusa Krista, 415.
[2] Raniero CANTALAMESSA, Život u Kristovu Gospodstvu, 73.
[3] Isto, 74.
[4] Usp. Isto, 78.
[5] Usp. Isto, 79.
[6] Usp. Isto, 85.
[7] Usp. Isto, 77-78.
[8]Hans Urs Von BALTHASAR, Mysterim Paschale – Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega Spasitelja, 78.
[9] Romano GUARDINI, Gospodin – razmatranja o osobi i životu Isusa Krista, 417.
[10] Hans Urs Von BALTHASAR, Mysterim Paschale – Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega Spasitelja, 80.
[11] Isto.
[12] Usp. Isto.
[13] Isto.
[14] Isto, 81.
[15] Usp. Isto, 79.
[16] Isto.
[17] Usp. Isto.
[18] Usp. Isto.
[19]BONAVENTURA, Tria Opuscula, KS, Zagreb, 2009., 506.