Svatko je bar jednom u životu poželio biti slavan, imati hrpu sljedbenika i obožavatelja, biti lice s ekrana i naslovnica čiju će pojavu i mišljenje nacija gledati i slušati sa oduševljenjem. Oni malo duhovniji – bolje rečeno, s boljim ukusom – htjeli bi biti silni i veliki sveci kojima će s kraja zemlje dolaziti ljudi po savjet ili pomoć i činiti čudesa. Neki se trude iz petnih žila postati slavni i poznati da na kraju izgube svoju dušu ili upropaste svoju obitelj. Prije par dana razgovarao sam s jednom plemenitom mladom osobom koja mi se požalila da u društvu ne smije naglas reći da joj je najveća želja imati djecu i biti dobra majka i supruga. Jer je to smiješno logici ovoga svijeta. Logika svjetskih ideologa glasi ovako: “ako ne doprinosiš društvu na način na koji mi to želimo, ako nisi zdrav, slavan, popularan, nemaš markiranu odjeću, radiš svoj posao za crkavicu, tada živiš običan i dosadan život; ne živiš prema našim očekivanjima, nemaš želje koje su moderne, nemaš sve petice u školi – ti ne vrijediš”. Ovo nabrajanje može ići u nedogled. Možda će to najbolje opisati scena iz filma “Revolver” kada glavni protagonist Jake Green shvati da su ga cijelo vrijeme vukli za nosi i igrali na njegov način razmišljanja za koji je on mislio da je autentičan.
Monolog Jakea Greena ide ovako :
Ima nešto što nisi znao o sebi. Nešto što ćeš poricati da čak i postoji sve dok ne bude prekasno učiniti nešto u vezi toga. To je jedini razlog zašto ustaješ ujutro, jedini razlog zbog kojeg trpiš svog napornog šefa, krv, znoj i suze. To je zato što želiš da ljudi znaju koliko si dobar, lijep, velikodušan, zabavan, divlji i pametan nego što si zapravo. Plaši me se ili me preziri, ali molim te misli da sam poseban. Dijelimo ovisnost. Pravi smo narkomani. Svi smo u tome, radi tapšanja po ramenu i zlatnog sata. Koga briga za ostale… Pogledaj pametnog momka sa značkom kako polira svoj trofej koji kao dijamant sija. Mi smo samo majmuni umotani u odijelima koje mole za odobrenje drugih. Da smo svjesni toga, ne bi to radili.
Današnji svetac je sve to prebrodio. Sveti Josip, iako pravednik, također je imao krize koje su promijenile njegov život i njegov način razmišljanja. Manje-više svi iz evanđelja znamo kako je Josip postupio slušajući Božji glas koji iznenađuje svakoga od nas iz dana u dan. Zamislite da je sveti Josip držao puno do ljudskih obzira. Gospodin Isus Krist sigurno ne želi da živimo takve živote gdje čovjek strepi u strahu od pada na kapitalističkoj ljestvici moralnih vrijednosti. Onda ne čudi što nam Gospodin iz ljubavi šalje razne krize, krize koje su upravo Božji poziv da svoj život počnemo živjeti punim plućima i autentičnije, bez straha od ljudskih obzira i gubitka statusa u društvu.
Danas čovjeka, posebice kršćane, treba podsjećati tko su oni zapravo, koliko je njihovo dostojanstvo kao djece Božje, tko su oni uistinu u očima pravoga Kralja i Boga koji vlada ovim svijetom, pred kojim je onaj najslavniji čovjek i najmoćniji mogućnik samo prah i pepeo. Kada bi mi poznavali svoje dostojanstvo sigurno bi bili mirniji i ispunjeniji a uz to bi uštedjeli i živaca i vremena u dokazivanju drugima.
Sveti Josip upravo pokazuje put kako pobijediti naše uvjetovanosti i obzire. Nije pobjegao i nije prestao tražiti Boga. On je shvatio da je čovjek samo ono što je pred Bogom i ništa više, kako jednom reče sveti Franjo. Često se i sam upitam što bi bilo da je sveti Josip poslušao Zakon, što bi bilo s Isusom i Marijom da nije poslušao Zakon Ljubavi? Što bi bilo da se pitao što će ljudi reći? Ovaj velikan je jednostavno, marljivo, pobžano i šutljivo živio autentičan skroviti život ispunjen Božjom ljubavi. Upravo suprotno od onoga iznad već navedenoga. Možemo zaključiti da je bio blizak malim ljudima koji žive skrovite živote za koje nitko ne zna, samozatajnim ljudima s velikim srcem koji ljube Boga i imaju oko za svoje bližnje.
Sveti Josip je i danas prisutan na zemlji u čovjeku koji bježi iz svoje zemlje da zaštiti svoju obitelj, u svakom beskućniku koji traži krov nad glavom, u svakom malom čovjeku koji želi pošteno i marljivo raditi svoj posao, u svakom tati koji radi 12 sati ali ipak nađe vremena za svoju obitelj, u svakom ljudskom biću koje želi zaštiti dijete u majčinoj utrobi. Sveti Josip tiho prosvjeduje jer se država počela ponašati poput nekog apsoluta pa odlučuje tko će živjeti a tko ne. Čudno je kako su takvi ljudi najtiši, ne rade čuda, ne poznaju napamet Sveto Pismo, ne sjede u prvim klupama u crkvi a opet nađu vremena za svog susjeda koji možda ne voli Crkvu. S braćom i sestrama iz crkve ne komentira i ne želi ulaziti u osuđivanja i rasprave tko će se spasiti a tko ne, jer ipak poznaje da je to pridržano samo Bogu. Na takvim ljudima stoji Crkva. Njihovi životi najveći su u Božjim očima, njihove molitve dolaze pred prijestolje Božje i On ih rado uslišava, samo zato jer strpljivo bez mrmljanja nose svoj križ i misle o sebi ponizno. Žive svoj svakodnevni život sa svim njegovim krasnim i manje krasnim sadržajem. Ta skrovitost svetog Josipa neprepoznatljiva je velikanima ovog svijeta. Sveti Josip za života nije radio čuda, nije bio poznat ali je zato bio čudesan u Božjim očima.
Možda tamo neki sveti Josip traži utočište, traži pomoć za svoju obitelj, bori se protiv ljudi koji žele naštetiti njegovoj obitelji ili ubiti dijete pod majčinom utrobom, možda smušeno luta uokolo i traži posao jer nema nikakvog utjecajnog rođaka koji bi mu riješio sve probleme. Vrijeme je korizme, otvori oči ovih dana, možda baš tebi sveti Josip zakuca na vrata.
Za kraj jedna misao Phila Bosmansa iz knjige “Oživljeni zrakama života”:
MALI ČOVJEK
Mali čovječe, ti nikada nisi na udaru javnosti, tvoje se ime nikada ne pojavljuje u novinama. Neupadljivo stojiš u sjeni s mnogim drugima. Radiš svoj posao, svaki dan svoj uobičajeni posao. Ti si nezapažen pješak, koji se moraš pred automobilima skloniti u stranu, biciklist koga automobili na kiši sasvim poprskaju.
Mali čovječe, ti nisi bogat. Nemaš nekih utjecajnih veza. Ne ubireš dividendu. Ne laktašiš se u životu na račun drugih. Imaš ruke da daješ. Smiješ se i voliš ljude.
Mali čovječe, možda nemaš nikoga i možda si posve sam. Nitko ti ne kaže: Laku noć! Razgovaraš sa svojom mačkom ili sa svojim psom. Sjediš na klupi u parku, ponio si sa sobom nešto za ptice, da kljucaju. Blizu si malim stvarima. Blizu si prirodi.
Mali čovječe, ti si jednostavno čovjek, i zato si VELIK!
