Nikola Tavelić, Marko Križevčanin, Jakov Zadranin, Miroslav Bulešić, samo su neki od svetaca i blaženika koji su iz naših krajeva. Iako smo malen narod, kada su sveci i blaženici u pitanju imamo se čime pohvaliti. Vjernici su mi znali postaviti pitanje koja je razlika između sveca i blaženika. Je li svetac bolji ili bliže Bogu nego blaženik? Iskoristit ću priliku pa kratko pojasniti razliku, koja je samo praktične naravi. I svetac i blaženik su jednako u kraljevstvu nebeskom i gledaju Oca. Jedina razlika između njih je u tome što se blaženici postavljaju kao uzor i štovanje jednom narodu ili jednom dijelu Crkve, dok su sveci postavljeni kao uzor cijeloj Crkvi.
U hrvatskom narodu su češći blaženici nego sveci. Svetaca naime imamo samo tri. Nikola Tavelić, Marko Križevčanin i Leopold Bogdan Mandić. Ova prva dva možda su nam i manje poznata, ali sv. Leopold svakako nam je poznat iz više razloga. Prvenstveno zato što još postoje ljudi koji su u njegovo vrijeme živjeli, iako su bili maleni kad je on otišao s ovoga svijeta, 1942.
Rođen u Herceg-Novom u današnjoj Crnoj Gori, kršten je kao Bogdan ili “Bogom dan”. Osim Bogom dan, njegovo nas ime može podsjetiti i na drugu verziju tog imena, Bogu dan. Nećemo pogriješiti za koju god inačicu da se odlučimo, jer Leopold je i Bogom dan, a i Bogu dan. Bio je najmlađi od dvanaestero djece u obitelji, što će reći da je zaista Bogom dan. S druge strane Bogu je dan, jer su ga već zarana privukli franjevci kapucini koji su imali samostan u blizini njegovog rodnog mjesta. Kako je samostan pripadao Mletačkoj provinciji, životni put odveo ga je na sjever Italije, u Padovu gdje je i završio svoj životni put.
Osim što je svetac “naših krajeva” i “našeg doba”, sigurno nam je poznat jer nas je nedavno posjetilo njegovo tijelo koje je nekoliko dana boravilo u Zagrebu, prvo u katedrali, zatim u Dubravi. Nevjerojatno, ali istinito zvuči to da je nakon čak gotovo 75 godina tijelo nekog čovjeka ostalo neraspadnuto. Nevjerojatno, ali istinito. Iako to nije jedini primjer i dokaz njegove svetosti, čak niti najvažniji, zasigurno je stvar za iznenadit se kako je to moguće.
S obzirom da je poznat kao ispovjednik koji je do posljednjeg dana svog života neumorno ispovijedao, ne iznenađuje što je papa Franjo upravo njega izabrao za jednog od zaštitnika izvanredne godine milosrđa. Možda ne vjerujemo u čuda koja su se događala za vrijeme njegovog života, ali ne možemo a ne zastati nad “čudom” posjete sv. Leopolda u kojem su satima tisuće hodočasnika stajale ispred zagrebačke katedrale čekajući da vide tijelo sveca te pred njim izreknu svoje molitve, vjerujući u njegov zagovor.
Nije mi ovdje želja iznositi svoje doživljaje s pohoda sv. Leopolda, siguran sam da većina od vas ima vlastita iskustva, a ona su uvijek dragocjenija od tuđih. Samo ću cijeli tekst skratiti u jednu rečenicu: Sveti Leopolde, moli za nas!
