Prijevod članka od braće Franjevaca od Bezgrešne s engleskog jezika:
Konferencija 195 sv. Maksimilijana Kolbea održana svečano zavjetovanoj braći.
Niepokalanów, četvrtak, 24. studenog 1938.
Bilješke zapisao br. Cezarije Koperski
Uvod
Ave Maria!
„Duh diše gdje hoće“, podsjeća nas sveti Maksimilijan u sljedećoj duhovnoj konferenciji održanoj svečano zavjetovanoj braći u Niepokalanówu. Naša je dužnost uvijek biti spremni na Njegove božanske nadahnuće.
Zato je sv. Maksimilijan toliko naglašavao obdržavanje šutnje i sabranosti u Gradovima Bezgrešne, kako u Poljskoj, tako i u Japanu. „Ideal savršenstva u Niepokalanówu je potpuno posvećenje Njoj, uvijek, danju i noću“ – i svetac nikada ne bi dopustio da se njegovi duhovni sinovi prepuste rastresenosti, odnosno da budu zauzeti bilo čim osim voljom Bezgrešne, jer neprocjenjive milosti mogu doći u bilo kojem trenutku, a samo se onima koji su vjerni u malim stvarima povjeravaju velike (usp. Mt 25,23). Stoga ni za vrijeme rekreacije ni odmora misli i srca braće nisu smjela odlutati od bliskog jedinstva s Bezgrešnom, Zaručnicom Duha Svetoga.
Kako se to živjelo u praksi, svjedoči jedan promatrač života i rada sv. Maksimilijana, koji je rekao da je svetac „učinio tišinu obilježjem Grada Bezgrešne, gdje se moglo reći da je tišina pravilo, a govor iznimka, iako je svugdje vladao užurbani rad“.
Sveti Maksimilijan nije propuštao istaknuti da možemo prekršiti šutnju, postati rastreseni i izgubiti sabranost ne samo nepotrebnim govorom. Kako jedan duhovni pisac primjećuje: „Čim dopustimo da nas nešto izvana, neki vanjski interes ili predmet, zaokupi i odvrati našu pozornost od onoga na što nas Bog želi usmjeriti, tada kršimo šutnju.“ Šutnju narušavamo i gubimo sabranost kad se bavimo stvarima koje ne pripadaju našim dužnostima u određenom trenutku ili kada se svojim dužnostima posvećujemo s pretjeranom zabrinutošću ili pažnjom. Naše svakodnevne aktivnosti su sredstva, a ne ciljevi – moramo im se posvetiti na način i u mjeri u kojoj to Bog želi.
Budući da Njoj moramo pripadati „danju i noću“, naši umovi i volje moraju biti Njoj predani danju i noću – ne smijemo dopustiti da išta izvana zaokupi našu pozornost i odvrati je od tog jedinstva. Moramo prebivati u duši Naše Gospe: misliti njezine misli, željeti ono što Ona želi, izvršavati zadatke koje Ona želi da izvršimo – ili, ukratko, primjenjivati svoj razum i volju samo na ono na što Ona želi da ih primijenimo. Djelujući na taj način, uvijek smo sjedinjeni s Njom – izvana može postojati (ponekad kaotičan i nepredvidiv) rad i aktivnosti svakog dana – no unutra vlada duboka tišina i mir.
To je ono što sveti Maksimilijan naziva posvećenjem u praksi – ne misliti, ne govoriti, ne činiti ništa osim onoga što sama Bezgrešna želi da mislimo, govorimo ili činimo. To također znači učiti druge što posvećenje Bezgrešnoj znači – zračiti Bezgrešnu svojim riječima i djelima.
To može i mora biti istina za sve kršćanske duše – ne samo za redovnike koji žive u klauzuri. Nije stanje života u kojem živimo ili aktivnosti kojima se bavimo ono što određuje šutnju, sabranost i jedinstvo s Našom Gospom – već je pitanje jesu li takvo stanje i takve aktivnosti u skladu s voljom Bezgrešne ili ne. Naša pozornost ne može uvijek biti usmjerena na Našu Gospu izravno i eksplicitno – to nije moguće ni za najstrože kontemplativce – život na zemlji sa svim svojim zahtjevima to ne dopušta. Naši umovi, naša volja, naša sjećanja, naši osjećaji – nijedan od njih ne može biti stalno usmjeren na Našu Gospu, koliko god to željeli. Zato je jedini praktičan način postizanja i održavanja jedinstva s Našom Gospom, a kroz Nju s Duhom Svetim, usmjeravanje sve naše pozornosti, uma i volje na ono što Naša Gospa želi da činimo u svakom trenutku – i na ništa drugo. Tada postoji pravo, neprekidno sjedinjenje našeg uma s Njezinim umom, naše volje s Njezinom voljom.
Na taj način, bez obzira na naše životno stanje, Naša Gospa može od nas učiniti svece. „Trudimo se biti vođeni Božjim nadahnućima, Bezgrešnom, da nas Ona vodi, da je slijedimo.“ Nije važno ostvarujemo li velika djela ili ne – to nas ne čini svetima. „Ponekad Bog želi samo da donesemo odluku da nešto učinimo, ali ne i da to provedemo: u nekim stvarima možda nećemo uspjeti, itd. Važno je biti spreman na Božju volju.“ Ono što čini naša djela velikima jest njihova usklađenost s Božjom voljom. Ono što nas čini moćnima jest to djeluje li Bog kroz nas ili ne. Stoga, „što smo slabiji, to bolje.“ Što smo slabiji, to će Bezgrešna morati više djelovati kroz nas, a što više Ona djeluje kroz nas, to možemo biti sigurniji u uspjeh.
Konferencija:
Produbimo naše posvećenje Bezgrešnoj
Ponekad se dogodilo da su me neka braća zamolila da ustanem ranije jer ne mogu spavati sve do [predviđenog] vremena ustajanja – primjerice na blagdane ili sada kada ima više vremena za san. To se događa samo u početku, jer se tijelo kasnije na to navikne. Što onda učiniti kada ne možemo spavati? Lako možemo to vrijeme pretvoriti u meditaciju; možemo razmišljati o Našoj Gospi, razgovarati s Njom i tako mnogo naučiti od Nje. Prva dužnost je san, ali kada ne možete spavati, možete iskoristiti to vrijeme. Možete Bezgrešnoj predstaviti svoja unutarnja stanja. U takvom trenutku može doći nadahnuće neprocjenjive vrijednosti koje može utjecati na cijeli vaš život, jer „Duh diše gdje hoće“ (usp. Iv 3,8) – to se može dogoditi i tijekom rekreacije itd. – stoga je naša dužnost biti spremni za ovo Božansko nadahnuće. Uvjet za to je sabranost.
Izbjegavajmo stoga raspršenost tijekom dana. Raspršenost nastaje kada se bavimo stvarima koje nisu dio naših dužnosti; također, naši postupci mogu biti neuredni ako smo previše zaokupljeni nekim zadatkom, više nego što je to Božja volja. Moramo ulagati onoliko truda koliko Bog želi. Tu leži granica. Jer dužnost je sredstvo, a ne cilj. Ispunjavanje dužnosti ne smije nas potpuno zaokupiti; trebamo se posvetiti radu, ali bez neuredne žurbe. U smirenosti ćete postići više, jer ćete činiti manje pogrešaka.
Stoga trebamo izbjegavati sve što ne pripada našim dužnostima u određenom trenutku. To ometa rad i nadahnuća. Trebamo izvršavati ono što je Božja volja. Tada ćemo pronaći vremena za zazivne molitve, koje su tako važne u duhovnom životu, i za razgovor s Našom Gospom. Malo po malo ćemo se na to naviknuti. Tada će duša ostati u unutarnjem miru. Izvana postoji rad, postojanost, nepromjenjivost – unutra vlada duboki mir.
Trudimo se biti vođeni Božjim nadahnućima, Bezgrešnom, da nas Ona vodi i da je slijedimo. Ponekad Bog želi samo da donesemo odluku da nešto učinimo, ali ne i da to provedemo: u nekim stvarima možda nećemo biti uspješni itd. Važno je biti spreman na Božju volju.
Što se savršenije prepustimo vodstvu Naše Gospe, to ćemo biti bolji, to ćemo biti sličniji Njoj. Ideal savršenstva u Niepokalanówu jest neprestano posvećenje Njoj, danju i noću, kako bi Ona mogla trpjeti i djelovati kroz nas. To je vrhunac savršenstva kojem težimo, jer je Naša Gospa najvjernije nasljedovala Gospodina. Ako se želimo približiti Bogu, prepustimo se Njezinom vodstvu.
Ovdje pripadamo Vojsci Bezgrešne (Militia Immaculatae). To moramo pokazati u praksi svojim životom. Ako mi sami nismo oruđe u Njezinim rukama, kako možemo to poučavati druge? Moramo se dati voditi od Nje, kako bi drugi, gledajući nas, mogli naučiti što to u praksi znači biti Njezin vitez. Da bismo to postigli, moramo prebivati u Njezinoj duši, misliti Njezine misli itd., kako ne bi bilo razlike između onoga što Ona misli o nečemu i onoga što mi mislimo o tome, baš kao što nema razlike između Njezinih želja i Božje volje. To znači poučavati druge u praksi – to je naše poslanje u Niepokalanówu. Moramo Nju zračiti do te mjere da naša prisutnost privlači druge. Naše specifično obilježje jest da budemo Njezini u većoj mjeri od drugih. Stanovnik Niepokalanówa treba biti Njezin u najvišem stupnju. Svaki od nas ima priliku za to, podučava se kako to postići. Tijekom cijelog dana postoji rad, dok slobodniji trenuci trebaju služiti kao sredstvo da naučimo biti Njezini, osobito kroz iskrene razgovore s našom dragom Nebeskom Majkom. Moramo postati slični Njoj. Ponekad će se ovo posvećenje odvijati bez ijedne riječi – predajući se Njoj, na praktičan način, u nutrini, kako je to istaknuto u činu posvete.
Ponekad se netko može pitati: kako imati hrabrosti težiti svetosti, a tako si slab? Upravo što si slabiji, to bolje. Bezgrešna je oličenje Božjeg milosrđa. Ako je Ona uzdigla bijednike ili duše za koje nije bilo nade da će išta od njih postati do takve svetosti kakvu ni sami nisu mogli sanjati, ako je uzdigla najraskalašenije i najslabije – onda i mi trebamo težiti svetosti. Recimo joj: Ako umrem i padnem u pakao, tada će i drugi poći za mnom, ali ako mi pružiš svoju ruku – tada ću biti veliki svetac i povući ću druge u Nebo.
– Fr. Matthias M. Sasko F.I.
Originalni članak: https://saintmaximiliankolbe.com/silence-and-recollection/