Mjesto radnje je Isusov širi zavičaj: židovska Galileja, sjeverni dio današnje Palestine u vremenu kada Isus sa svojim učenicima putuje i propovijeda evanđelje. Isusovi učenici su tako jedne subote s njime prolazili kroz usjeve, a vjerojatno se taj scenarij dogodio i više puta. Ovako nam ga je zapisao evanđelist Marko[1]:
I dogodi se da je u subotu prolazio kroz usjeve, te da učenici njegovi počeše putem trgati klasje. Te da farizeji govoraše njemu: Gle, zašto čine u subotu ono što nije zakonito? A on im reče: Zar niste nikada čitali što učini David kada bijaše u potrebi i gladovaše on i oni s njime? Kako uđe u kuću Božju za Ebjatara prvosvećenika i pojede posvećene kruhove; što je nezakonito jesti nikom osim svećenicima, a daše i onima koji su bili s njim? I reče im: subota je radi čovjeka stvorena, a ne čovjek radi subote. Zbog toga, Sin Čovječji gospodar je i subote.
Duga i česta putovanja i rad s ljudima[2] umarali su Isusove učenike pa ne treba čuditi što su ogladnjeli te usput počeli trgati klasje, trljati ga u ruci i jesti.[3] Prigovor farizeja je upućen Isusu konkretno zbog njegovih učenika.[4] Nigdje se ne spominje da je Isus trgao klasje, a da je trgao sigurno ne bi spominjali samo njegove učenike već i njega te stoga možemo zaključiti da Isus nije trgao klasje niti jeo.[5] Farizeji misle da je Isus kao učitelj odgovoran za svoje učenike[6] i da ih treba ukoriti jer čine što, prema njima, nije dozvoljeno u subotu.
Ali što je točno problem? Mojsijev zakon ne zabranjuje kidanje klasja jer kaže: Ako uđeš u žito svoga susjeda, možeš kidati klasove rukom, ali ne smiješ prinositi srpa susjedovu žitu[7]. Čini se da je problem u radu subotom i rabinskim predajama koje nisu bile dio Zakona. Usmena predaja Mišne navodi trideset i devet kategorija rada koje su bile zabranjene subotom među kojima je žetva, vršidba i vijanje. Farizeji su mogli tumačili trganje kao žetvu[8], trljanje rukom kao vršidbu[9], a otpuhivanje pljeve kao vijanje[10]. Stoga su učenici radili, iako je bila riječ o maloj količini žita, a moguće je da su i osim toga prešli subotnji hod – propisanu udaljenost koja se nije smjela prijeći.
Isus odgovara pozivajući se na autoritet kojeg farizeji poštuju, Sveto Pismo, točnije na Knjigu o Samuelu. Kad pita zar niste čitali, ne misli samo pročitali, već i razumjeli, tj. upoznali pravo značenje.[11] Kako su farizeji bili poznati po tome da su više puta pročitali Pismo, moguće da je posrijedi i ironija koja ima za cilj poniziti njihovu oholost.
Ono što povezuje Davida, uzora Židova, i Isusa je potreba. Davidova potreba je ista, njegovi pratitelji su gladni, imaju osjećaj želje za jelom bez kojeg čovjek ne može ispravno funkcionirati niti preživjeti. Farizeji slušajući ovaj Isusov odgovor lako mogu povezati kralja Davida s Isusom te Davidove pratitelje s učenicima.
Isus zatim razvija primjer iz prošlosti star oko tisuću godina kako bi dokazao nevinost svojih učenika. Farizejima se u maštu vraća slika Davida koji za vrijeme Šaulova kraljevanja bježi u Nob jer ga Šaul raspaljen ljubomorom, želi ubiti.[12] U Nobu ode svećeniku Ahimeleku i zatraži od njega pet hljebova za sebe i svoje pratitelje, a ovaj nije imao običnoga već svetoga kruha[13] kojeg mu je dao pod uvjetom da su čisti.
Međutim, veliki svećenik koji je Davidu dao kruhove u ovom odlomku je Ebjatar[14]. Ovdje se nameće pitanje: zašto autor spominje Ebjatara kad Samuelova knjiga govori o Ahimeleku? Svakako nije primjereno misliti da je Isus ovdje pogriješio budući da u njegovom znanju nema zablude, čemu je intrinzični razlog njegovo bitno sjedinjenje s božanstvom[15]. Prije ćemo reći da je autor evanđelja nehotice zapisao povijesnu neistinu, ali budući da je ono što je zapisao po nadahnuću Duha Svetoga zapisao[16], dužni smo tražiti i drugi razlog. Evo mogućeg objašnjenja:
Bili su prisutni obojica, Ahimelek, veliki svećenik, i Ebjatar njegov sin. Lapide kaže da je Ebjatar bio veliki svećenik zajedno sa svojim ocem te kad je njegov otac bio odsutan ili bolestan ili zauzet na neki drugi način, zamijenio ga je u službi velikog svećenika.[17] Bez obzira na povijesno rješenje ovog problema, u ovoj se priči čini važnim to da se svećenik pomirio s činjenicom da je u iznimnoj situaciji prikladno za Davida, kraljeva poslanika, zaobići standardne procedure u svrhu davanja hrane njegovima za koje on ima odgovornost. Isus, po svemu sudeći, želi da farizeji po analogiji zaključe isto.
Gospodin Isus zatim izriče da je subota dana na dobrobit čovjeku, a nije zamišljena kao cilj kojem bi čovjek trebao služiti radi nje same. Kako je subota stvorena radi čovjeka, veća je potreba njegovo zdravlje nego očuvanje propisa o suboti. Haydock primjećuje da su u potrebi mnoge stvari učinjene bez da se griješi, one koje bi u drugim okolnostima bile nedozvoljene.[18] Zato Židovima i nije bilo zabranjeno obrezivati u subotu, a Makabejci su zbog nužde u subotu i ratovali[19].
Slijedi nešto što je farizejima moglo zvučiti šokantno: Zbog toga, Sin Čovječji gospodar je i subote. Sin Čovječji je naslov kojeg Isus u Markovom evanđelju rabi sam za sebe. To je čovjek iz Danijelovog sna[20] kojem pripada vječna vlast i kraljevstvo koje nikada neće propasti. U Isusovo vrijeme termin Sin Čovječji predstavljao je uzvišen lik[21] koji se najčešće identificirao s Mesijom.[22] Iako u Pismu taj termin može označavati samo čovjeka kao u Knjizi proroka Ezekiela[23], nedvojbeno je da se u Markovom evanđelju Isus identificira s nebeskim Sinom Čovječjim.[24]
Zadnji dio: Sin Čovječji gospodar je i subote u formi je zaključka i nadovezuje se na prethodnu rečenicu koja je premisa te s njom tvori skraćeni silogizam (entimem). Izostavljena je jedna premisa koja se podrazumijeva. Nije sasvim sigurno koja bi mogla biti, ali nam se čini da bi proces zaključivanja jednostavno glasio ovako:
- Sin Čovječji ima vlast nad čovjekom, tj. gospodar je čovjeka. (pretpostavljena premisa)
- Subota je stvorena za čovjeka. (konkretna premisa)
- Zbog toga: Sin Čovječji gospodar je i subote. (zaključak)
Sigurno je da zaključak perikope doziva u pamet Isusov autoritet, on je onaj koji vrši vlast nad pravilima i propisima koji uređuju odnos prema suboti. Ne samo da je veći od Salomona ili Jone, već i od Davida. Na tome tragu je i Stadler kad piše kako se David kralj opravdava jer je u nuždi zbog glada uzeo posvećeni kruh. Uzevši to u obzir, koliko manje može biti krivnje kod Sina Čovječjega, kralja, svećenika i gospodara same subote, što njegovi učenici u nuždi trgahu klasje i jedoše. Ako pak svećenici i vojskovođe mogu iz važnih razloga dozvoliti da se subota ne obdržava, koliko više može Sin Čovječji, onaj koji je stvorio i čovjeka i subotu? Zakonodavac ne samo da može tumačiti zakon, nego ga i dokinuti.[25]
Ovdje se zapravo radi o tumačenju duha zakona koji se skriva iza slova, tj. izvorne namjere zakonodavca. Bog nije proglasio zakon o suboti da bi čovjeku stvorio nesnosne terete i oduzeo život, već naprotiv, da bi po njemu živio. Zato je učenicima dozvoljeno otrgnuti klas i pojesti ga subotom iako će zbog toga u ovom iznimnom slučaju prekršiti slovo zakona.
fra Antonio Tkalac
[1] Prijevod autorov
[2] U jednom trenutku Marko kaže da je mnogo svijeta dolazilo i odlazilo Isusu pa učenici nisu imali kada ni jesti. (Usp. Mk 6,31)
[3] Usp. Mt 12,1 i Lk 6,1. Zbog velike sličnosti, smatramo da sinoptici prepričavaju isti događaj.
[4] Usp Mt 12,2
[5] Zašto Isus nije jeo? Možda jednostavno nije bio gladan. Također, netom prije saznajemo kako je postio, pa se vjerojatno tu krije odgovor zašto nije trgao klasje i jeo. Druga mogućnost je da je Isus trpio kako ih ne bi sablaznio. Znamo da npr. davao porez iako nije trebao samo zato da ne bi sablaznio ubirače dvodrahme (Mt 17,27).
[6] „Među pismoznancima se držalo da je učitelj odgovoran za ponašanje svojih učenika.“ William L. Lane, The Gospel According to Mark, Michigan, 1974., 115., u:, Walter F. Specht, Subota u Novom Zavjetu, 90
[7] Pnz 23,26
[8] Odgovoran je onaj tko žanje [nešto] veličine suhe smokve. A onaj tko odsiječe [biljku], [radi] podkategoriju žetve. I svatko tko iščupa nešto iz [izvora] njegovog rasta odgovoran je za žetvu. Usp. Mishneh Torah, Sabbath 8, 3
[9] Odgovoran je onaj koji vrši [nešto] veličine suhe smokve. A [zabrana] vršidbe je samo s onim što raste iz zemlje. A onaj tko vadi [nešto], [radi] podkategoriju vršidbe, pa je odgovoran. Usp. Mishneh Torah, Sabbath 8, 7
[10] O vijanju u Mishneh Torah, Sabbath 8:11-14
[11] Riječ ἀναγινώσκω ima svoj korijen u riječi γινώσκω (ἀνα + γινώσκω) što znači spoznati.
[12] 1 Sam 21,1-7
[13] Posvećeni kruhovi su dvanaest beskvasnih pogača koje su bile izložene na stolu u svetištu, a simbolizirale su Božji savez sa dvanaest Izraelovih plemena. Svake subote bi se zamijenio svježim kruhom, a stari bi pojeli svećenici u svetištu. Bilo ih je zabranjeno jesti svakom osim svećenicima, a Davidu ih je Ahimelek dao pod uvjetom da su on i njegovi momci bili uzdržani od žena. Svećenik mu je dakle, dao svetog kruha koji se uklanjao da bi se stavio novi – svježiji kruh. Poznato je da David kasnije posta kraljem i zadobi obećanje da će iz njegova potomstva izaći izraelski kralj kojeg će Bog smatrati svojim Sinom, i da će njegovo kraljevstvo trajati dovijeka. (2 Sam 7)
[14] Aronov potomak i Ahimelekov sin koji je služio kao svećenik u Nobu sa svojim ocem (1 Sam 22)
[15] OTT Ludwig, Fundamentals of Catholic dogma, Fort Collins, 1954., 166
[16] Usp Dei Verbum 11
[17] LAPIDE Cornelius à, The great commentary (vol. 3), Edinburgh, 1908., 377.
[18] HAYDOCK George Leo, Catholic Bible Commentary, u: https://www.ecatholic2000.com/haydock/ntcomment33.shtml (20. 5. 2022.)
[19] 1 Mak 2,41
[20] Dn 7,13-14
[21] Usp. MRAKOVČIĆ B., Isusov mesijanski identitet u Markovu evanđelju, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015) 2, 419-441.
[22] Scot Hahn dictionary, Son of Man
[23] Npr. Ez 2,1; 3,1; 4,1; 5,1
[24] Mk 13,26
[25] Usp. STADLER Josip, Sveto evanđelje po Marku, Sarajevo, 1896., 58