Ultra evangelizacija 2019.

Prošla je još jedna godina Ultra evangelizacije. Ova 3. bila je posebna jer je to prva koja više nije na Poljudu nego na Parku mladeži. Samo 500 metara dalje, a opet toliko različito i to se primijetilo na nama samima, ali i na ljudima koji su dolazili. Taj prvi dan trajalo je svojevrsno ispitivanje terena od strane ljudi koji su došli, ali i nas. Možda će reći netko da prvi dan nije bio uspješan jer se ljudi nisu previše zadržavali s nama u razgovoru, ali u tim trenucima došla je do izražaja naša formacija koja je ključna za navještaj Evanđelja. U tim trenucima „krize“ mogli smo primijetiti kako smo spremni posvetiti čitavu večer samo jednoj osobi jer upravo smo zbog toga tu. Nije važna količina nego kvaliteta kao i toliko puta u životu. Čaša vode je samo sredstvo kako pristupiti osobi jednako kao i „selfie“ ili neka druga metoda. Svako djelo milosrđa koje smo učinili bilo je učinjeno u ime onoga koji nas je poslao, a to je Isus Krist. Po njegovu nalogu i mi smo izišli na ulicu, pristupili kao Samarijanci (usp. Lk 10,33-37) te pokušali donijeti Radosnu vijest spasenja svakome koga smo sreli.

U trenucima kada nastupi ljudsko kukanje kako je prije bilo bolje, tada Bog pošalje nekoga da te razuvjeri. Meni je poslao jednu djevojku iz Slovenije sa prijateljima koje je zanimalo tko smo i što radimo. Nakon razgovora i molitve odlučila je priznati da već neko vrijeme želi krštenje te bi željela primiti sve sakramente jer prije nije mogla zbog roditelja. Takvi susreti su oni koji vas drže ostatak večeri, tjedna, godine. Vidjeti iskrenu želju mlade osobe da pristupi Crkvi je nešto što se ne viđa često, a vjerujem da nas je Bog poslao upravo njoj kako bi učvrstio njezinu želju te dao poticaj da to konačno i ostvari. Iskreno, da nisam imao niti jedan susret ostalih večeri za mene bi ova evangelizacija bila uspješna. No očito je da na toliku masu ljudi nisi poslan samo jednoj osobi. Bilo je tu mnoštvo razgovora, šala, ali i razgovora u kojima se očituje sva potreba određenog čovjeka. Kroz razgovore sam prošao sve kontinente, upoznao različite ljude, od američkih marinaca do hrvatskih srednjoškolaca. Svatko od njih ima svoju priču, svatko vodi neku svoju borbu. Došli su na Ultru iz različitih razloga, a onda su u njihove živote upali katolički evangelizatori, fratri, salezijanci, isusovci te ljudi iz različitih zajednica. Ono što je najzanimljivije, kroz otprilike pedesetak susreta samo je jedna osoba rekla da se na kraju ne želi pomoliti. To nešto znači, to govori koliko ljudi žeđaju za molitvom, koliko žeđaju za živim Bogom. Onda kada ga ne znaju pronaći, kada se izgube na tome putu traženja potrebno im je pomoći da se vrate, potrebno im je ponovno navijestiti Onoga koga traže. S mnogima smo razmijenili kontakte kako bi mogli ostati povezani i nakon što završi festival. Kroz prijašnje godine to se pokazalo kao puni pogodak jer stvarno su se dogodile predivne priče, od toga da su ljudi postali prijatelji do toga da su pojedinci sada aktivni članovi nekih od zajednica.

 Vjerojatno ćemo rijetko kada vidjeti plodove naše evangelizacije jer ti ljudi dolaze s raznih strana svijeta, ali to i nije naš problem. Onoga trena kada znaš da si dao sve od sebe kako bi navijestio evanđelje drugome čovjeku onda nemaš problema s time da vidiš plodove. Bog koji je poslao nas k njima pobrinut će se i za njih kada se vrate u svoje domove, ako oni uistinu žele povratak Bogu. Bog će naći načina da uđe u njihove živote, možda ponovno preko nekoga od nas ili preko nekoga drugoga, ali zar je to uistinu važno? Nakon mnogo susreta shvatiš onu Isusovu kako smo mi ušli u nečiji tuđi trud (usp. Iv 4,38), a jednako tako netko drugi će doći na naše mjesto, ali jedino važno jest da ta osoba dođe do Boga.

Zato mogu nakon tri godine ustvrditi da i dalje možemo reći da na Ultri ima Boga. Ne možemo negirati sve ono loše što se događa na takvim festivalima, ali jednako tako ne mogu demonizirati ljude koji dolaze tamo. Jednako kao i farizej i levit mogu iz godine u godinu prolaziti pokraj takvih ljudi i optuživati ih za to što su se doveli u takvo stanje jednako kao što je Samarijanac mogao proći pokraj onog čovjeka, ali se zaustavio. Krist nas poziva da se zaustavimo svakoga dana i pružimo pomoć čovjeku u nevolji, ali ne samo materijalno; potrebno je čovjeka uputiti na onoga koji je Put, Istina i Život. Odlaskom na Ultru ne podržavam ono negativno što se događa, ali itekako ću se truditi biti pomoć onome koji traži Boga, ali pritom upada u nevolje. Za svakoga od tih ljudi vrijedi žrtvovati sve što imaš kako bi ih uputio na pravi Put. Zbog tih ljudi se isplati postati svima sve jednako kao što to Pavao piše Korinćanima (usp. 1Kor 9,16-23), približiti se tome čovjeku u njegovoj stvarnosti i donijeti mu svjetlo Evanđelja, jer uistinu ne postoji veća radost za jednog kršćanina, a osobito svećenika, redovnika ili redovnicu.

Svaka Ultra evangelizacija je zaista bila ultra, ali prvenstveno za mene samoga. Preko svakoga susreta, svake molitve Bog je mene učvršćivao u pozivu i poslanju, On je mene mijenjao i pokazivao kako je čudesan u stvorenjima svojim. Svaki susret sa drugom osobom pokazao mi je koliko čovjek čezne za Bogom pa makar bio ateist ili agnostik, jer svaka molitva sa svakim čovjekom dokazala mi je da je Bog prisutan i da može djelovati. Zaista sam mogao razumjeti nakon nekog vremena one riječi Ivana Krstitelja: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ (Iv 3,30); ne kažem da sam ih do kraja shvatio ili primijenio u svome životu, ali razumio sam što to znači. Razumio sam i što znači Crkva; toliko ljudi različitih karizmi, koji zauzimaju određeno poslanje, a opet ujedinjeni oko istoga cilja. Možda nismo dosegli onu razinu bratstva o kojoj govori sv. Franjo, ali uz još koju godinu sve je moguće i to je jedan od najljepših plodova evangelizacije!

Za kraj samo želim reći svima onima koji i dalje imaju problema s tim da Crkva izađe među te mlade ljude; uzmite Evanđelje i pročitajte o tome što Isus kaže tko je moj bližnji; o tome koga je došao zvati i kome je potreban liječnik; o tome što je stvarno poslanje Crkve; pročitajte dokumente Crkve; dopustite da netko drugi može imati svoje iskustvo o tome kako drugima navijestiti Krista; pridružite se jedne godine! Iskreno hvala za svaku kritiku, ali za svaku molitvu, vjerujem da nam je koristila pa makar bila i kontra onoga što činimo!

Završavam ovo razmišljanje sa kratkim izvatkom iz apostolskog nagovora sv. Pavla VI. koji kaže ovako:

„Zajednica koja je evangelizirana i zajednica koja evangelizira
Oni koji iskreno prihvate Radosnu vijest, snagom tog prihvaćanja i zajedničke vjere sabiru se dakle u Ime Isusovo da bi Kraljevstvo zajedno tražili, gradili i živjeli. Čine jednu zajednicu koja i sama počinje naviještati Evanđelje. Zapovijed dana Dvanaestorici — »Idite, navješćujte Radosnu vijest« — vrijedi tako, premda na drugi način, za sve kršćane. Njih stoga Petar s pravom naziva »narodom stečenim da naviješta silna djela« (Božja), ista ona veličanstvena djela o kojima je svatko mogao čuti na svome jeziku. Radosna vijest o Kraljevstvu koje dolazi i koje je započelo vrijedi, uostalom, za sve ljude i za sva vremena. Oni koji su je primili, oni koje okuplja u zajednicu spasenja, mogu je i moraju priopćivati i dalje širiti.
Naviještanje Evanđelja — vlastiti poziv Crkve
Crkva to znade. Ona je duboko svjesna da se Spasiteljeva riječ — »Treba da navješćujem Evanđelje o Kraljevstvu Božjem« — posvema na nju odnosi. Ona dragovoljno dodaje sa sv. Pavlom: »Jer, što navješćujem Evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako Evanđelje ne navješćujem!«. Puni radosti i utjehe slušali smo na završetku onoga velikog skupa u listopadu 1974. ove riječi: »Još jednom želimo potvrditi da zadaća naviještanja Evanđelja svima ljudima tvori temeljno poslanje Crkve«, zadaću i poslanje što uslijed velikih promjena u suvremenom društvu postaju sve hitniji. Da Crkva može naviještati Evanđelje, za nju je to zapravo milost i njeno poslanje, njena najdublja raspoznajna crta. Ona je upravo radi naviještanja Evanđelja, tj. radi propovijedanja i poučavanja, da bi bila kanal dara milosti, da pomiruje grešnike s Bogom, da nastavlja Kristovu žrtvu u svetoj misi koja je spomen-čin njegove smrti i njegova slavnog uskrsnuća.“[1]

[1] PAVAO VI., Evangelii nuntiandi, Zagreb, KS, 1976.