Danas, kada slavimo najveći marijanski blagdan, možemo i trebamo se pitati zašto je Marija “Velika” i kakve to ima veze s nama? Što to meni predstavlja? Da bismo si dali odgovor na to i na druga pitanja moramo iza ovoga vidljivoga gledati ono nevidljivo! Iza vidljive nježnosti, brižljivosti, blagosti, topline, tražimo i više u „Velikoj“ Mariji!
Današnja svetkovina „Uznesenje Marijino na nebo“ je dogma, što znači da je uzimamo kao istinu vjere. Crkva nas obvezuje da kao rimokatolici u tu istinu vjerujemo. Kada ispovijedamo svoju vjeru onda ispovijedamo i da je Marija dušom i tijelom uznesena u nebo tj. raj. Osjećate li negodovanje kada kažemo „Crkva nas obvezuje vjerovati?“ Ovo nam ateisti najviše predbacuju – da smo zaostali i da slijepo vjerujemo u ono što nam Crkva kaže. Ne mogu podnijeti riječ „dogma.“ No ova dogma, kao i svaka druga dogma prije svega se rodila iz žive vjere, iz vjere koja je gorila u srcima onih malenih da bi je tek poslije proglasili istinom.
Tako i današnja svetkovina, stoljećima prije nego je proglašena istinom vjere, rodila se u srcu malenoga puka, u srcu naroda Božjega. Od prvih stoljeća ljudi se utječu Mariji i njihova vjera u nju je rasla i prenosila se s koljena na koljeno preko Crkve. Dokaz dogme jest vjera koja se nalazi u srcima malenih, a tek onda ona postaje nekakva definicija. Kada se proglašavala 1950 godine mnogi su rekli da ju je papa sam proglasio. Papa ju je proglasio u zajedništvu svih biskupa i naroda Božjega, ponavljam u „zajedništvu“ jer kao Crkva smo jedno i kao jedno ispovijedamo vjeru. Najveći blagdan za nas je, jasno, Uskrs – kada je Isus svakome od nas darovao pobjedu i spasenje koje nadilazi svaki ljudski razum. Današnja svetkovina je usko povezana s Uskrsom jer Marijino uznesenje je i naš trijumf. To je moja i tvoja pobjeda, radost i veselje. Zato danas s Marijom možemo i trebamo govoriti „klikće duh moj“ jer danas se radujemo.
U njezinome trijumfu mi gledamo svoje sudioništvo u uskrsnuću. Ne samo duhom kao da je tijelo tj. materija nešto loše ili Bože sačuvaj nešto zlo. Ne, nego nešto što je dobro i što će se snagom Božje milosti preobraziti. Isus se na gori preobrazio, Marija se u svojemu uzdignuću preobrazila, i ti i ja ćemo se preobraziti u ono što oko nije vidjelo. Uistinu, u Marijinom uznesenju je naša radost, utjeha i nada. Ona je proslavljena i mi ćemo se proslaviti. To je i nama potvrda da ćemo biti preobraženi. To je nama objavljena istina, ponovit ću: “Radujmo se!” Ovo ćemo postići i mi ako budemo imali iskrene želje jer ako nešto želim k tome idem. Mi pratimo Isusa i Mariju našim željama, želja je htijenje a htijenje je već nekakvo ostvarivanje.
Marija nam nije dana samo kao divna žena ili kao najveća od svih ljudi, ne, ona nam je dana u svojoj veličini kao najponiznija i kao zadnja da je slijedimo, ne da se njoj samo divimo ili molimo, da je veličamo s divnim pjesmama. Sve to je lijepo i potrebno ali nije cilj. Cilj je hodati s Marijom. Više nego uzor kojemu se divimo pozvani smo hodati s Marijom. Možda zvuči teško ali ako je tu želja već je tu i ostvarenje. Pa zar može Marija nešto odbiti? Kaže stara molitva: “Nikada se nije čulo da si nekoga tko se tebi utekao odbila.” Ne bojte se imati srce za Mariju da je slijedite da je volite i ljubite. Taj put ne može biti kriv jer sam Isus je hodao tim putem. Sam Isus se dao učiti od nje. Kako da onda mi ne učimo od Majke? Ne bojte! Radujte se! Ona nam je raj otvorila kada je Isusa u svoje krilo primila. Ona je dušom i tijelom u slavi Oca nebeskoga, a to zajedništvo i nas očekuje.
O zdravo Djevo, zdravo ti svih milina puna, svake hvale dostojna, Majko naša, Kraljice naša, Posrednice naša, Putokazu naš. Primi i nas u zajedništvo s Ocem nebeskim, Sinom Isusom i Duhom Svetim. Bezgrešno srce Marijino, budi naše spasenje!
