Ulomak iz poznatog udžbenika iz dogmatike Matthias-a Scheebena:
(Scheeben, Matthias. A Manual of Catholic Theology. 3rd ed. Vol. 1. New York, Cincinnati, Chicago: Benziger Brothers, 1906.)
Usporedba neuništivosti(neiskvarljivosti, nepokvarljivosti) i nepogrešivosti
S nepogrešivošću Crkve usko je povezana njezina neuništivost. Međutim, između tih dviju stvarnosti postoji razlika. Nepogrešivost znači samo to da ono što Crkva naučava ne može biti lažno, dok pojam neuništivosti podrazumijeva da se bitne istine Objave u svakom trenutku zapravo propovijedaju u Crkvi; da se nebîtne istine barem implicitno predlažu i uobičajeno drže; te da unutarnja, živa vjera nikada ne nestaje. Neuništivost istine u Crkvi manje je ograničena od nepogrešivosti. Savršenstvo nepogrešivosti zahtijeva samo to da nijedna doktrina predložena za vjerovanje ne bude lažna, dok savršenstvo neuništivosti zahtijeva da svi dijelovi objavljene doktrine budu u svakom trenutku izraženi u nauku Crkve. Neuništivost dopušta stupnjeve, dok bi jedan jedini neuspjeh, makar i na jedan dan, u jednoj jedinoj točki doktrine, od strane javnog učiteljskog autoriteta, u potpunosti uništio nepogrešivost.
Neuništivost Učiteljskog Tijela
Neuništivost Učiteljskog Tijela istodobno je uvjet i posljedica neuništivosti Crkve. Ipak, treba razlikovati neuništivost Glave i neuništivost podređenih članova. Pojedinac koji je Glava može umrijeti, ali vlast Glave ne umire s njim—ona se prenosi na njegova nasljednika. S druge strane, Učiteljsko Tijelo u cjelini ne može nestati niti zakazati bez nepovratnog uništenja kontinuiteta autentičnog svjedočanstva. Nadalje, autoritet Pape ne bi bio narušen ako bi, dok ne vrši svoju vlast (extra judicium), ispovijedao lažnu doktrinu, dok bi autentičnost biskupskog svjedočanstva bila uništena ako bi, pod bilo kojim okolnostima, cijelo tijelo upalo u herezu.
Neuništivost vjere u pojedincima
Neuništivost vjere u pojedinim članovima Crkve usko je povezana s vanjskom i društvenom neuništivošću Crkve. Te dvije stvarnosti stoje jedna prema drugoj kao uzrok i posljedica, te djeluju i uzajamno se potkrepljuju. Unutarnja vjera pojedinih članova, pa čak i Pape i biskupa, može oslabiti; no, nemoguće je da vjera nestane u cijeloj zajednici. Nepogrešivost i neuništivost Crkve i vjere zahtijevaju, s obzirom na Glavu, da se zakon vjere uvijek nepogrešivo predlaže putem njegove zakonodavne i sudske moći; ali to ne zahtijeva nepogrešivost i neuništivost njegove vlastite unutarnje vjere i njegovih izvansudskih izjava. S obzirom na Učiteljsko Tijelo u cjelini, izravno se zahtijeva samo to da ono kolektivno ne zataji, što, naravno, pretpostavlja da ne može univerzalno pogriješiti u svojoj unutarnjoj vjeri. Konačno, s obzirom na Tijelo vjernika, izravno se i apsolutno zahtijeva da njihova unutarnja vjera (sensus et virtus fidei) nikada u potpunosti ne nestane, kao i da vanjsko ispovijedanje vjere nikada ne bude univerzalno pogrešno.
Sažetak
Cjelokupna doktrina o organizaciji Učiteljskog apostolata može se sažeti na sljedeći način. Učiteljska funkcija, povezana s dvama temeljnim moćima hijerarhije—Redom i Jurisdikcijom—ispunjava sve zahtjeve i postiže sve ciljeve zbog kojih je uspostavljena. Ona prenosi i provodi Objavu te donosi jedinstvo i univerzalnost vjere. To je visoko razvijen organizam, u kojem članovi djeluju u savršenom skladu, u kojem Duh Sveti djeluje i kroz koji On pruža mnogostruko svjedočanstvo objavljenoj istini, istodobno podupirući i jačajući djelovanje pojedinaca putem uzajamnog djelovanja različitih organa. Kao što je Bog govorio našim precima preko proroka prije dolaska Krista „na razne načine i u različito vrijeme“ (Heb 1,1), tako sada Isus Krist govori nama u Crkvi „koja je Njegovo tijelo, punina Onoga koji ispunja sve u svemu“ (Ef 1,23).
Matthias Scheeben, “Poglavlje II, odjeljak 14,” u Priručnik katoličke teologije, 3. izd., sv. 1 (New York, Cincinnati, Chicago: Benziger Brothers, 1906).