„Požude su, kad im se udovolji, slatke i izgledaju dobro, ali se kasnije osjeća njihov gorki učinak, što ga dobro iskusi svaki koji se pusti da ga požude vuku: premda znadem da ima nekih koji su već postali tako slijepi i neosjetljivi, da više ni ne zapažaju kako su požude gorke, jer ne teže prema Bogu, pa ni ne vide ono što im priječi da k njemu idu“ – piše sv Ivan od Križa u svojem djelu Uspon na goru Karmel. Naučitelj crkve, čovjek dubokog duhovnog i mističnog iskustva primjećuje oko sebe različita duhovna stanja ljudi. Primjećuje opasnost požude, osobe koje se s time bore, ali i još više, osobe koje su oslijepile od udovoljavanja svome tijelu da ne osjećaju gorkost.
Kad jednom nešto ukradeš – savjest ne da mira; kad to ponoviš – opet ne da mira; kad to napraviš već treći put – oslabljena je i ne stvara više toliki nemir, a ako nastaviš dalje – gotovo da nema razlike kradeš li ili ne. Kad se redovito tuširaš mirišeš (barem bi trebao), kada prođe tjedan dana da tijelo vode vidjelo nije – čuješ se (barem bi trebao), ispočetka i ti sam to osjetiš i smeta ti, no nakon dva-tri tjedna netuširanja smrad ti postaje svakodnevica te gubiš osjećaj da se čuješ. Nakon mjesec dana, sam sebi si sasvim okej, dok te ostali izbjegavaju u širokom luku. Ako kojim slučajem zanemariš ostale, čini se da je sve isto kao i dosad. Čitao si bibliju svaki dan, ne pročitaš je danas, ne stigneš ni sutra, prođe tjedan dana da je pipnuo nisi – sve izgleda normalno. Ako zanemariš Drugoga, čini se da je sve isto kao i dosad.
Mala pukotina može potopiti i veliki brod. Ovako se izražava sv Ivan od Križa: „Tko se ne pobrine da popravi pukotinu na posudi, pa i najmanju, dočekat će da mu malo pomalo sva tekućina iz nje iscuri.“ Sve smo nešto prezauzeti velikim stvarima i događajima, no što je s onom bitnom svakodnevicom? U malim stvarima dolazi naše ja do punog izražaja. Po čemu razlikujemo svece od ostalih? Pokažite mi što su radili u svakodnevici. Kada je sv Bonaventuru biskup zvao da porazgovaraju oko njegove nove službe, on mu je rekao neka pričeka dok opere suđe, pa će onda popričati. Najprije bitne stvari (svakodnevica, oni naizgled sitni detalji), zatim biskup.
U tim naizgled zanemarivim detaljima krije se veličina. „U malome si bio vjeran“, kaže Isus u prispodobi, „nad mnogim ću te postaviti. Uđi u radost gospodara svoga“ (Mt 25,21). Gospodin je vješto skriven u svakodnevici, a da bismo ga otkrili moramo na sebe staviti naočale ljubavi i poniznosti. Tko nešto čini iz ljubavi, nije mu bitno radi li se o sitnici ili krupnoj stvari, jer ljubav je ta koja pridodaje veličinu. Ona od maloga čini veliko. Svakako, da bi čovjek prošao kroz uska vrata, da bi u naizgled sitnome vidio veliko treba se poniziti, a takve pak Gospodin uzvisuje, kako kliče djevica Marija: „Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“ (Lk 1,52).