„Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje. Očito je najprije potražio praroditelja Adama kao izgubljenu ovcu. Svakako je htio posjetiti one koji su živjeli u tami i smrtnoj sjeni. Sigurno je Bog i njegov Sin htio osloboditi zarobljenog Adama i s njim zarobljenu Evu.
Gospodin je ušao k njemu držeći pobjedni stijeg križa. Čim ga je ugledao praotac Adam, silno iznenađen udario se u prsi i uskliknuo svima: „Gospodin moj bio sa svima.“ Krist je Adamu odgovorio: „I s duhom tvojim!“ Uhvatio ga za ruku, podigao i rekao: „Probudi se ti što spavaš! Ustani od mrtvih jer te Krist rasvjetljuje! Ja sam Bog tvoj, a radi tebe sam postao tvoj sin. Radi tebe i radi ovih koji su tvoji potomci sada govorim i zapovijedam svima što su okovani: Iziđite! A onima što su u tami: Nek vas Svjetlo obasja! A usnulima: Ustanite! A tebi zapovijedam: Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih! Ustani, sliko i priliko moja. Stvoren si sličan meni. Ustani, iziđimo odavde! Ti si u meni a ja u tebi, jer smo jedna nedjeljiva osoba.“Iz Drevne Homilije na Veliku subotu
Nastupila je velika tišina. Nitko se nije mogao naviknuti na ovo. Onaj kojega su smatrali Bogom i spasiteljem Izraela položen je u grob. Čini se, je još jedan u nizu koji je bio obična varalica. Sve su izrekli dvojica učenika na putu u Emaus: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“ (Lk 24,21). Šutnja je bilo jedino logično što su mogli učenici učiniti. Iako ih je Krist tri godine spremao za ovaj dan, oni nisu bili spremni, oni nisu mogli shvatiti da on uistinu mora umrijeti kako bi oni živjeli. U takvom okruženju i stanju, šutnja je jedini logičan odabir. No ona je logičan odabir jer jedino u tišini Bog može najglasnije progovoriti.
Tišina. Riječ koja izgovorena sama sebe „pobija“. Nešto je posebno u toj tišini, u njoj se nalazi nešto više. Kao što je čitava Zemlja zašutila jer je zastala pred Onim koji tek treba progovoriti. Crkva danas, 2000 godina poslije također šuti, šuti kako bi sve odjeknulo večeras, kako bi glas o pobjedi nad smrću odjeknuo do svih krajeva svijeta. Glas koji će navijestiti sužnjima oslobođenje, onaj glas koji pita smrt gdje je sad njezina pobjeda (usp. 1Kor 15,55)? No tom glasu mora prethoditi tišina. Prethodi mu priprema. Zamisli ovu tišinu kao jedno veliko uzimanje zraka kako bi što glasnije, što snažnije mogao otpjevati najljepšu pjesmu.
Ipak često mi zaboravljamo uzeti zrak i ta naša pjesma zapravo ne zvuči lijepo, ne možemo je otpjevati kako treba; samo zato jer smo zaboravili uzeti dah, zaboravili smo zašutjeti. Tako često nam je potrebna tišina, ali još češće bježimo od nje. Možda nesvjesno to činimo, dok opet možda, bojimo se onoga što ćemo sresti u toj tišini. Bojimo se susreta sa samim sobom, sa onime što uistinu jesmo. Bojimo se susreta i sa Bogom koji upravo u tišini najviše govori.
Ali ipak koliko god bježali tišina nas poziva, Bog nas zove u svoju prisutnost i toga je svatko od nas svjestan. Nemojmo se bojati odgovoriti na taj poziv, poziv da upravo u tišini sretnemo izvor svake radosti i nade. Možda nećemo u tišini naći lijek za svoju bolest, odgovor na neko pitanje ili nešto slično, ali pronaći ćemo Boga koji će dati smisao našem problemu. Imat ćemo snage nositi se sa poteškoćama koje svakodnevno susrećemo. U tišini naći ćemo Boga koji i dalje brini za nas, ali trebamo mu dopustiti da uđe u naše živote. Jednako kao što je izgubljeni sin u tišini dok je čuvao svinje pronašao opet put k ocu, tako i mi slijedimo isti primjer. Bog će i nas dočekati, pohitat će nam ususret, odjenut će nas najljepšom haljinom spasenja. Vratit će nam naše dostojanstvo, dat će nam opet smisao života.
Prihvatimo poziv iz poslanice Efežanima: „Probudi se ti što spavaš i zasvijetlit će ti Krist.“ Ef 5,14. Krist je sišao u tamu groba da bi još slavnije zasjao. Zato i mi danas probudimo se iz svoje uspavanosti života i dopustimo da i nama Krist zasvijetli. Trebamo prihvatiti poziv na svetost, trebamo prihvatiti uskrsnuće kao puninu naše vjere, kao jedini smisao Isusove muke. Bez uskrsnuća bili bi najbjedniji od svih ljudi kako kaže sv. Pavao. Uskrsnuću prethodi velika tišina. U toj tišini i mi danas pronađimo svoga Boga koji čeka da mu se vratimo te tako zajedno hodimo u novosti života.
