Ako čitaš ovo, to znači da si doveden u postojanje iz kojega nema više izlaska. Živjet ćeš vječno, samo je pitanje gdje. Svatko od nas jednom stvoren više ne može otići u ništavilo, nestati ili jednostavno prestati postojati. Smrću se samo selimo na onaj svijet gdje se nastavlja naše postojanje za cijelu vječnost. Ne znam jeste li ikada razmišljali o tome da zapravo nećete nikada umrijeti, nego ćete biti ili cijelu vječnost u raju, ili, ne daj Bože nikome, u paklu. Trećega nema. Čistilište je samo privremeno. Živjet ćemo cijelu vječnost, a o onome kako ovdje budemo živjeli, ovisi gdje ćemo na onom svijetu biti. Ovdje u vremenitom svijetu mogu toliko zeznuti stvari da me to može koštati cijelu vječnost u paklu. No, isto tako, mogu u ovom vremenitom svijetu ljubiti koliko stignem u ovih nešto sitno godina i tako cijelu vječnost biti ljubljen od onoga koji najsavršenije ljubi. Wow! Zapravo, čovjek ne može ostati ravnodušan kad ozbiljno razmatra o vječnosti. Nije li možda Isus zato toliko puno govorio o stanju vječne radosti i vječne propasti dok je kročio ovom zemljom, kako nam izvješćuju evanđelja?
Ako uzmemo lentu vremena, ali tako da je promatramo kako je otprilike promatra Gospodin, dakle da je ta crta vječno dugačka, što onda znače sve ove godine koliko zemlja postoji i koliko će postojati do dovršetka svijeta? Zapravo je to sve gotovo ništa, kao trn u grmlju ruža, kao kap vode u moru. Zapravo je to kao nekoliko sekundi postojanja naspram čitave vječnosti. Istina, sad nam se vrijeme katkad čini dugim, pogotovo ako je vrijeme ispita, dok čekamo u red za stomatologa, pričamo s osobom koja nam je nevjerojatno dosadna, čekamo u kilometarskom redu za šalter kako bi izvadili najjednostavniji dokument, ali kada sve to prođe, čini se kao da je trajalo tek nekoliko sekundi. Vrijeme nam samo o sebi svjedoči da prolazi i da nije neki siguran oslonac samim time što je i ono prolazno. Bog je započeo vrijeme stvaranjem, a kada mu se svidi, okončat će ga te će ostati samo vječnost za vijeke vjekova.
Čudimo se kad ljudi govore da su nesretni. Imajući na umu stavke iznad navedene, zapravo nije čudno. Da bi bio sretan, temeljno što ti treba je neprolaznost. Velike li sreće čovjeku koji ima ženu iz snova, posao iz snova, auto iz snova, kada će to sve jednom nestati. Neprestano je svjestan da zapravo nema to sve, gledajući na duge staze. Dakle, čovjek može biti sretan jedino ako ima nešto neprolazno da se veže uz to, da se ukorijeni i uhvati za to i da to ne pušta ni pod kojim uvjetima. Da nadiđe vremenitost onim vječnim. Ne krije li se tu možda odgovor na pitanje zašto su ljudi koji su susreli živoga Boga zapravo jedini sretni, ako ćemo iskreno?
Upoznaše ono vječno, ali ne samo to, upoznali su Alfu i Omegu, Prvoga i Posljednjega, Početnika i Dovršitelja svega. A kad upoznaš gazdu svega, s kojim možeš biti na ti pa i daleko više od toga, kako da ti ne bude lakše? Tada s velikim mirom u srcu možeš kročiti kroz ovaj svijet, ali i paliti druge da se i u njima nastani isti mir. Ne gledam na nevjernike kao na najveće krivce za današnju veliku krizu vjere u Crkvi; ipak mi se daleko izglednijim čini da smo mi vjernici najveći uzročnik toga. Jer ako se drugi ne uspijeva zapaliti od naše baklje, čini se da ni naša nešto pretjerano ne gori. Kada kršćanin istinski živi svoju vjeru, to donosi velike promjene, hoćeš-nećeš, no čini se da smo mi sve manje autentičniji, da je među krštenima više nevjernika nego među nevjernicima. To je poražavajuće i pogubno. A na to upozorava i kardinal Robert Sarah u knjizi Bog ili ništa koja je odnedavno dostupna i u hrvatskom prijevodu.
Kako neki čovjek koji sretne gorljivog kršćanina koji zapravo ne čini ništa posebno već samo jednostavno živi svoju vjeru može ostati ravnodušan? Naravno da će ga potaknuti da se propita o egzistencijalnim stvarima. Stoga, za nedaće i nevolje nisu krive vremenite stvari, niti vrijeme, niti prolaznost, već je nevolja u tome što u svome srcu nisam još upotpunosti nadišao vremenito onim vječnim, Gospodin još nema upotpunosti odriješene ruke da me oblikuje onako kako On to hoće, da radi sa mnom na način na koji On to hoće. Kad srce nađe mir i oslonac u Bogu (Vječnome koji nadilazi vremenito), sljedeće što treba jest ustrajati u tom traženju svaki dan iznova. Ustrajnost postaje u našem vremenu više apstraktni pojam nego nešto što primjerom možeš pokazati ili vidjeti. Ipak, drugog puta nema, rod se donosi u ustrajnosti. Cvijet će izrasti ako ga budemo ustrajno zalijevali, a ne samo prvih nekoliko dana. Svinju ćemo za blagdan blagovati ako smo je prethodno ustrajno (redovno) hranili, a ne samo prvih nekoliko dana. Pocrnit ćete ako se budete ustrajno sunčali, a ne samo dva dana. Naučit ćete svirati gitaru ako je ustrajno budete svirali, a ne samo dva dana. Na koncu, kušat ćemo vječnu slavu ako Isusa budemo nasljedovali čitav vremeniti život, a ne samo dva dana.
