U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«
»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
Lk 17, 5-10
Na prvi pogled Isus daje nelogičan odgovor na njihovu molbu: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« Iščupan dud u moru nema logike. Nema logike da vjerujem nečemu što ne vidim. Francuski filozof Jacques Maritain piše da je racionalizam smrt duhovnosti, možemo nadodati i vjere. Isus zato daje ovu nelogičnu izjavu da malo prodrma razum svojih učenika, da ih odvoji od njihovog načina razmišljanja. Želi im dati do znanja da vjera nije obredno pranje ruku, pohađanje hrama i držanje moralno-religioznih propisa. Nego nešto više. Mi zapadnjaci koji volimo sve definirati i sve staviti na svoje mjesto nemamo univerzalnu definiciju vjere. Vjera nije mentalno vježbanje, ona je dar koji nadilazi naš razum, nadilazi razum i usavršuje ga u Božjem svjetlu.
Od vjere se ne traži da potpuno zadovolji razum. Ona ostavlja razum u tami, bez svjetla koje je vlastito njegovom načinu saznanja. Ipak vjera ne sprječava razum niti ga niječe niti ga ruši. Ona ga pomiruje s uvjerenjem koje znade da to može primiti sasvim razumno pod vodstvom ljubavi. Čin je naime vjere jedan čin u kojem je razum zadovoljan da poznaje Boga ljubeći ga i prihvaćajući Njegove izjave o Njemu po Njegovim vlastitim izrazima. I taj je pristanak posve razuman, jer se temelji na istini da naš razum ne može ništa reći o Bogu kakav je On zbiljski u Sebi Samom, i na činjenici da je Bog beskrajna Istina, Mudrost, Snaga i Providnost, i može se objaviti s apsolutnom izvjesnošću na način koji mu se sviđa i može posvjedočiti Svoju objavu Samoga Sebe vanjskim znakovima. Napokon vjera je jedini ključ svemira. Konačni smisao ljudske opstojnosti, i odgovori na pitanja o kojima ovisi sva naša sreća ne mogu se naći ni na koji drugi način. [1]
Kad je Bog tražio Abrahama da žrtvuje sina, Abraham je dao umni pristanak koji je nerazuman, ali je vjerovao Bogu, vjera mu je na kraju dala odgovor i postao je praotac vjere. Tako i Bog po Svojoj Crkvi daje ljudima milost i svjetlo vjere i kad svjedočimo svoju vjeru i ispovijedamo Istinu naše vjere mi se ustvari podvrgavamo Božjem ugledu i tako Mu iskazujemo dužnu čast i hvalu. Ustvari kažemo mu i životom svjedočimo: Gospodine više vjerujem Tebi koji si nepromjenjiva Istina i Mudrost nego sebi koji sam razumom nestalan i sklon promjenama. Vjera je zahtjevan dar Božji, ali jedno vjerom unosimo svjetlo Božje u svoj razum.
U drugom djelu evanđelja Isus opet odvraća svoje učenike od trgovačkog načina razmišljanja prema Bogu. Odvraća ih od logike ovoga svijeta koja funkcionira po maksimi : Dam ti, daš mi. Čovjek u kojemu je ljubav Božja čini dobro, tj. dobro koje Bog čini po njemu. Da bi sijalica svijetlila mora imati struju, struja je ustvari Duh Sveti koji nas pokreće. Mi ne možemo proizvesti ljubav, vjeru, služenje, to su sve darovi koje hranimo i razvijamo sakramentima i služenjem Bogu i braći ljudima. Ako nema Boga u našim životima stvari ne funkcioniraju. Što imaš a da nisi primio? Isus od nas traži ponizan stav, naše srce i volju, ostalo će sve On učiniti. Tako niti je što onaj tko sadi, ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti (1 Kor 3,7).
Sve je dar Božji. Služenje Bogu je ustvari čast za nas beskorisne sluge za koje je Isus razapet na križ. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime (Iv 15, 16). U drugoj euharistijskoj molitvi svećenik moli: zahvaljujemo Ti što si nas pozvao da stojimo pred Tobom i Tebi služimo. Neka nas te riječi podsjete čiji je sve to dar. Hvala ti Gospodine na velikom daru vjere i služenja.
[1] Merton Thomas- Život u Bogu
