Volim te svakim radnim danom od 7 do 15

Ljubav. Volim razmišljati o toj čudnoj, meni neshvatljivoj pojavi. Možda baš jer mi je toliko neshvatljiva i ne razumijem je. Na ovaj tekst potaknuo me jedan film koji sam nedavno pogledao, neću reći koji. Jedna scena tamo pred kraj je išla da je žena mužu rekla da traži razvod. Suprug je bio bogataš, kuća, jahta, biznis, moć, alkohol, droge i sve što ide uz to. Ali je vidio da su ga droge previše obuzele pa je bio čist dvije godine već. Međutim tada ga je sustigao zakon, prijetila mu je kazna zatvora od 20 godina, došlo mu je na naplatu sve što je činio i uz to izgubio pola svog bogatstva. Njega je naravno strahovito potreslo kada je to čuo. Zakon, teškoće, sve, i još ga žena ostavlja. Na to je negdje iz kuće iskopao droge koje mu je ostalo. Žena mu je na to rekla: “Vidi kako si jadan, ne možeš sam i moraš se drogirati”, on joj na to kroz suze odgovara: “A prije ti nije smetalo?” (Doista bila je jedna scena tamo na početku filma kada su se oni tek upoznali, on onako mlad i moćan i u svojim igricama u limuzini koristili su drogu koja njoj vidno nije smetala), i žena na to odgovori: “Da, ali prije nisi bio toliko jadan, sada te više ne volim!”

Poduži uvod, ispričavam se. Nije li sada zanimljivo pogledati ovu situaciju? Dok je bio moćan, bogat, izigravao i zakon i sve oko sebe, ženi nisu smetale ni druge žene s kojima spava, ni razulareni tulumi, ni droga, ništa. Sada kada je na dnu, kada je ostao bez svega, sada joj sve smeta i izjavljuje da ga je voljela dok je bio moćan, a sada ga ne voli. Nemojte misliti nipošto da njega opravdavam, ne daj Bože, ili da sam ženomrzac, već sam pisao tekst koliko poštujem žene.

Ako malo razmislimo to je zaista, ali zaista česta pojava u odnosima. Kada je onaj kojega volim na vrhu, kada je jak, tada se kunem na vječnu ljubav, a kada je na dnu tada ga ostavljam. Ali nije li baš to situacija u kojoj je potrebna ljubav? Nekako mislim da svi mi se zapravo pravimo moćni pokušavajući zavrijediti nečiju ljubav kako bismo je dobivali kada budemo najslabiji. U to sam zaista siguran. E i onda kada oslabimo, kada pokažemo svoje pravo lice, tada više osobe koja nam se klela na vječnu ljubav, tada te osobe više nema, ili kaže da nas je voljela samo dok smo bili moćni.

Mi ljudi volim biti moćni, volimo misliti da smo vrijedni, da zaslužujemo ljubav drugih. Drugi slično primjer – ljeto je, gotovo pa nema mlade djevojke koja nije na društvenim mrežama objavila svoju sliku u oskudnom izdanju, i ne osuđujem ih. I mlade djevojke vole biti posebne i pokazati da su vrijedne (samo na žalost ne shvaćaju da ih tijelo zadnje čini vrijednima, ali to je druga priča) i onda osvoje nekog muškarca. A ta ljepota kad tad prođe naravno i muž je ostavi jer je ljepota prošla. Dakle kada više nije bila moćna u njegovim očima, odnosno zgodna, muškarac kojeg je osvojila je ostavi. Mislim da je očita paralela koju povlačim između ova dva primjera: je li to bila ljubav kada je ostavila ljubljenog kada ova više nije na vrhu? Ili je to samo bila naklonost prema novcu, moći, ljepoti. Realno nije ni onaj koji na taj krivi način traži ljubav bez mane, jer kada se predstavljam moćan, a zapravo nisam, ja sam običan lažov ili pak, kada predstavljam svoje tijelo kao jedino vrijedno što ja imam i ono čime mogu drugoga privući, tada ja zapravo tražim one koji vrednuju samo tijelo i koji će me sigurno ostaviti kada tijelo ne bude više zamamno. Ali ne osuđujem ni to, jasno mi je i razumijem potrebu da svatko želi biti voljen, često je ta potreba toliko jaka da se ne biraju sredstva kako bi se došlo do nje. A ta kriva sredstva su onda izvor najveće boli .

Ima još jedan primjer iste situacije. Kada dođe dijete nižih razreda i kaže da je dobilo 1 iz nečega, a roditelj na to samo kaže – ne zanima me, dok ne ispraviš, neću pričati s tobom. Još na to doda onu najveću pogrešku koju ijedan roditelj može napraviti – a kako je taj neki drugi mogao dobiti više, da mi je barem on sin/kći. Nije li to ista stvar? Roditelj u takvoj situaciji uči dijete da dok je moćno, dokle vrijedi po izvanjsku, dok je pred drugima ocjenom istaknuto, tada zaslužuje da pričam s njim, a kada možda ima problema, odnosno kada se pokazalo slabo, tada ne zaslužuje. Čini mi se da je i to identična stvar kao prva dva primjera. Koga se onda zapravo voli, moć ili osobu? Opet se moram sačuvati od krajnosti i reći da razumijem i takvo sebično postupanje koje najčešće dolazi iz duboke ranjenosti i ne osuđujem ni ženu na početku ni onog muškarca ni ovog roditelja. Ali iz pretpostavke koju sam iznio u jednom prijašnjem tekstu da ako ljubav završi, makar i na pola godine, ona zapravo nikada i nije bila ljubav jer ona može biti samo i jedino vječna. Ne kažem da je to jednostrano gledanje iskoristivo u svakoj situaciji. Čovjek kada je na dnu i ranjen, često ne može prihvatiti svoju odgovornost pa ranjava sve oko sebe, najčešće i one najbliže i onda druga osoba iz te ranjenosti ostavlja voljenu osobu. Ali svakako, baš u toj situaciji u kojoj je voljeni na dnu, moje je pokazati ljubav.

Uvijek se postavlja pitanje, a zašto bih? Zašto bih tako postupio. I na sreću, ili nekima na žalost, nemam drugog argumenta do li onog čovjeka od prije 2 000 godina. On, kao Božji sin, došao je spasiti čovjeka kada je čovjek bio na dnu, kada je toliko zgriješio da se više nije mogao podići, kada je svojim grijesima ranjavao Boga. Tada ga je došao spasiti. Znam da je teško, svjestan sam toga, znam da je nemoguće nekada i to je logično i ne osuđujem one koji stvarno ne mogu prijeći preko svoje ranjenosti i pokazati drugome koji je na dnu ljubav. Ali, po zdravoj logici: Ako je Bog ljubav, Isus je napravio najuzvišenije djelo ljubavi tako što je volio palog čovjeka koji je bio na dnu, a moja ljubav ne može biti prava i dobra i ispunjujuća za mene i za drugoga ako se ne slaže s Isusovom ljubavlju, tada je onda jasna poruka: ne ostavljaj čovjeka koji je na dnu. Ali je jasna poruka i drugoj strani koja je na dnu: ovo pokraj tebe koji te voli nije Bog da sve može oprostiti, nego je čovjek, pa kada si na dnu, nemoj ranjavati one koji su ti najbliži zbog svojih propusta.

Dakle ono što prestane ne može biti ljubav, pa čak ako je prestalo jer je drugi sada na dnu. A ljudi smo, teško je i zadnje što trebamo jest osuditi one koji ne mogu krenuti na taj put. No, rekao bi Šagi-Bunić – ali drugog puta nema.