Puče sionski, evo, Gospodin dolazi spasiti narode; i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašega srca.
ulazna pjesma II. nedjelje Došašća (Iz 30, 19.30)
Ulazimo u drugi tjedan Došašća, promatranog kao vremena priprave za Gospodinov dolazak u milosti svetkovine Božića i njegov ponovni dolazak radi suda na kraju vremena. S oba gledišta radi se o događaju iznimne važnosti stoga je i Bog postupno pripremao izabrani narod šaljući im proroke, budeći tako i u srcu pogana nejasno iščekivanje.[1] Služba riječi druge nedjelje Došašća kao i većine svagdana istog tjedna očekivano je proročki usmjerena. U starozavjetnim se čitanjima u prvom redu donose proroštva o Mesiji i mesijanskom vremenu iz Knjige Izaijine, dok u evanđeoskim odlomcima dominira lik Ivana Krstitelja. »Izaijina proročanstva 53 puta govore o Trpećem sluzi, Sluzi Gospodnjem koji će položiti svoj život kao žrtvu naknadnicu za grijehe svojega naroda; perspektiva slavnoga, vječnoga kraljevstva kuće Davidove – u kome su se, osim u Kristu, sva ova proročanstva ispunila?«[2] zamjećuje biskup Fulton J. Sheen u svom remekdjelu Život Kristov ističući pritom i jednu od činjenica koja Isusa razlikuje od svih ostalih vjerskih vođa: »svaki čovjek dolazi na ovaj svijet da u njemu živi. On je u nj došao da umre… Njegov je život bio jedini na svijetu koji je bio življen unatrag«.[3] Očekivani Mesija dolazi načiniti sve novo, donosi novi Savez, jer je od svoga utjelovljenja pomazan Duhom Očevim kojeg u potpunosti objavljuje tek pošto je proslavljen po svojoj smrti i uskrsnuću.[4]
Sveti Ivan Krstitelj preteča je Isusov koji je poslan da pripravi put dolasku Mesije. Evanđelja ga nazivaju raznim nazivima i karakteriziraju opisima. Ivan je tako »Prorok Svevišnjega« (Usp. Lk 1,76), »najveći je i posljednji od svih proroka« (Usp. Lk 7,26), »njime započinje Evanđelje« (Usp. Dj 1,22; Lk 16,16), »Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime« (Lk 1,66). Njegova je uloga bila je prema tome od Gospodina zamišljena i upravljana jer je još u majčinoj utrobi bio ispunjen Duhom Svetim pošto je u pohodu trudne Marije svojoj rođakinji, također trudnoj Elizabeti, poskočio od radosti zbog Spasiteljeva prisustva. (Usp. Lk 7,26). Njegov je život bio strogo asketski. Obučen u kožuh od devine dlake, opasan pojasom oko bokova, propovijedao je mrtvljenje i pokajanje, a istovremeno je to i živio. Znakovito je primijetiti da je Ivan Krstitelj prvi koji opominje i zove na pokajanje u Novom zavjetu te mnoge iz naroda Judeje krsti vodom. To je krštenje bilo na obraćenje, a krštenje vodom i Duhom bit će novo rođenje.[5] U Ivanu tako Duh dovršava »ispitivanja proroka« i »priželjkivanje« anđela (Usp. 1 Pt 1, 10-12.). Ivanova suradnja s Duhom Svetim u njegovom propovijedanju je neosporna. On aktivno ukazuje na »jačega od njega koji dolazi« (Usp. Mk 1,7) i ne uzima sebi slavu nego zna gdje mu je mjesto. Ne hlepi za tim da ga ljudi uzdižu i hvale, iako je za njim krenulo silno mnoštvo. »Ivan se nije smatrao vrijednim da našem Gospodinu odveže cipele, ali naš će ga Gospodin nadići u poniznosti kad apostolima bude prao noge. Ivanova se veličina sastoji u činjenici da je imao povlasticu da trči ispred kraljevih kola i proglašava: „Krist je došao.“«[6]
Proročki glas velikih starozavjetnih proroka kao i ovaj Ivanov, izrečen u samim počecima Novog zavjeta, upućen je i svima nama danas. Poziv je to na obraćenje i na nadu u nova nebesa i novu zemlju gdje prebiva pravednost – tajanstvenu obnovu koja će po svršetku vremenâ preobraziti čovječanstvo i svijet (Usp. 2Pt 3, 13). Za čovjeka taj će svršetak biti konačno ostvarenje jedinstva ljudskog roda koje je Bog htio od početka stvaranja i kojemu je putujuća Crkva bila »kao sakrament«.[7]
fra Krešimir Haramija
[1] Usp. KKC 522
[2] Fulton J. SHEEN, Život Kristov, Naklada sv. Antuna, Zagreb, 2012., 12.
[3] Isto, 14.
[4] Usp. KKC 727-728
[5] Usp. KKC 720
[6] Fulton J. SHEEN, Život Kristov, 56.
[7] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. Lumen gentium, 1: AAS 57 (1965.) 5.