Danas se spominjemo naše žalosne majke Marije za koju znamo da je bila podno križa Isusova i da je gledajući Njegove patnje dopuštala da joj se uliju u srce, dok joj nisu probole dušu. Želio bih da zajedno pogledamo detaljnije Marijine patnje u staroj pobožnosti sedam Marijinih žalosti.
Prva žalost – Šimunovo proročanstvo “A i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca! (Lk 2,35)” Prije ove žalosti Marija je duboko osjetila pomutnju kada se Bog objavio po anđelu Gabrijelu. Kada je začela oči svih u selu bile su uprte u nju. Jer biti trudna a bez supruga u ono vrijeme je zahtijevalo kamenovanje, a da ne govorimo kolike je uvrede morala podnositi od svakoga u Nazaretu. A sada je došao trenutak kada joj Šimun kaže da će patiti, da će To malo dijete biti odbačeno. Već sada je Bog radi nas ljudi priprema na patnju, patnju koju će joj njezin ljubljeni narod priuštiti.
Druga žalost – Bijeg u Egipat “Uzmi dijete i majku njegovu pa bježi u Egipat” (Mt 2, 14). Tek što je Dijete došlo na svijet, tek što joj se srce napunilo radošću držeći svoje dijete u miru, mora bježati u Egipat (iz izlaska u ropstvo). Još kao djevojčica mora u tuđinu kao izbjeglica jer joj u njezinom domu „zmija vreba petu“. Nema roditelja, nema prijatelja, bolje rečeno, nema apsolutno nikoga osim Josipa s kojim je neko kratko vrijeme. Ono što ima je duboki mir jer Bog nikada ne ostavlja.
Treća žalost – Isus izgubljen u hramu “A onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga” (Lk 2, 45). Tamo gdje ti je srce ondje ti je i blago. Marijino blago je izgubljeno u velikoj karavani – nema njezinog djeteta. Danas svaka majka dobro zna što znači čekati dok se dijete ne vrati iz noćnoga izlaska. Znam po sebi koliko je puta moja majka bila budna kada bi izašao van s prijateljima, a još veća je briga majke prema kćeri. Ali kada djeteta nema 3 dana, teško je zamisliti kako je njezino srce lupalo tražeći ga. On je nama poptuno jednak u svemu (osim u grijehu), tako je i kao dijete jednak svakome vršnjaku.
Četvrta žalost – Marija susreće Isusa na putu za Kalvariju “Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o janje na klanje odvedoše ga” (Iz 53, 7). Uzeo bih misao iz knjige „Marijina šutnja“ gdje pisac ističe Marijinu vjeru, nadu i strpljivost. Naime, otkako joj je Anđeo rekao da će Dijete biti veliko prošlo je trideset godina, a Isus ništa. Isus radi s Josipom kao stolar. Ja zaboravim neke stvari od prije godinu dana, a kamoli nešto prije trideset godina. Ona vjeruje i sada dolazi punina onoga što joj je obećano. Ona sada nemoćna gleda kako oni koji su Isusa do prije neki dan pozdravljali kao mesiju, sada proklinju, pljuju i bičuju. Ova bol je je gora od fizičke boli jer razdire dušu, a prekrasno je prikazana u filmu Pasija redatelja Mela Gibsona.
Peta žalost – Isus umire na križu “Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio , reče majci : “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!” I od toga časa uze je učenik k sebi” (Iv 19, 26-27).
Šesta žalost – Marija prima Isusovo mrtvo tijelo “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe” (Iz 53, 5). U ovim žalostima nema riječi koje bi opisale ono što je ona osjećala. Ona duboko zna da će on uskrsnuti i da je ova patnja samo trenutak, ali sada je to malo potisnuto jer ono što gleda je ono što je slama i melje cijelo njezino biće. Marija je i ostaje potpuno žena i majka kao svaka druga žena i majka. Svakoj majci užasnu bol zadaje kada njezino dijete umre prije nje, ta bol se ne može opisati. Volio bih da sada izmolite barem jednu kratku molitvu za majke i očeve koji su izgubili svoje dijete. Ona od početka do kraja gleda njega kako umire (nevin za krive). O Marijo zašto si gledala, zašto nisi stala i plakala? Ali srce koje se slama ide, ide za svakim njegovim korakom, ne napušta svoje dijete ni jedne sekunde nego nosi njegovu bol i svoju bol, nosi mržnju svoga naroda. Marijo kako ti srce nije puklo pod tolikom boli? Trenutak kada sve staje jest kada prima mrtvo tijelo svojega sina u naručje.
Ona je prošla sve ono što danas prolaze majke diljem svijeta. Svu tugu je osjetila i nosila na srcu. Kako onda da ne vjerujem da je na sasvim osobit način sudjelovala u otkupljenju svijeta, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, kako da joj se svatko ne utječe, da boli koje nosi ne da njoj, da da svome sinu? Majko, oče koji sada patiš, daj svoje boli i njoj – ona također pati s tobom. Shvatimo da su Isusove boli i Njezine boli.
Sedma žalost – Isus položen u grobu “Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima , kako je u Židova običaj za ukop” (Iv 19, 40). Ovo je pobjeda nad smrću. Život je umro da bi smrt bila poražena, samo da bi uskrsnula, tako je i njezin pogled sav upravljen prema uskrsnuću, jer nema patnje odvojene od Uskrsa. Uistinu zahvaljujmo Isusu što nam je dao svoju majku Mariju, da nam bude sigurna luka. Kraljice žalosnih, moli za nas!
