Zašto vjerujem?

Kako čovjek raste u vjeri, ili barem fizički (ili barem po broju godina), pomalo sve više uviđa kako onaj princip “vjerujem u to i to jer mi je mama tako rekla” gubi sigurno tlo pod nogama. Hoće li moja vjera biti vjera moje majke, bake, tate ili moja osobna vjera? Vjera nam je predana od starijih, roditelja, bližnjih i to je hvalevrijedno, međutim, čovjeka dostiže period kada se vjera treba osamostaliti, kada konstitutivni element vjere treba postati nešto čvršće ili će je biti samo prividno. Na pitanje “zašto vjerujem” odgovor “jer sam tako podučen” ne zvuči obećavajuće. Čini se da ta vjera tada nema uporište u mojem uvjerenju, u mojoj vjeri, već u vjeri drugoga. A što ako je drugi u krivu? A što kada drugoga više ne bude? Pada li skupa s njim u zaborav i moja vjera? Ako vjera ima čvrste temelje ona opstaje i u najtežim okolnostima. Svi bi htjeli imati takvu vjeru. Kako se onda postavljaju čvrsti temelji?

Najčešće se onda najprije upustimo u kritičko promatranje i prosuđivanje vlastite vjere. Za početak razumski promatramo koliko logike ima to što vjerujem. Ili barem – ima li više logike od onoga u što drugi vjeruje. Ovo nije nužno loše jer tako čistimo vjeru od elemenata praznovjerja. Tako dolazimo na područje kojim se bavi katolička teologija koja promišljajući o Bogu dolazi do zaključka da je sasvim razumno vjerovati u ono što nam je Bog objavio po svome sinu Isusu Kristu: “Tako su čudesa Kristova i svetih, proroštva, širenje i svetost Crkve, njezina plodnost i trajnost najsigurniji znaci božanske Objave, prilagođeni spoznaji svih, razlozi vjerodostojnosti, koji pokazuju da pristanak na vjerovanje nije nipošto slijep pokret duha” (KKC 156).

I tu može doći do olakšanja. U redu, ne vjerujem više jer mi je to majka prenijela, nego jer to uistinu ima nekog smisla, nije protiv razuma. Međutim, ako vjera ostane na ovoj razini, ako vjerujem samo zato što mi se ne kosi s razumom, što to sve ima neke logike, više smisla nego kod drugih vjerovanja, to i dalje nije pravi razlog zašto bih trebao vjerovati. Sustavnije rečeno, može i ovako: prvi stupanj vjere bi bio taj što vjerujem jer mi je tako predano (ne preispitujući to), drugi stupanj što vjerujem jer razumski ima smisla (to je nakon preispitivanja) no tek je dosezanje trećeg stupnja postavljanje kamena temeljca.

Poslužit ću se odlomkom iz udžbenika o teološkoj spoznaji kako bih opisao tzv. treći stupanj vjere:

“Vjerovati ne znači u prvom redu držati istinitim neke izričaje. Bez sumnje i to je uključeno u pojam vjerovanja, ali tek u drugotnom planu i tek zbog prvotnog i temeljnog značenja vjerovati. Vjerovati u kršćanskom smislu znači u prvom redu potpuno se predati živom Bogu, kao cjelovito biće, s razumom i srcem. (…) Ja ne vjerujem u prvom redu nešto, u neku istinu ili u neku činjenicu, makar to bile i vrlo važne vjerske istine kao, na primjer, Presveto Trojstvo, utjelovljenje, euharistija. Ja vjerujem u prvom redu Nekome i u Nekoga, to jest u Boga kao osobno biće koje me stalno prati. I kad potpuno vjerujem u Boga, ja mu se posve predajem. I to na takav način da nisam više ja središte svojega osobnog razmišljanja i htijenja, nego Bog koji je u meni i sa mnom i za mene.”[1]

Vjera je, stoga, potpuno i savršeno predanje samoga sebe i svojega života Drugome. Iz čega proizlazi odgovor na pitanje iz naslova:

“Iz ovakvog temeljnog shvaćanja vjere kao osobnog čina samopredanja Bogu i saobraćanja s Bogom, dapače iz ovakva tendencioznog poistovjećivanja sa životom, sa silnom mudrošću i dobrotom Božjom, slijedi činjenica da ja bezuvjetno vjerujem u Božji autoritet, u njegovu objaviteljsku riječ koju mi je saopćio po svojemu Sinu Isusu Kristu, po njegovim apostolima, po svojoj Crkvi.”[2]

Ovaj stupanj vjere, primijetit ćemo, naliči prvom, ali nije njegovo poistovjećenje, štoviše, njegova dublja varijanta – vjerovati Bogu kao što dijete vjeruje majci kad mu nešto kaže. Dijete vjeruje majci jer vjeruje da ga majka ljubi i želi mu samo najbolje. Općenito govoreći, mi u potpunosti vjerujemo samo onomu za koga u potpunosti znamo da mu možemo vjerovati (da nas voli, ljubi, itd.) Tako i prava vjera u našega Boga iz osobnog odnosa s njim ne proizlazi iz toga jer nam je to u prvom redu razumski prihvatljivo (što uvijek neće biti), nego jer vjerujemo da u Njega možemo imati povjerenje, vjerujemo da nas on ljubi te nam posljedično tomu ne želi učiniti ništa nažao. Vjerujemo Bogu jer imamo povjerenje u Njega jer je Bog (koji je ljubav). No kako je (u praksi) teško imati takvo povjerenje u Gospodina!

Sveto pismo nam svjedoči kako je takva vjera Gospodinu najdraža (usp. Mt 9,22; Mk 10,52; Lk 7,50; 17,19). Gospodin je, prije i iznad svega, najviše je zadivljen vjerom (usp. Mt 8,10). Dakle, Isus jako cijeni vjeru i povjerenje u njega. Ovdje dolazimo do jednog zanimljivog paradoksa. Vidjeli smo kako zapravo nije lako uistinu vjerovati Gospodinu radi Njega samoga, a što nam ovaj svijet govori? Otprilike ovako: sigurno je ono što možemo znanstveno dokazati i potvrditi, a kad baš zapne, jer ne može znanost sve dokazati, onda možemo i malo vjerovati no to ti je na vlastitu odgovornost, jer najlakše je tako, kad sve zapne onda si izmislimo Boga i vjeru u njega da nam to bude ispušni ventil i olakšanje. Mnogi na vjeru gledaju kao na nešto najjednostavnije, zadnju slamku spasa kad sve drugo ne pomaže.

Vjera – koju Isus iznimno cijeni – u svijetu nema neku cijenu:

“Želimo obuhvatiti cjelinu koja nam stalno izmiče. Moderni je čovjek to znanje pokušao utemeljiti na uskome shvaćanju razuma kao diskurzivnoga, kao onoga koji sve može shvatiti i izvan čijeg se dosega krije iracionalno i neodgovorno. Razum je postao mjerilo stvarnosti. Na tom tragu u ozračju današnjeg mentaliteta vjerovanje je dobilo svoje slabo značenje. Vjera je svedena na mišljenje koje nije sigurno i pouzdano ili pak na čvrsto uvjerenje koje nije moguće racionalno dokazati. Ako nismo sigurni u nešto, ako želimo oblikovati stav prema nečemu u što nismo sigurni, onda kažemo da vjerujemo. U tome smislu vjera je za mnoge isto što i sumnja, mogućnost, vjerojatnost ili najsigurniji oblik uvjerenja.”[3]

Što za starozavjetni narod znači vjerovati? “Starozavjetni pojam za vjeru aman izvodi se od ‘mn, što znači čvrst, siguran, pouzdan. Aman izriče povjerenje u pouzdanost Božjega obećanja, njegove Riječi. U starozavjetnom ozračju vjerovati znači pouzdati se u Boga i prepustiti se njegovoj spasonosnoj Riječi”[4]. Stoga odgovor na pitanje “zašto vjerujem” može glasiti i ovako: “Vjera je stabilnost koja nadilazi sumnju i shvaća puninu istine. Čvrstina i stabilnost vjere ne počivaju pak na našem osjećaju ili našem vjerovanju, nego na objavi Božje Riječi.”[5]

S druge pak strane, stavimo se načas na mjesto Gospodina, ili bolje, majke ili oca. Imaš dijete. Želiš mu sve najbolje. Ljubiš ga iskreno. Daješ mu savjete, nastojiš ga usmjeriti, ponuditi mu ono što je najbolje za njega, međutim, to tvoje dijete nema povjerenje u tebe, ne vjeruje ti da želiš ono najbolje za njega, ne predaje ti se. Gledaš ga kako luta. Znaš da bi se vratilo na pravi put kada bi ti vjerovalo da ga toliko silno ljubiš. Kako se tada kao otac ili majka moraš osjećati?

[1] W.Kern – F.Niemann, Nauka o teološkoj spoznaji, KS, Zagreb, 1988., 14-15.

[2] Isto, 15.

[3] Željko Tanjić, Učiti vjerovati u Isusa Krista, u: Bogoslovska smotra 81 (2011.) 3, 562.

[4] Isto, 565-566.

[5] Isto, 566.