“Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!”, posljednje su riječi kojima se Papa Ivan Pavao II. 2003. godine na odlasku iz naše domovine oprostio zauvijek od nas, s obzirom da je nepune dvije godine kasnije prešao u zagrljaj nebeskog Oca. Tim nam je riječima, kao da je pisao vlastitu oporuku, ostavio Božji blagoslov, ono što nam je potrebnije od bilo kakvog uspjeha, materijalnog napretka i blagostanja. Zapravo, ako baštinimo blagoslov, onda ćemo sve to imati u obilju.
Ovaj današnji svetac, veliki uzor hrvatskoga naroda, koji je za života svojim bogoljubljem i čovjekoljubljem ostavio nemjerljiv trag u Crkvi, ali i uvelike utjecao u ostvarenje dugo sanjanog sna o Hrvatskoj kao slobodnoj državi, u sva nam je tri posjeta Lijepoj našoj, 1994., 1998. i 2003., zapravo došao reći da smo blagoslovljeni, da u punoj slobodi možemo sebe smatrati ljubljenim Božjim narodom. “Budite narod nade!”, odjekivale su njegove riječi hrvatskim gradovima, sve kako bi istinski povjerovali Bogu da nas, poput izraelskog naroda, želi voditi iz ropstva u slobodu. To je i pokazao darujući nam slobodu, izborenu krvlju hrvatskih sinova i kćeri s početka 90-ih godina, kako bi znali u tom daru zahvalno prepoznati Darivatelja, bez kojeg bi i danas bili u tamnici bivše države. Hrabrio nas je kada je bilo najteže, Bogu prikazivao vapaje za mir pred očima i ušima cijeloga svijeta, dok je još rijetko tko i znao za tamo neku Hrvatsku, te nam na čast oltara u okrilju Gospinog svetišta u Mariji Bistrici podignuo najvećeg sina novije hrvatske povijesti, bl. kardinala Alojzija Stepinca.
Na našem Trsatu nam je poručio: “Molite za mene dok sam živ i kada umrem!” Naše mu molitve nisu više potrebne jer je u slavi Očevoj, ali su nam zato sada još potrebnije njegove molitve, dok Hrvatska sve više ulazi u novo ropstvo, ovoga puta još opasnije, jer je porobljivač lukaviji nego ikada te uvjerava nove naraštaje kako ova zemlja nije dobro mjesto za život, da ostave svaku nadu i bježe čim dalje.
Ivane Pavle, isprosi nam Očevu milost da živimo dostojanstvo blagoslovljenih sinova i kćeri hrvatskoga naroda, s ponosom i zahvalnošću na ovoj svetoj grudi koju smo pozvani natapati svojom ljubavlju, marljivim radom i zajedništvom, budeći nadu u drugima, onako kako si je ti nama probudio postavši dio naše povijesti, sadašnjosti, ali i budućnosti.
