Potočna 4, 35404 Cernik, Hrvatska
Cernik, kolijevka ranosrednjovjekovnog hrvatskog plemstva Borića, Desislavića, Deževića s titulom nobiles de Chernuk, stoljećima je imao vojno, političko, vjersko, gospodarsko i kulturno značenje u ovom dijelu Slavonije.
Plemićki posjed s utvrdama i središnjom vlašću na samoj granici između Zagrebačke i Pečuške biskupije Cernik je bio svijetla točka do koje je dopirala biskupijska vlast, a dalje na istok vladao je mrak. Pojam župe u srednjem vijeku, u 18.st. i danas potpuno se razlikuje što zbog različite koncentracije naselja oko plemićkih utvrda, što zbog mijenjanja provincijalnih, biskupijskih i državnih granica. Tako je i cernička župa bila teritorijalno daleko veća nego danas. Već u 12. st. spominje se župa Blažene Djevice Marije u Cerniku na području od Bogićevaca do Starog Petrovog Sela i od Cerničke Šagovine do Podvrškog i Zapolja.
U 17. st. župa je obuhvaćala 25 sela s 350 obitelji, a prostirala se od potoka Trnave i Petrovog Sela, od Sičica i Vrbja do Podvrškog, Opatovca i Banićevca. Crkva Svih Svetih u novogradiškom groblju i crkva Sv. Nikole u Zapolju vode se kao crkve cerničke župe. Franjevci iz Cernika obavljaju vjersku djelatnost i u Novoj Gradiški odmah nakon utemeljenja grada sve do 1765. godine kada im je ova filijala oduzeta.
Postojanje crkve Blažene Djevice Marije po kojoj se zvala i župa te crkve Sv. Andrije u vinogradima, povjesničar p. Julije Jančula drži nepotvrđenim i misli da se ovi nazivi odnose na neke druge kapele na širem području cerničke župe. Premda se Cernik u pisanim dokumentima spominje 1363. godine, postojanje katoličke župe u Cerniku u 14. st. nije dokumentirano. Pretpostavlja se njezino postojanje već zbog toga što postoje plemićki posjedi (Giletinci, Šagovina, Cernik, Podvrško, Drežnik) s pripadajućim selima.
U predtursko vrijeme postojale su barem četiri crkve: jedna na mjestu današnje kapelice Sv. Roka, druga Sv. Katarine na starom cerničkom groblju, treća Sv. Vinka na brdu Slavča u vinogradima i četvrta kapela Svih Svetih na groblju u Novoj Gradiški koja je ujedno bila i župna crkva (Jančula).
Zna se da 1520. g. u ovim krajevima djeluju franjevci jer te godine kralj Ludovik II. odobrava održavanje godišnjeg sajma u Cerniku na dan Sv. Franje. U 16. st. Cernik je duhovno središte u neposrednoj blizini benediktinske opatije Rudine koja se od 1525. g. nalazi pod patronatom plemića Deževića Cerničkih.
1536. g. Cernik pada u turske ruke i nastaje teško vrijeme za katoličko pučanstvo. U to vrijeme ovdje već djeluju franjevci provincije Bosne Srebrene.
Turci su većinom drvene crkve spalili, a one zidane razorili i više nisu dopuštali graditi nove. Zato je teško pratiti što se dogodilo s predturskim crkvama jer nakon 150 godina turske vladavine u Slavoniji malo je ostalo tragova, a u postturskom razdoblju crkve su se uglavnom gradile od drveta (pletera i žbuke sa slamnatim krovom) zbog siromaštva naroda. Vizitator Petar Nikolić zapisuje 1660. g. da cijela cernička župa ima samo jednu crkvu.
Tursko vladanje Cernikom obilježeno je djelovanjem braće franjevaca koji su okupljali katolički puk oko jedne lipe izvan sela. Legenda kaže da je korijenje lipe bilo potpuno crno od izgorenih svijeća, dapače da su i Muslimani pohodili to mjesto vjerujući u čudotvornu moć lipe. Zacijelo su franjevci dobili tursko dopuštenje da tu sagrade manju drvenu kapelicu na čijim će temeljima nastati prva drvena crkva Sv. Leonarda i hospicij (kuća za braću).
1597. g. opet se spominje crkva Blažene Djevice Marije u Cerniku, no gdje je sagrađena bila, nije poznato. Možda je to već spomenuta crkva od one četiri – ona na mjestu današnje kapelice Sv. Roka kraj koje su nađeni ostaci nekog samostana i groblja.
1623. g. cernička župa Sv. Petra spominje se kao 8. od 9 župa veličkog samostana. U izvješću vizitatora cerničke župe 1660.g. opisuje se drvena crkvica Sv. Leonarda i uz nju mali hospicij koja se krajem 17.st. naziva rezidencija Sv. Leonarda. U brojnim bojevima s Turcima koji su više puta napuštali i opet osvajali Cernik, carska je vojska pod zapovjedništvom generala Caprare 1688. g. potpuno razorila utvrdu, kuće i obrambene bedeme u Cerniku, a u tomu metežu stradale su i preostale kapele pa se javlja ideja da se na mjestu drvene podigne zidana crkva Sv. Leonarda (Linarta).
U izvješću 1694. (fra Nikolić) cernička se župa naziva župom Sv. Leonarda (Cernik) i Sv. Nikole (Zapolje) jer to su jedine preostale crkve nakon bojeva s Turcima. Iste godine fra Luka Imbrišimović spominje župu Cernik ovisnu o samostanu u Velikoj s crkvama u Zapolju i Leonardom. No već 1708. Ivan de Vietri govori o cerničkoj neovisnoj župi u kojoj pet franjevaca vodi pastoralnu brigu za 20 sela. 1726.g. fra M. Pavunović u Našicama proglašava neovisnost cerničke župe jer se u Cerniku već gradi samostan (južno krilo od 1728. do 1735.).
Početkom 18. st. franjevci sele iz rezidencije Sv. Leonarda u Cernik i grade drvenu kuću i drvenu crkvu Sv. Petra na mjestu porušene džamije i turskog groblja. Otuda potječe i turski nišan u klaustru cerničkog samostana kao spomen na Turke i dokaz snošljivosti katolika prema drugim vjerama. No nije zaboravljena ni crkva Sv. Leonarda pa je 1752. g. podignuta nova zidana ciglom koja će uz popravke potrajati 200 godina da bi 1952. g. bila potpuno napuštena, a drveni oltar iz nje prenesen u Cernik. 1702.g. cernička župa potpada pod provinciju Bosne Srebrene. 1711.g. sagrađena je prva drvena crkva sa četiri oltara (Žličar), a 1730.g. već postoji i redovnička kuća uz potok (Dumbović).
Stara drvena crkva Sv. Petra imala je sedam oltara i srušena je 1744. godine. 1750. godine dovršava se zapadno krilo samostana. Od 1748. cernički samostan nema područnih župa, a 1765. g. oduzimaju mu se filijale u Zapolju i Novoj Gradiški. 1757. g. cernička župa pripada provinciji Ivana Kapistrana. Od 1736. g. do 1744. g. trajala je gradnja nove zidane crkve Sv. Petra koja je imala 7 oltara i pet zvona na zidanom tornju uz crkvu te 8 kipova na pročelju okrenutom istoku. Posvećena je 17.07.1777. g. po prečasnom biskupu Josipu Galjufu.
Od gradnje prve drvene crkve Sv. Petra župa je nosila naziv Samostan i župa Sv. Petra i do 1757. g. pripadala je provinciji Bosni Srebrenoj, zatim provinciji Sv. Ivana Kapistrana, a od 1900. g. provinciji Sv. Ćirila i Metoda čija se 100, godišnjica upravo bliži.
Po novom ustroju biskupija ova je župa pripala Požeškoj biskupiji, a u svom sastavu ima ove filijale: Baćindol, Banićevac, Giletinci, Opatovac, Podvrško, Šagovina Cernička, Šumetlica i Cernička Mala.