Flagellation Monastery, Via Dolorosa P.O.BOX 19424, Jerusalem 91193, Israel
Sveta zemlja
Franjevci su još od vremena sv. Franje Asiškog, utemeljitelja njihova Reda imali poseban status u Isusovoj domovini koja je uvijek uživala posebnu skrb franjevaca iz cijeloga svijeta. Niti naši hrvatski franjevci nisu zaostajali u tim projektima univerzalnog franjevačkog Reda. Hrvatska prisutnost na području Sv. zemlje vrlo je znakovita i snažna.
Donosimo pregled značajnijih mjesta Sv. zemlje i u kakvoj su vezi s hrvatskim franjevcima:
– Betlehem
S Betlehemom Hrvate donekle povezuje sv. Jeronim. On je naime rodom iz rimskog Stridona na granici Dalmacije i Panonije; po nekima to je Grahovo. Glavna njegova zasluga jest revizija latinskog teksta Sv. pisma. Radio je to u više navrata. Konačno se 386. nastanio u Betlehemu gdje je ostao do svoje smrti 420. Tu je započeo prijevod Starog zavjeta s izvornog hebrejskog i aramejskog jezika na latinski. Rezultat svega toga Jeronimova prevodilačkog rada predstavlja latinski tekst Biblije, takozvana Vulgata, kojim se Katolička crkva isključivo služila u liturgiji sve do II. Vatikanskog koncila, i to posvuda osim kod nas. Hrvati su imali povlasticu služiti se narodnim jezikom, tj. staroslavenskim, pisanim glagoljicom. U srednjem su vijeku čak Jeronima smatrali izumiteljem glagoljice i nazivali je »Jeronimovim pismom«.
– Maslinska gora
Jedna od veza Hrvata s Maslinskim brdom u Jeruzalemu očituje se u činjenici da je 1937. u kapelici Sv. Ćirila i Metoda u tadašnjem gostinjcu jedne češke redovničke zajednice a kasnijeg sjedišta apostolskog delegata i danas nuncija u Sv. zemlji, gotovo pri samom vrhu zapadnog obronka, podignut pokrajnji oltar u čast tada blaženoga a danas svetoga Nikole Tavelića, prvog službeno proglašenog sveca hrvatskog roda te ujedno prvog kanoniziranog sveca Kustodije Sv. zemlje. Hodočašće je u srpnju-kolovozu 1937. vodio ondašnji mladi zagrebački nadbiskup-koadjutor, danas i sam blaženi Alojzije Stepinac. Oltar resi relief s likom sv. Nikole, rad akademskog kipara Ive Kerdića. Hodočašće su u prigodnoj knjižici opisali dr. Josip Rožman i dr. Đuro Kuntarić (na slici). Prigodom 35. godišnjice smrti kard. Stepinca to je hodočašće 1995. evocirano monografijom u modernoj opremi što prvenstveno sadrži fotografije s putovanja i obilazaka.
– Getsemanski vrt
Opisujući Isusovo uhićenje (Mt 26,36-56; Mk 14,32-52; Lk 22,39-54; Iv 18,1-12) evanđelisti »predio« gdje se ono zbilo, tj. u dolini Cedron odnosno na podnožju zapadnog obronka Maslinskog brda, zovu »Getsemani« (Mt 26,36; Mk 14,32; Luka govori općenito o »Maslinskoj gori« 21,37; 22,39; jedino Ivan izričito govori o [ograđenu] vrtu u koji se ulazi, smještenu »na drugoj strani suhodola Cedrina«, 18,1-2). To ime hebrejskog je (odnsonsno aramejskog) podrijetla: gat-šemanîm, »tijesak za masline«. Doista, ne samo da je čitav taj Jeruzalemu priklonjeni obronak Maslinskog brda bio onda nenaseljen – a i danas je, nego su se tu, osim nešto malo oranica, većinom uzgajale masline. Isus se na jedno od tamošnjih imanja, u maslinik nekog svog neimenovanog privrženika, povlačio uvečer iz grada da ondje, na sigurnom, prenoći. Znajući za to Isusovo sklonište (Iv 18,1), Juda je onamo doveo četu poslanu da ga uhite.
Šturi spomen u evanđeoskim tekstovima nije dovoljan za precizniju lokalizaciju toga mjesta. Svaka od četiri glavne kršćanske crkvene zajednice u Sv. zemlji: katolička, grčko-pravoslavna, ruska i armenska, ima »svoj« Getsemani, prije svega u svrhu liturgijskog čašćenja evanđeoske uspomene. No već najstariji spomeni u starokršćanskoj predaji najbolje odgovaraju onoj lokaciji koju hodočasnici i danas najčešće posjećuju. Već u prvim desetljećima 4. st. biskup Euzebije iz Cesareje tvrdi da Getsemani »leži podno Maslinskog brda, gdje i danas vjernici marljivo obavljaju molitve« (u svom prijevodu Euzebijeva djela na latinski Jeronim mijenja ovu drugu rečenicu, koja sada kod njega glasi: »na kojemu je sada sagrađena crkva«), a anonimni hodočasnik iz Bordeauxa (333. god.) kaže da se »u dolini Jozafat s lijeve strane, gdje su vinogradi, nalazi kamen gdje je Juda Iškarijotski izdao Isusa«. Krajem 4. st. hodočasnica Egerija opisuje obrede u noći Svetog četvrtka, i to najprije u »elegantnoj crkvi« a potom u Getsemaniju, koji je opisan kao mračni prostor u koji se silazi, dakle spilja. Ta je spilja i danas u liturgijskoj uporabi, arheološki je istražena, a pronađeni su i ostaci spomenute crkve. U spilji su se do danas sačuvali ostaci instalacija za proizvodnju ulja. Ona danas nosi ime »Spilja izdaje«, a od ostalog dijela vrta dijeli je moderna cesta što silazi s Maslinskog brda. U tu se cestu neposredno iznad spilje sliježu trase triju starih putova kojima se preko Maslinskog brda s istoka dolazilo u grad. I Isus se služio jednim od njih kad je iz Jerihona, nakon uspona Judejskom pustinjom te prolaza kroz Betaniju i Betfage, hodočastio u Jeruzalem.
Ne samo hrvatski crkveni ljudi i redovnici nego koji puta i civili odigrali su važnu ulogu u osiguravanju kršćanske prisutnosti na svetim mjestima. To posebno važi za Getsemanski vrt. Krajem 17. stoljeća franjevci, službeni čuvari Sv. zemlje, radili su na njegovu otkupu. Teren je bio rasparceliran i u posjedu više muslimanskih obitelji. Hodočasnicima je pristup bio dodatno otežan time što je svaka od osam prastarih maslina bila ograđena zasebnim zidom, i svugdje se ubirala pristupnina. Nakon dugih i teških pregovora i sporenja otkup je dovršen godine 1681., a u njemu su odlučujuću ulogu odigrala dvojica Hrvata, trgovaca iz Bosne: braća Pavao i Jakov Branković (ili Brnjaković). Oni su otkupili posjed u ime svoje i svoga oca, na što su kao turski podanici imali pravo – za razliku od tamošnjih franjevaca koji su za Turke bili mahom strani državljani. Potom su kupljeni posjed predali franjevačkoj Kustodiji Sv. zemlje. Vjerojatno su i oni sami snosili barem dio troškova.
– Bazilika Isusova groba
Hrvatski franjevac – fra Bonifacije Drkolica (potpisivao se »de Stephanis«) iz Dubrovnika jedan je od najzaslužnijih Kustoda, tj. Čuvara Sv. zemlje uopće. Bio je jedan od viđenijih ljudi svoga vremena na općecrkvenom planu. S položaja provincijala dubrovačke franjevačke provincije izabran je za Kustoda Sv. zemlje 1551. i s dvostrukim je mandatom ostao na službi do 1560., te ponovno 1563.-1564. Bilo je to jedno od težih vremena za prisutnost zapadnoeuropskih kršćana u Sv. zemlji. Nakon što su Turci 1551. istjerali franjevce iz njihova sjedišta u samostanu na Sionu, Bonifacije je za njih kupio napušteni gruzijski samostan unutar jeruzalemskih zidina. Iz te se jezgre tokom stoljeća razvio ogromni kompleks samostana Presv. Otkupitelja, današnje sjedište Kustodije i jeruzalemske katoličke župe. Svoju je službu Bonifacije obavljao s tolikom sposobnošću da je kasnije [ nakon što je kao stručnjak-teolog učestvovao na tridentinskom saboru ] na izričitu želju pape Pija IV. 1563. bio ponovno, po treći puta,imenovan Kustodom. Godinu dana kasnije imenovan je biskupom u Stonu (?) u Dalmaciji. Umro je 1582. u Temišvaru. Među mnogim radovima koje je poduzeo valja svakako spomenuti obnovu bazilike Sv. groba 1555. Dao je urediti kupolu, tzv. »kamen pomazanja« pri ulazu i posebno samu kapelicu na mjestu Isusova groba. On je ostatke originalne stijene dao prekriti onom mramornom pločom koju hodočasnici danas vide kad uđu u nutarnji dio groba. Svoje znanje i iskustvo o svetim mjestima pohranio je u knjizi Liber de perenni cultu Terrae Sanctae (Venecija 1573.; na slici). Ona je i danas od prvorazredne vrijednosti za poznavanje odnašnjih prilika.
Jedan od najuzbudljivijih izvještaja Bonifacija u tom djelu svakakao je opis obnove Isusova groba[. Zbog prijetnje da se nad njim sagrađena kapelica uruši radovi su bili nužni. Nakon mnogih muka i troškova oko dobivanja dozvole od turskih vlasti ona je srušena, a pritom su izašli na vidjelo ostaci stijene u kojoj je Isusov grob bio isklesan te naknadnog uređenja koje Bonifacije pripisuje sv. Heleni »Križarici«, majci rimskog cara Konstantina]:
»Kad je u nuždi trebalo maknuti jednu ploču od alabastra izmedju onih kojima je grob bio pokriven a koje je sveta Helena bila ondje namjestila da se na njima slavi presveta tajna Mise, ukaza nam se otvorenim ono neizrecivo mjesto u kojem je tri dana počivao Sin Božji…«
»Mi smo to mjesto pobožnim plačem i duhovnim veseljem i suzama primili i gledali očima i cjelivali, a od ostalih koji su bili prisutni – a bilo je od istočnih i zapadnih kršćana ne mali broj – napunjeni nevjerojatnom pobožnošću prema nebeskom blagu jedni su suze lijevali a drugi su se gotovo obezumili jer je sve bio uhvatio neki ushit duše.«
– Dvorana Posljednje večere
Blagdan Tijelova, tj. ustanovljenja Euharistije, kao i Duhova imaju svoju povijesnu lokaciju u Dvorani posljednje večere. To je mjesto još u apostolsko vrijeme postalo središtem prvotne kršćanske zajednice, a potom, kad se u Jeruzalemu od 2. st. pa nadalje proširila i kršćanska zajednica porijeklom iz poganstva, na tom su mjestu sve negdje do 3. st. svoje prebivalište imali izvorni kršćani iz židovstva. God. 414. jeruzalemski biskup Ivan II. tu je sagradio prvu baziliku, nazvanu »Sveti Sion, majka svih crkava«, a na njenim ruševinama križari su podigli novu; no i ta je ubrzo srušena. S juga joj je bila priljubljena zgrada vezana uz spomen Posljednje večere, a sa sjevera druga, na uspomenu preminuća / »usnuća« Bl. Dj. Marije (Dormitio Mariae). Srušena je 1219. i ostala u ruševinama sve do 14. st. Koliko je to bilo moguće, ostaci tih crkava arheološki su istraženi 1983.
Nakon sloma križarske vladavine napuljski kralj Robert Anžuvinac i njegova supruga, Aragonka Sancia, otkupili su 1333. od sultana u Kairu ruševine dvorane Posljednje večere i predali ih franjevcima, te za njih ondje 1335. sagradili prvi samostan. Papa Klement VI. prihvatio je tu inicijativu te 1342. osnovao Kustodiju, tj. Čuvariju Svete zemlje i povjerio je tamošnjim franjevcima. Njome upravlja poglavar sionskog samostana, koji je u nedostatku redovite hijerarhije kao ordinarij obnašao jurisdikcijsku upravu Sv. zemlje sve do 1847. Smatra se da su franjevci obnovili dvoranu Posljednje večere u gotičkom stilu, izgled koji je zadržala do danas.
U tom je samostanu boravio i sv. Nikola Tavelić do svoje mučeničke smrti 1391. Poglavar toga samostana poslao je u Rim izvještaj o njegovu mučeništvu, a to je poslužilo kao glavni dokumenat u procesu njegove kanonizacije. Nikola je prvi službeno proglašeni svetac hrvatskog roda, a ujedno i prvi kanonizirani svetac Kustodije Sv. zemlje.
Turci su franjevcima oduzeli dvoranu 1523. a 1551. istjerali ih i iz sionskog samostana. Tadašnji kustod Sv. zemlje, već spomenuti fra Bonifacije Drkolica iz Dubrovnika, započeo je gradnju novog sjedišta Kustodije, jezgro današnjeg kompleksa crkve i samostana Presv. Otkupitelja. Otad su u kršćanskoj Europi kroz stoljeća uvijek iznova organizirana prikupljanja sredstava »za otkup svetih mjesta«. To se u prvom redu odnosilo na dvoranu Posljednje večere. Njome je upravljala jedna muslimanska obitelj. Franjevcima je samo dvaput godišnje bila dopuštena kratka javna molitva: na Sv. četvrtak i Duhove. 1929., za vrijeme britanske uprave Palestinom, u južnom zidu dvorane podignut je mihrab, muslimanska molitvena niša, da bi se pretvorila u džamiju. Kako bi se ipak euharistija mogla slaviti što bliže mjestu gdje je ustanovljena, franjvci su 1936. kupili posjed u susjedstvu i sagradili mali samostan s kapelicom, prozvanom Ad Cenaculum »Do dvorane Posljednje večere«.
– Kafarnaum
Jedan dio novozavjetnih svetih mjesta otkupljen je istom u drugoj polovici 19. st. Najvažniji među njima svakako je Kafarnaum. Otada su njegovi ostaci arheološki istraživani nekoliko puta. Najnovija serija istraživanja započela je 1968. i još uvijek je u toku. Vode je profesori Franjevačkog biblijskog instituta u Jeruzalemu, a rezultati su u svakom slučaju bili spektakularni za poznavanje konkretnog životnog ambijenta u kojemu je djelovao Isus kao i povijesti kršćana iz židovstva i poganstva.
U drugoj polovici 19. st. započelo je i moderno istraživanje povijesti franjevačke prisutnosti u Sv. zemlji uopće. Ustanovitelj mu je hrvatski franjevac fra Jeronim Golubović. Rođen je 1865. u Carigradu iz hrvatske obitelji porijeklom iz Konavla kod Dubrovnika. Za vrijeme hodočašća u Sv. zemlju, što ga je poduzeo s majkom i bratom nakon očeve smrti, odlučio se stupiti u Franjevački red i ostati u službi svetih mjesta. Pokazao se izvanredno talentiranim i sposobnim povjesničarom, prije svega Sv. zemlje a kasnije i čitavog Franjevačkog reda. Bibliografija mu obuhvaća 225 naslova! Zasnovao je epohalni znanstveni niz izdanja povijesnih dokumenata o Sv. zemlji: Biblioteca Bio-bibliografica della Terra Santa e dell’Oriente Francescano. Pod njegovim je vodstvom izašao 21 svezak (Quaracchi / Firenca 1906.-1939.), od kojih je mnoge i sam napisao. Izdao je i mnoga djela starijih autora o Sv. zemlji, što su do tad bila ostala neobjavljena. Kasnije se preselio u Fiencu gdje je, kao nasljednik poznatog Luke Wadinga, izdavao Annales Minorum. U Firenci je 1941. i umro.
– Seforis
Na jednom bržuljku uz rub doline Netofa, 6 km sjeverozapadno od Nazareta, arheološko je nalazižte grada Seforisa. Taj danas uobičajeni oblik njegova imena potječe od grčke prilagodbe semitskog naziva Cippori, »ptičica«; na njegovu je mjestu do 1948. bilo arapsko selo Saffuriyah. Budući da je bilo beznačajno, mjesto se ne spominje u St. zavjetu (a ni u Novom!). Ime mu se prvi puta pojavljuje za hazmonejskog vladara Aleksandara Janeja (103.-76. pr. Kr.). Rimljani su ga 63. pr. Kr. porušili a onda 55. pr. Kr. obnovili i proglasili upravnim središtem Galileje, što je ostao i kroz sve vrijeme vladavine Heroda Velikoga. Nakon njegove smrti 4. pr. Kr. grad se pobunio, Rimljani su ga srazili sa zemljom, da bi ga Herod Antipa, sin Heroda Velikoga, ponovno izgradio i učinnio prvom prijestolnicom svoje vladavine u Galileji. Otada se naseobina razvija u veličanstven grad, kako potvrđuju najnovija iskopavanja, započeta 1985. i još u toku. Tim više što grad nije učestvovao u tzv. prvom židovskom ustanku 66.-70. po Kr. Nakon drugog ustanka 132.-135 po Kr. uprava je prešla iz židovskih u rimske ruke te mu je promijenjeno ime u Diocezareja. Počevši s 3. st. grad je postao šredištem tadašnjeg židovstva. U njemu je 17 godina zasijedao Sanhedrin, židovsko Veliko vijeće. Tu su otada živjeli i mnogi znameniti rabini, među njima i vodeći rabinski autoritet toga vremena, sastavljač Mišne, Juda ha-Nassi.
Rimski car Konstantin podijelio je 324. kršćanstvu status državne religije. U to vrijeme izvjesni Josip iz Tiberije, obraćenik s židovstva na kršćanstvo i carev prijatelj, izražava želju da sagradi crkvu u Seforisu, kao i u Nazaretu i Kafarnaumu. U gradu je već postojala kršćanska zajednica, najprije od autohtonih židovskih kršćana a potom sve više od obraćenika s poganstva. Grad je i dalje prosperirao kroz čitavo bizantsko doba, da bi naglo propao nakon arapskog osvajanja Palestine u 1. polovici 7. st.
Križari su u Sv. zemlji zatekli staru predaju o porijeklu sv. Ane, majke Bl. Dj. Marije, iz Seforisa. Zato su na rubu brežuljka podigli trobrodnu baziliku noj u čast. Na njenim ruševinama obavljena su i prva arheološka istraživanja u Seforisu još 1870., kad su franjevci otkupili to mjesto. Osim crkve pronađeni su ostaci sinagoge: arhitektonski dijelovi i jedan natpis u mozaiku na aramejskom jeziku.
Iza apside crkve sagrađen je mali hospicij za jednog redovnika, kako bi bio na duhovnu službu časnim sestrama sv. Ane koje u susjedstvu drže školu za djevojke iz siromašnih obitelji. Tu je u svojstvu kapelana preko deset godina proveo hrvatski franjevac, o. Ivan Franković, rodom iz Živika, župa Oriovac (rođ. 17. 7. 1882.). Boravio je ondje do nekoliko dana pred smrt, koja ga je zatekla 22. 9. 1966. u Nazaretu, gdje je i pokopan. On je duboko označio vezu Hrvatske sa Sv. zemljom u prvoj polovici 20. st. U Zagrebu je 1905. osnovano povjerenstvo za Sv. zemlju za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. O. Ivan postavljen je 1912. na službu povjerenika, »komesara«, a obnašao ju je do 1921. To imenovanje uslijedilo je zbog njegove duboke ljubavi prema Isusovoj domovini koju je izražavao već prije toga. Tri je puta (1910., 1921., 1926.) tražio od poglavara da ga puste onamo u misije, no svaki puta mu je molba, usprkos obećanjima, bila odbijena.
U tom je razdoblju bio dušom mnogih inicijativa u vezi sa Sv. zemljom. Odmah nakon svog imenovanja kroz dvije je godine radio na organizaciji prvog hrvatskog skupnog hodočašća koje je pod vodstvom o. Rafaela Rodića, franjevačkog provincijala u Zagrebu a kasnije prvog beogradskog nadbiskupa, imalo poći na put 1. rujna 1914. Izbijanje 1. svjetskog rata spriječilo je polazak. U sklopu priprave o. Ivan je bio u Sv. zemlji 1913., a vratio se s bradom, za naše prilike neobično, čak zabranjeno redovničkom stegom, ali privilegij misionara Sv. zemlje. Nikad je više nije htio obrijati. Znao je reći: »Glavu dajem, bradu ne!« Istakao se i kao organizator velikog sabiranja za Sv. zemlju 1919.; utrškom je kupljena i otposlana građa za obnovu crkava, osobito na Taboru (ups. kolovoz). Konačno mu je u četvrtom pokušaju 1938. odobreno da pođe kao misionar u Sv. zemlju. Ondje je ostao do smrti, a kroz sve to vrijeme samo je dva puta dolazio u domovinu na odmor. Kako svjedoče pisma drugih redovnika nakon njegove smrti, bio je uzoran redovnik, voljen zbog svoje raspoloživosti i jednostavnosti, te mara i zauzetosti za druge.
– Tabor – bazilika preobraženja Gospodinova
Na rubu Jizreelske doline uzdiže se brdo Tabor, visoko (588 m), usamljeno i veličanstveno. Njegov položaj i izgled učinili su da je ono već u predizraelsko doba bilo smatrano »svetim brdom«, tako da prorok Hošea (5,1) predbacuje Izraelcima nastavljanje tamošnjih kanaanskih kultova. Svojim izgledom Tabor je ujedno postao slikom uzvišenosti (Ps 89,13; Jer 46,18). Na njemu su se bili utaborili Izraelci prije nego što pod vodstvom Baraka i proročice Debore pobijediše galilejske Kanaance (Suci 4-5).
Nije dakle čudo da je prakršćanska predaja s Taborom identificirala u Novom zavjetu neimenovanu »goru visoku, u osami«, gdje su trojica apostola imali udjela u mističnom iskustvu Isusova preobraženja (Mt 17, 1-13; Mk 9, 2-13; Lk 9, 28-36, usp. 2 Pt 1,16-18). O takvoj identifikaciji već u 1. polovici 3. st. svjedoči Origenovo tumačenje gore navedenog mjesta iz Ps 89. Od 4. st. Tabor postaje metom kršćanskih hodočašča. Anonimni hodočasnik iz Piačence u svom putopisu god. 570. spominje tri crkve, »bazilike«, na uspomenu triju sjenica što ih Petar htjede podići za Isusa, Mojsija i Iliju. Hodočasničko mjesto opustošeno je za najezde Perzijanaca 614. godine, da bi u vrijeme križara zasjalo novim sjajem: tu je utemeljena benediktinska opatija, za koju je obnovljena i proširena dotadašnja crkva, sjedište tamošnje biskupije, i sagrađen utvrđeni samostan. Nakon poraza križara 1187. na nedalekoj poljani Hatinskih rogova svetište je opustjelo. Sva kršćanska zdanja porušio je sultan Malek al-Adel kad je 1211.-1212. nad njima podigao ogromnu utvrdu čiji ostaci i danas impresioniraju hodočasnike. No i nju je razorio isti sultan 1227. da ne bi pala u ruke križara. Krćanima je tada za čuvanje evanđeoske uspomene služila jedna mala crkvica, no i ta je razorena 1263. Otada je mjesto ostalo četiri stoljeća u ruševinama. Otkupili su ga 1631. franjevci nakon njihova dolaska u Nazaret 11 godina ranije, ali su svoj samostan i crkvu uspjeli podignuti istom početkom 20. st.
Nova i veličanstvena crkva dovršena je 1924., po planu koji je arhitekt A. Barluzzi razvio prema opustjelim starokršćanskim bazilikama u Siriji. Budući da je za tako veliku zgradu bila potrebna iznimno masivna i snažna građa, za nju se pobrinuo već spomenuti hrvatski franjevac o. Ivan Franković, u to vrijeme povjerenik Sv. zemlje za čitavu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Okolnosti opisuje – po svemu sudeći on sam – u kratkom životopisu u arhivu njegove provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: »God. 1919. slavila se 700-godišnjica od kako su Franjevci čuvari sv. Groba i drugih svetih mjesta u Sv. Zemlji. Taj je jubilej brigom o. Ivana u našim hrvatskim krajevima dostojno proslavljen. Pomoću svih hrvatskih biskupa uredjena je veća sabirna akcija po svim biskupijama i župama i sabrana svota od c. 300.000 kruna. Za tu svotu je ponajviše nabavljena drvena građa i otpremljena u Sv. Zemlju za popravak zgrada koje su ratom oštećene. Još ni to nije bilo dosta, nego je o. Ivan posebno obilazio šumske udruge i neke hrvatske velikaše te izmolio hrastova, koji su izrezani i otpremljeni u Sv. Zemlju. Tako je grof Pejačević iz Našica darovao 10 hrastova, a grof Eltz iz Vukovara isto tako dao 10 hrastova; od ovih su načinjene grede u bazilici na Taboru.«
– Brdo Nebo
Ima različitih Božjih darova. A svatko sa svojima može polučiti velikih djela. Primjer je jednostavni brat Jerolim Mihaić, rodom (1873.) iz Pučišća s otoka Brača. Kao mladić iselio se u Argentinu. Odande se uputio na hodočašće u Sv. zemlju i toliko zavolio sveta mjesta da je stupio u Franjevački red u Kustodiji kako bi kao ponizni brat laik posvetio život brizi i skrbi o tim mjestima. Nakon različitih dužnosti, npr. kao sakristan u bazilici Sv. groba, poglavari ga, kao vrsna vrtlara i općenito sposobna i voljena organizatora, namjestiše u Jerihonu. Njegovom je zaslugom ondje 1924. sagrađen mali samostan s crkvom, danas župa sa školom. Pobrinuo se i za tradicionalno mjesto gdje je Ivan krstio Isusa na nedalekoj obali Jordana. Sagradio je crkvu, stan i jednu kapelicu na samoj obali, no sve je to porušio potres 1927. Boraveći u Jerihonu fra Jerolim je postao osobni prijatelj ondašnjeg jordanskog emira a kasnije kralja Abdulaha, pradjeda današnjeg kralja Abdulaha II. koji nosi njegovo ime. Ta mu je veza poslužila da ostvari još jedan svoj san: otkupiti u trajni posjed brdo Nebo s onu stranu Mrtvoga mora, tradicionalno mjesto otkuda je Mojsije prije smrti promatro Obećanu zemlju u koju nije imao ući (Pnz 3,23-27; 34,1-6). Time je on indirektno omogućio i Svetom Ocu da na tom mjestu započne svoje preklanjsko jubilarno hodočašće po Sv. zemlji.
Fra Jerolim je 1932. otkupio to mjesto sa svim ruševinama, sagradio kuću i time omogućio arheološka iskopavanja. Bila su to prva u dugom nizu arheoloških iskopavanja Franjevačkog Biblijskog instituta. U blizini Neba fra Jeronima je zatekla i sestrica smrt. Umro je u Amanu 1960. Zbog njegove velike ljubavi prema Nebu bi prihvaćena ideja da ga se ondje i sahrani, uz učešće dvojice biskupa i pedesetak subraće.
Jerolim je bio vrlo osebujna osoba. Znao je svojom vedrinom i šaljivošću opčarati a svojom vještinom jahanja, gađanja iz puške i drugim među argentinskim gaučima stečenim umijećima zadivti, čak i nadmašiti tamošnje beduine, među kojima je baš u onom kraju oko Madabe bilo i nekoliko kršćanskih plemena. No znao im je osvojiti i srca svojom dobrotom. Brinuo se o njima, pomagao im svojim svestranim praktičnim znanjem, hranom, pa čak i novcem, kad ga je imao. Mogao sam se i osobno uvjeriti u dubinu kršćanskog svjedočanstva što ga je za sobom ostavio kad sam dvadesetak godina nakon njegove smrti u nekoliko navrata učestvovao u iskopavanjima na Nebu: beduini i beduinke iz okolice, ne samo kršćani nego i muslimani, još su dolazili pomoliti se na njegov grob.
– Nazaret
U želji da održe vezu sa svetim mjestima hodočasnici su vazda nastojali ponijeti nešto sa sobom kući, neku vrst ne samo »suvenira« nego relikvije. Čak su gradili imitacije tamošnjih građevina, npr. »Svetog groba«. U nas su tako sa Svetom zemljom povezana dva marijanska svetišta: Trsat i Trški vrh. Trsatsko se svetište »Nazaretske kućice« idealno nadovezuje na dom Blažene Djevice Marije u Nazaretu, a duhovno je usmjereno na nasljedovanje života Svete obitelji. Povijesne početke te tradicije valja vidjeti u događajima kod sloma križarske vlasti u Sv. zemlji. Zato je 1991. proslavljena simbolična 700-godišnjica njegova osnutka. Hodočasnički putopisi iz 12. i 13. st. spominju u Nazaretu »Marijinu i Isusovu sobicu« uz samo mjesto Navještenja. Arheološka su istraživanja utvrdila da se kod tih »sobica« radi o jednom naknadno adaptiranom ambijentu iz mnogo kasnijeg doba. Proštenište na Trškom vrhu kod Krapine, građeno je 1750.-1761. kako bi udomilo kip »Majke Božje Jeruzalemske« koji je odande donio, prema jednima, fra Joakim Mateić Balagović, odnosno hodočasnik Stjepan Balagović prema drugima.
– Jeruzalemski hram
Hrvate s Jeruzalemskim hramom donekle povezuje škrinja ili raka svetog starca Šimuna koji je u Hramu blagoslovio dijete Isusa. Povijest tog umjetnički vrijednog djela uklapa se u srednjevjekovne dogodovštine oko relikvija.
Raka se danas nalazi u Zadru. Ondje je i izrađena, u 14. stoljeću, kad je Zadar bio najmočniji grad na hrvatskoj obali Jadrana. Naručila ju je Elizabeta Kotromanić, žena hrvatsko-ugarskog kralja Ljudevita Anžuvinca a izradio ju je Franjo, doseljeni i u Zadru priženjeni zlatar iz Milana. Škrinja se ubraja u remek-djela hrvatske umjetnosti. Sa škrinjom je povezan niz zanimljivosti, zagonetki i legendi. Na samoj škrinji prikazana je legenda o njezinu prispijeću u Zadar: na putu iz Palestine u Veneciju neki je brod zapao u strašnu oluju nadomak Zadra te je bio prisiljen uploviti u zadarsku luku. Zadar je naime uz istarske gradove te Dubrovnik bio jedna od važnih postaja na najčešćem tadašnjem putu iz Europe u Palestinu. Na brodu je bio i nepoznati plemić koji je u okolici Zadra odsjeo u gostinjcu nekog samostana u predgrađu a nosio je lijes i tvrdio da se u njemu nalazi tijelo njegova pokojnog brata. Plemić se medjutim razbolio i umro a redovnici su kod njega nasli zapis s dokazom da je u lijesu tijelo svetog Šimuna, hramskog proroka. Kad je o tome bio obaviješten zadarski nadbiskup, tijelo je preneseno u grad. Otad Zadrani štuju sv. Šimuna kao svog zaštitnika a sam svetac uslišanjima je i čudesima potvrdio svoju naklonost gradu.
Trenutno se u Sv. zemlji nalazi nekoliko naših studenata. Već je duže vrijeme tradicija naše Provincije da šaljemo naše juniore na studij u Svetu Zemlju.
Toj povezanosti Hrvatske sa Svetom Zemljom doprinose mnogi naši franjevci koji se odlučuju na duži ili kraći period rada u Franjevačkoj kustodiji Svete Zemlje. Trenutno su na službu Kustodije Svete Zemlje prisutna dvojica naše braće: fra Siniša Srebrenović (Nazaret) i fra Bernard Barbarić (Tabor).
Nešto trajniju prisutnost bilježi fra Tomislav Vuk, franjevac naše Provincije i izvanredni profesor na Franjevačkom biblijskom institutu (Studium Biblicum Fancisacnum) u Jeruzalemu.
Za više informacija o Sv. zemlji posjetite službene stranice Kustodije Svete Zemlje…
Popis ostalih hrvatskih franjevaca koji su djelovali u Sv. zemlji:
– fra Pavao iz Stridona
– fra Ivan Gundulić
– fra Grgur iz Bosne
– fra Bonaventura Corsetti
– fra Andrija Miljaković
– fra Marijan Požežanin
– fra Filip iz Bosne
– fra Mijo iz Bosne
– fra Eugen Didović
– fra Ivan Augustin Rajčević
– fra Bernardin Zadranin
– fra Vicencije Kelez
– fra Jerko Mihalić
– fra Amat
– fra Mirko
– fra Nikola Tavelić
– fra Juraj iz Bara
– fra Jakov Pletikosić
– fra Anselmo Rusković
– fra Valentin iz Gruža
– fra Humilis iz Slanoga
– fra Marin Papa
– fra Bernardin iz Tulona
– fra Bonifacije Dubrovčanin
– fra Ivan Gundulić
– fra Valentin Bunić
– fra Antun Gučetić
– fra Jakov iz Popova Polja
– fra Nikola iz Mljeta
– fra Alojzije Čurčija
fra Atanazije Albertini
Popis sastavljen prema člancima fra Pija M. Pejića.