Zvonimirov trg 8, 33000 Virovitica, Hrvatska
Prema povijesnim izvorima franjevci se u Virovitici spominju već 1280. godine. Najvjerojatnije ih je u Viroviticu dovela kraljica Marija između 1242. i 1270 godine. Ona je, naime, u to vrijeme bila gospodarica Virovitičkog kraljevskog posjeda. Franjevci su u početku živjeli u drvenom samostanu uz kojega je izgrađena također drvena crkva svete Marije. U predturskom vremenu bilježi se u Virovitici postojanje još dvaju samostana: braće propovjednika – dominikanaca i sestara elizabetinki, kao i župnu crkvu sv. Kuzme i Damjana koju su opsluživali svjetovni svećenici.
1552. godine Turci zauzimaju Viroviticu i tada razaraju samostan, dok je crkve sv. Marije, iako dotrajala od starosti, ostala neporušenom. Sljedeće 1553. godine Turci su kanili srušiti crkvu, no kuga koja je tada zavladala gradom spriječila ih je u tom naumu. Mali broj vjernika koji je ostao na ovom prostoru dolazio je u crkvu sv. Marije moliti Božju pomoć u bolesti. S tim je povezan zavjet starih Virovitičana svetom Roku, da će ako ih bude zagovarao njemu u čast sagraditi novu i veliku zidanu crkvu. Kako je kuga iznenada prestala smatrali su to znakom uslišanja svojih molitava. U vrijeme turskog vladanja Viroviticom franjevci su boravili dvadesetak kilometara sjevernije na rijeci Dravi u današnjem Dugom Selu Lukačkom gdje se i danas nalazi šuma imenom Fratrovača.
Nakon što je 1684. godine Virovitica oslobođena od Turaka prva se dvojica franjevaca 22. studenog vraćaju u grad i na zgarištu starog samostana podižu privremeno boravište i crkvu. Iste godine zagrebački biskup Martin Borković povjerava im upravu novoosnovane župe sv. Roka.
Ovu župu franjevci uspješno opslužuju kroz sve vrijeme njezinog postojanja. Bila je u sklopu Zagrebačke nadbiskupije, a 1997. godine osnutkom Požeške biskupije ušla je u njezine granice. Važno je spomenuti i da je današnji blaženik zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u Virovitici organizirao veličanstveni Euharistijski Kongres koji je trajao od 15. do 17. kolovoza 1934.
Prema pripovijedanju starije braće, uvijek se nekako osjećalo da je Virovitica predaleko od sjedišta biskupije i iako su kontakti s mjesnim biskupima bili redoviti, osjećala se određena udaljenost. S tog je razloga 1997. godine i među Virovitičanima pozdravljena odluka o osnutku nove biskupije. Župa i samostan su se aktivno uključili u sva događanja oko osnutka biskupije.
Godine 2003. Požeški je biskup dr. Antun Škvorčević od 05. srpnja 2003 u gradu Virovitici osnovao još dvije nove župe: prvu sa sjedištem u naselju Taborište – Sv. Leopolda Mandića, kojoj su pripale ulica Zlatnog Polja, i dio ulice Stjepana Radića te filijale Taborište, Čemernica, Rezovac i Rezovačke Krčevine i drugu sa sjedištem u naselju Milanovac – Bl. Alojzija Stepinca kojoj su pripale ulice Zbora Narodne Garde, Vinkovačka, Vukovarska, Bilogorska, Kalnička, Psunjska, Antunovac, Lovre Matačića, Ivana Zajca, Zinke Kunc, Vatroslava Lisinskog, Jakova Gotovca, Jana Vlašimskog, Fortunata Pintarića i dio ulice Pavla Radića te filijale Milanovac, Podgorje i Sveti Đurađ. Imenovani su i novi župnici, a dekreti su stupili na snagu 31. kolovoza iste godine.
Vijest je od naroda primljena mirno uz nekoliko sitnijih pobuna koje smo razborito uspjeli smiriti. I dalje smo ostali otvoreni svim našim dosadašnjim vjernicima i to u granicama novih ovlasti.
Granice naše župe Svetoga Roka prolaze s južne strane željezničkom prugom Zagreb – Osijek, s istočne strane starom prugom Virovitica – Barč, izuzevši naselje Požari, koje se nalazi s druge strane pruge, ali mu jedina komunikacija s gradom ide preko naše župe, pa je stog razloga ostalo u našoj župi, sa sjeverne strane graniči sa župom sv. Luke u Lukaču, a sa zapadne s naseljem Korija koje pripada župi Sv. Ivana Krstitelja u Špišić Bukovici.