Nakon samog zavjetovanja na siromaštvo, poslušnost i čistoću u obredu stoji rečenica koju izgovara provincijal zavjetovaniku: “A ja u ime Crkve primam tvoje zavjete te budeš li ih vršio u ime Boga obećavam ti život vječni.” Danas slavimo sve one u franjevačkom redu koji su živjeli ono što su obećali, slavimo one koji su po receptu pravila provodili svoje dane, svoj redovnički život. Znane i neznane, muškarce i žene koji su nasljedovali Krista siromašnog po primjeru svetoga Franje.
Kaže se za Franju da je najveće njegovo čudo upravo to što se nakon 800 godina i dalje pojavljuju ljudi koji žele živjeti Evanđelje po njegovom primjeru. I to koliki ljudi: stari, mladi, laici, redovnici i redovnice, svećenici, muževi i žene. Taj odrpanac iz Asiza i dalje privlači na samo Bogu znani način, jednostavno privlači. I toliki su krenuli od 13. stoljeća do danas. Možda je umijeće u tome što je put vrlo jasan. Ne znam baš da ima i jedan franjevac ili franjevka koji ne znaju što treba raditi kako bi živjeli po pravilu. Međutim taj život nije lagan što najbolje svjedoče tolike konstitucije koje su donijete od Franjine smrti do danas, tolike povlastice koje su pape davale braći kako bi im olakšali život. Ali ipak karizma, ono temeljno, ono što je Franjo ostavio svijetu i braći nije nestalo. Siromaštvo, poslušnost, čistoća, bratstvo ostalo je stalno. Ta bit franjevačke karizme i duhovnosti živi i danas. I na svakom članu reda je izbor – želim li tako živjeti ili ne. Hoću li nakon svojih zavjeta živjeti kao praktični ateizam, naziv za oblik života koji je papa Franjo pripisao mnogim samostanima u današnjem svijetu, ili ću provoditi način života po receptu koji je iznadprosječno jasan.
Danas slavimo one koji su svoj život napravili za života. Oni nisu živjeli isto, nisu bili kopija jedan drugoga. Franjevačka karizma je široka i nitko ne može reći da su vojskovođa Ivan Kapistran i mističarka blažena Anđela Folignska živjeli jednako, a opet oboje su ostvarili svetost u franjevačkoj karizmi u svom vremenu. Kako onda postići svetost u franjevačkoj duhovnosti pitanje je koje se ovdje nameće. Recept je jednostavan – raditi ono što Bog želi od mene sada i ovdje, biti kao izabranik Božji lud ovom svijetu. Ako sam majka i žena biti dobra majka i žena s redovitom molitvom, ako sam muž ili dečko poštovati svoju izabranicu i čuvati njezinu čistoću sa svakodnevnom molitvom. Ako sam redovnik – poštovati svoj dnevni red i živjeti svoje zavjete i na tjelesni i na duhovni način, bez izmotavanja uz svakodnevnu molitvu osobnu i zajedničku. Zvuči vrlo jednostavno, i je, jednostavno je, samo nije lako. Ako želim ostvariti u franjevačkoj duhovnosti svetost – samo moram raditi ono što jesam sada, ako sam živa narav možda nije za mene mističarstvo, ali onda svoju svetost mogu ostvariti na druge načine. Toliki su uspjeli. Želja mi je brate i sestro, koji čitate ove riječi da jednog dana braća za stotinjak godina i nas slave među svim svetima franjevačkog reda 29.11., a, kako se je poznati crkveni otac pitao, možemo se pitati i mi:”Ako su mogli ini i ine, zašto ne bi mogao i ti, Augustine!”
