Sv. Cecilija je rođena početkom 3. stoljeća u Rimu od plemićke obitelji. Kao mlada djevojka odlučila se posvetiti Bogu kroz djevičanstvo, ali uskoro nakon toga roditelji su je odlučili udati za mladića Valerijana koji je bio poganin. Prije vjenčanja ne želeći prekršiti svoj zavjet Bogu svome je zaručniku priznala da se zavjetovala Bogu na poseban način. Nakon što je saznao, on se odlučio krstiti, a samu poduku za krštenje mu je držao papa Urban I. Ubrzo nakon njegova krštenja krstio se i njegov brat Tiburcije, ali su obojica smaknuti jer su odbili žrtvovati rimskim bogovima. Cecilija ih je obojicu pokopala te je i sama bila uhvaćena i osuđena na smrt. Najprije su je pokušali ubiti tako što su je zatvorili u kupaonicu vlastite kuće želeći da se tamo uguši, ali im nije uspjelo. Nakon toga je osuđena na odrubljivanje glave. Krvnik joj nije uspio oduzeti život niti nakon trećeg zamaha. Ostala je živa tri dana i u tome vremenu je uspjela sva svoja dobra razdijeliti siromasima i kuću ostaviti Crkvi. Nakon tri dana je preminula i sahranjena je u Kaslistovim katakombama.
Ovo je ukratko životopis sv. Cecilije i svjedočanstvo njezinoga mučeništva samo zato jer je bila kršćanka. Što mi možemo danas naučiti od ove svetice i primjećujemo li takve ljude i danas oko nas? Nemojmo se zavaravati i misliti da su progoni kršćana završili 315. godine nakon što smo dobili slobodu od cara Konstantina. Progoni su aktualni još uvijek, baš u ovome trenutku u različitim dijelovima svijeta i na različite načine. Neki načini su malo sofisticiraniji, „humaniji“ ali su itekako prisutni. To još nekako podnosimo, ali naša braća i sestre na Bliskom istoku i drugim dijelovima svijeta i sada podnose mučeništva u pravome smislu samo zato jer su kršćani. Takve vijesti rijetko dolaze do nas, ali i kada dođu kako reagiramo na njih? Jesmo li svjesni da i danas postoje ljudi koji baš poput sv. Cecilije svjedoče svoju vjeru i ni pod koju cijenu ne žele se odreći Krista? Jesmo li svjesni da na ovome planetu postoje mučenici u pravome smislu koji gube svoje živote samo zato što su Kristovi? Mi se lako uvrijedimo kada neki novinar napiše članak protiv Crkve ili nekog određenog svećenika i najradije bi tada sasuli drvlje i kamenje po njemu. To vjerojatno napravimo u krugu naših istomišljenika ili na nekoj društvenoj mreži, ali sjetimo se u tome trenutku, da postoje ljudi koji stvarno trpe samo zato jer su kršćani i koji strahuju iz dana u dan za svoj život. Budim zahvalni za te ljude koji su spremni nepodijeljena srca svjedočiti za Krista i zahvalimo Bogu jer mi nismo u toj situaciji. Zapitajmo se malo kako bi mi reagirali kada bi pred nas došao krvnik da nas liši života jer smo Kristovi. Nije nužno ni da dođe neki krvnik jer svakodnevno imamo tisuću situacija u kojima možemo svjedočiti kome pripadamo. Na poslu, faksu, u obitelji, među prijateljima možemo dati snažno svjedočanstvo da pripadamo Kristu samo ako se odlučimo suzdržati od grijeha i reći odlučno da hoćemo biti Kristovi u potpunosti baš poput sv. Cecilije. Nitko ne traži od nas da idemo poginuti nego se traži da svojim životom, u svojoj zajednici, svjedočimo kome pripadamo. Neće biti lako i to vidimo iz primjera svetaca, ali i od samoga Krista,stoga nas ništa ne smije zaustaviti pa čak ni prijetnje smrću! Zato samo hrabro naprijed jer smrt nije kraj. Sam Isus nam govori da će nas progoniti (Iv 6, 2-3), ali nam i daje poticaj „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33).
Molimo zato sv. Ceciliju da nas po njezinu zagovoru Bog obdari hrabrošću kojom ćemo moći smjelo svjedočiti iz dana u dan da pripadamo samo njemu! Sv. Cecilijo moli za nas!
