O rodnoj ideologiji

“Većina ljudi ne zna što ta ideologija donosi i zbog toga se ne osjećaju ugroženima”[1] primjećuju biskupi u Poljskoj, a kako je dužnost “svega Božjeg naroda, osobito pastira i teologa, da uz pomoć Duha Svetoga slušaju, razabiru i tumače razna mišljenja našeg vremena te ih prosuđuju u svjetlu riječi Božje”[2] priliči raskrinkavati djela tame kako ne bi imali udjela u njima (usp. Gal 5,11) te tako ponešto reći o rodnoj ideologiji koja “vuče sa sobom jednu veliku laž, jer poriče stvarnost ljudskog bića, koje je muškarac i žena”[3].

Kako je došlo do rodne ideologije? Kao i svakoj drugoj i ovoj je početak u marginaliziranju Boga. Kada “Bog više nije Otac, onda građanin prestaje biti sinom. Time prestaje biti osoba, koja sve što ima dobiva od Oca; postaje jedinkom, individuom, prepuštenom samoj sebi u uređivanju svijeta i vlastite sudbine. Ne primajući više svoj identitet od Onoga tko ga je stvorio na svoju sliku i sličnost, čovjek mora izgraditi taj svoj identitet sam, oslanjajući se jedino na razum.”[4] Tako, “odsijecajući krilo vjere čovjek ostaje bez ravnoteže i trajala su tri stoljeća da udari o tvrdu zemlju svojih krivih uvjerenja i bude zgnječen kao najobičnija muha, ponajprije u sabirnim nacionalsocijalističkim logorima i komunističkim gulazima (logorima), a potom, na bezmikroban i prepreden način, kroz mračnu ideologiju o rodu.”[5]

“Prepušten jedino razumu, čovjek malo-pomalo gubi doticaj s Izvorom, s očinstvom Božjim, a samo je on svjetlost njegovoj savjesti”[6] te dolazimo do toga da se danas “uz pomoć ideologije o rodu, čovjek otkida od Boga i prepušta najdubljem prijeziru. Potiče ga se, a i prisiljava, da se, na razini moralnih vrednota i spolnosti, ponaša gore od životinje. U njemu se razara dostojanstvo, slika i sličnost Bogu koja je najtješnje utisnuta u njegovu dušu”[7].

Sažeti povijesni pregled razvoja donosi nam sadašnji prefekt kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Robert Sarah:

“Friedrich Nietzsche, sa svojom teorijom o nadčovjeku, koju je predstavio kao lijek za beznađe izazvano mrtvim Bogom, Sigmund Freud sa svojom novom antropologijom oslonjenom na prvotne nagone kao isključive pokretače ljudskih postupaka, Jean-Paul Sartre i njegov anarhistički nihilizam, prividno genijalan, na kraju su ucijepili u kolektivnu svijest, pa i u individualnu, ideju da „oslobođenje“ jedinke prolazi kroz ubojstvo oca, i tako su ostvarili svoju đavolsku namisao… (…) Treba shvatiti da taj dugotrajni tijek, koji se može ocijeniti „prevratničkim“, a koji vodi od smrti Boga-Oca, u 18. stoljeću, do smrti čovjeka, koji postaje puka „jedinka“, individua, krajem 20. stoljeća, vodi izravno u ideologiju o rodu. Kojim stranputicama?

Početkom ovoga, 21. stoljeća, zapadnjačka su društva postala duhovne i demografske pustinje: dovoljno je prošetati se nekom ulicom u Londonu,  Parizu, Berlinu, Madridu ili Rimu, da bi se to uočilo: jedva pokoje dijete, a još manje raskošnih ili skromnih dječjih kolica, obitelji svedene na najoskudniji sastav, Gospodin i Gospođa (koji su često tek „drugovi“, koji zajedno stanuju na ograničeno vrijeme), češće s jednim djetetom, ponekad i s dvoje, ukoliko umjesto njih ne izvode svoje životinje; također i zagrljeni homoseksualni parovi, koji na taj način sve nasrtljivije oglašavaju svoju „drukčijost“; (…) na kraju, posvemašnji laicizam, relativizam i indiferentizam, koji se hrane glasovitim diptihom Rimskog Carstva, kad je bilo na vrhuncu, ali istodobno već nagnuto k neizbježnoj propasti i opustošenju: „panem et circenses“, ili, kome je draže, da se poslužim suvremenim rječnikom, ,,trošiti i uživati“ do iznemoglosti… umjesto napora i rada.

Ti građani-jedinke, dakle „individualisti“, koji u boljem slučaju samuju, a u gorem se ubijaju, katkada u tome „potpomognuti“ (čak legalno), potpuno su neraspoznatljivi: oni su puki potrošači kojima su internetske stranice tržište što se nudi od statističkih procjena njihovih želja. Upravo smo pokazali sliku praznine zapadnjačkoga društva, koje je ujedno i depresivno i nedoraslo. Odatle do zauzdavanja „roda“ tek je jedan korak, a ta praznina omogućila je zapadnjačkim Mefistofelima, posebice američkim, da nametnu svoje nacrte pregradnje društva na pseudoznanstvenim i laicističkim, upravo đavolskim, osnovama.”[8]

Vraćajući se iz posjeta Gruziji i Azerbajdžanu, 3. listopada ove godine, papa Franjo, u razgovoru s novinarima u zrakoplovu, ističe: “Otac iz Francuske nedavno mi je ispričao kako je za stolom razgovarao sa svojim djetetom… Pitao je dječaka što želi biti kada odraste i ovaj mu je odgovorio: Djevojka. Otac je shvatio kako djecu u školi uče rodnu teoriju. To je protiv naravnog zakona. Jedno je kada osoba ima tu sklonost ili čak ima operaciju spola. Ali, nešto je drugo kada djecu u školi tome uče kako bi promijenili njihov mentalitet. I to je za mene ideološka kolonizacija.” Stoga papa upozorava: “U današnjoj kulturi postoje brojni problemi koji se ne rješavaju na odgovarajući način, a postoji i filozofija koja pogoduje uništenju braka. I to je rat koji se vodi protiv braka. Ne smijemo dopustiti da te ideje prevladaju jer je brak slika Boga. Kada uništavaš brak, uništavaš ili izobličuješ sliku Boga.”

U govoru rimskoj kuriji povodom božićnog čestitanja, 22. prosinca 2008., papa Benedikt XVI., između ostalog, rekao je: “Ne radi se o prevladanoj metafizici kada Crkva govori o naravi ljudskoga bića kao o muškarcu i ženi te traži da se taj red stvaranja poštuje. Ovdje se ustvari radi o vjeri u Stvoritelja i o slušanju jezika stvaranja, čiji bi prezir značilo čovjekovo samouništenje. (…) Ono što se često izražava i smatra pod terminom “gender” (rod), u konačnici se rješava samo-oslobođenjem čovjeka od stvorenog i od Stvoritelja. Čovjek želi sam sebe stvoriti i uvijek i isključivo sam raspolagati onim što se na njega odnosi. Ali na taj način, živi protivno istini.”

Što naučava rodna ideologija? Vrlo jasan pregled imamo u poruci biskupa Hrvatske biskupske konferencije upućenoj mladima pod nazivom “Muško i žensko stvori ih!” izdanoj prije dvije godine:

“U rodnoj ideologiji suočavamo se s novim poimanjem ljudske seksualnosti, zapravo s novom ideologijom seksualnosti. Rodna ideologija smjera na same čovjekove korijene. Bez čvrstoga uporišta u biologiji, tradiciji i kulturi, ona polazi od pretpostavke da je čovjek po sebi bezrodno biće. Njegov spol jest nešto što je biološki zadano, ali njegov rod s time nema nikakve veze. Polazeći od tvrdnje Simone de Beauvoir, jedne od idejnih začetnica rodne ideologije, da »se ženom ne rađa, ženom se postaje«, rodna ideologija kaže da mi zapravo nismo žene i muškarci na temelju prirodnih činjenica koje nas određuju.

Radikalno odvajanje spola i roda tvori teorijsko uporište rodne ideologije. Muški i ženski rod (gender), u tumačenju te ideologije, razvija se unutar određenoga društvenoga konteksta. Kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima. Prema tome, dva roda, muški i ženski, nisu čovjeku prirodno urođeni, već su mu na neki način nametnuti. Takva rodna »sloboda« znači da rod ne može biti uvjetovan nikakvom biološkom datošću. On ne može biti ni vremenski ograničen. Čovjek će moći birati i formirati svoj rod prema vlastitim željama i prohtjevima. Moći će biti što god želi i dok god to želi.

On je [misli se na rod] nepredvidiv i ničim određen – osim samovoljom čovjeka koja se ovdje doživljava kao najveći doseg ljudske slobode koja se u konačnici nameće kao zadnji kriterij svakoga osobnoga izbora. Rod je, posegnemo li za usporedbom, sveden gotovo na razinu profesije koja se mijenja prema želji ili potrebi. (…) Polazeći od takvoga shvaćanja čovjeka, postaje razumljivo da ideologizirano shvaćanje čovjeka vodi u ideologizirano shvaćanje roda koje vodi u otvoreno nijekanje smisla i značenja spola i spolne različitosti u oblikovanju osobnoga identiteta pojedinca. (…) Rodne ideologije rade na tome da se brak, kao zajednica muškarca i žene, i obitelj, kao intimna zajednica ljubavi i potpunije čovječnosti, zamijene proizvoljnim tipovima »ljubavnih odnosa« i »obitelji«.”[9]

Sažeto, vrsno je to izrekao sadašnji prefekt kongregacije za nauk vjere: “Ta nam ideologija namjerava usaditi ideju kako ne postoji narav ljudskoga bića koja ga određuje kao muško ili žensko, prema čemu je spolni identitet osobni izbor koji ovisi o vlastitoj želji. Tijelo prestaje biti mjesto susreta s Bogom Stvoriteljem i pretvara se u neku vrstu stroja koji možemo oblikovati, prilagođavati i koristiti kako želimo, u odnosu samo prema samima sebi i svojim osjećajima.”[10]

Rodna ideologija “klije iz relativizma, prema kojemu je sve moguće i prihvatljivo. Benedikt XVI., potom i papa Franjo tvrde da se naša društva okreću prema diktaturi relativizma, koja ne priznaje ništa osim vlastito ja i njegove želje. Ta ideologija, koja je prožela društvo, zalijeće se i u Crkvu izvana, ali i iznutra.”[11]

Još malo iz izvrsnog predavanja kardinala Roberta Saraha:

“U naše dane prisustvujemo otvorenom i nasilnom napadu „svjetovnog duha“ na „Duha Svetoga“. Objasnit ću. U prvim vremenima Crkve, na primjer u Rimu, znamo od sv. Pavla (Rim 1) da je kulturno stanje bilo dosta slično današnjem, s raširenošću preljuba, poligamije, homoseksualnosti, pobačaja… Kršćani toga doba nisu pristajali na popuštanje, nego su ostajali vjerni Evanđelju, iako je njihovo svjedočenje teklo suprotno od tijeka vladajuće struje. Zahvaljujući njihovu vjerodostojnom primjeru, postajali su kvasac u poganskom tijestu toga vremena, onako kako je govorio Isus, (Mt 13,33) i to tako dobro da se, malo-pomalo, događalo obraćenje cijelih naroda. Upravo je na taj način Europa postala kršćanska te je procvjetala civilizacija prožeta kršćanstvom, u kojemu je brak, posebice dostojanstvo žene, i obitelj, uz poštovanje djece od njihova začeća, učinilo sve to očitim. Naši preci u vjeri izabrali su dakle „Duha Svetoga“, a ne „svjetovnog duha“… ne obazirući se na to koliko će ih to koštati… a cijena je uključivala ismijavanje, društvenu diskriminaciju, pa i mučeništvo.

Dakle, za vrijeme najnovijih sinoda o obitelji, 2014. i 2015., u društvenom i kulturnom stanju jako sličnom onome u starom Rimu, barem što se tiče Zapada (banaliziranje i ozakonjenje rastave uzajamnim pristankom, pokusnih građanskih združenja, kontracepcija i pobačaj, genetska podešavanje oplodnje „in vitro“, koje uključuje i ubijanje neželjenih zametaka, legalizacija homoseksualnog „braka“[12]…), napast nagodbe sa svjetovnim duhom, koji danas prevladava, uzdignula se s pomoću stranputice jednog iskrivljenog teološko-pastoralnog opravdanja: prilagodbe crkvenog nauka stvarnostima suvremenog svijeta, ili, ako vam se više sviđa teološkiji jezik, prilagodbe crkvenog nauka posebnostima koje iziskuje pastoral.”[13]

Dalje, nadodaje kardinal, tko se uistinu krije iza rodne ideologije:

“Sotona je ubojica, sve čini da uništi Boga u nama, a to znači ljudsku osobu stvorenu na sliku Božju (usp. Post 1,27), sve čini kako bi nas pretvorio u jedinke koje ja nazivam „zombi“ bez duše, ali s tijelom koje je postalo stroj podvrgnut genetskim preinakama i transhumanizmu. Da, do toga je Protivniku: hoće nas podložiti sebi, Knezu ovoga svijeta, kako bi s nama lakše manipulirao najprije nam kidajući „pupčanu vrpcu“ koja nas povezuje s Bogom, a onda, u drugom naletu, s iluzijom – koja je prava prašina u oči – da smo tek grumen stanica koje žive zahvaljujući jedino sve sofisticiranijoj tehnologiji, pokušavajući nas lišiti naše ljudskosti te nas pretvoriti da budemo svoji vlastiti bogovi (usp. Post 3,5). (…) Ako se odlučujuća bitka između Boga i kraljevstva Sotonina vodi oko braka i obitelji, trebamo biti svjesni koliko je hitno da se već sada postavimo usred te duhovne bitke o kojoj ovisi budućnost naših ljudskih društava, a znamo da je obitelj, utemeljena na braku iz ljubavi, monogamna, slobodna, vjerna i nerastavljiva, temeljna stanica društva. Naše kršćanske obitelji su poput mnogobrojnih voštanih stanica u saću, dakle krhke, koje stalno treba ojačavati; one su poput košnica u kojima je svatko pozvan da se nasiti medom Istine, a to znači spasonosnim riječima Gospodina Isusa i njegove Zaručnice, svete Crkve.”[14]

Živjeti onako kako je Gospodin namijenio za nas jest najveća ljepota življenja ovdje na zemlji, zato je potrebno ispravno poimati obitelj, stoga ističe hrvatska biskupska konferencija:

“Biti žena ili biti muškarac način je postojanja, a ne tek puki »atribut« ljudskoga bića. (…) Različitost muškarca i žene nije zaprjeka, već poseban put ostvarenja bračnoga i obiteljskoga zajedništva. To zajedništvo svoj blagoslov dobiva u daru/rođenju novoga ljudskoga bića. Bračno zajedništvo muškarca i žene prirodno je okruženje za nastanak i rast ljudskoga života. Upravo ta iskonska zajednica muža i žene mjesto je prvih koraka i prvih riječi, prvih spoznaja svijeta i početnih koraka vjere.

Zato je značenje majke i oca u obitelji i u odgoju nemjerljivo. Nikada ne će moći »jedan otac« ili »više očeva« zamijeniti majku u obitelji. Ali isto tako ni »jedna majka« ili »više majki« ne mogu zamijeniti oca u obitelji. Njihova je uloga nezamjenjiva i komplementarna. Ako igdje, onda u obitelji čovjek ima priliku učiti živjeti u različitosti i prihvaćati drugoga. (…) Nemojmo se bojati biti ljudima kakvima nas je Bog zamislio i stvorio. Nemojmo preotimati Bogu njegovo mjesto i ulogu. Ne stavljajmo se na Božje mjesto. Prihvatimo biti njegova stvorenja, njegova djeca. To je jedini put do istinske slobode, sreće i ljudske punine.

Najbolji odgovor na izazov nove ideologije jest autentičan navještaj i življenje evanđelja. To je najbolja zaštita protiv mentaliteta i duha rodne ideologije jer učvršćuje svijest kršćanina o njegovu »čovještvu« kakvo je izišlo iz ruku Božjih. To je svijest da smo djeca Božja, da smo jednakovrijedna braća i sestre (»muško i žensko«) kojima je povjerena budućnost čovječanstva i svega stvorenoga. Mi smo Božja »slika« preko koje on na jedinstven način želi biti prisutan u svijetu. Taj je svijet on stvorio.

Štoviše, nakon što je bio grijehom narušen, po Sinu svojemu Isusu Kristu, obnavlja ga i spašava. Ta svijest mora prožeti svakoga od nas. (…) Stoga vas, dragi mladi, kao i sve do kojih ova naša poruka dođe, pozivamo da se čvrsto držite te jedine ispravne definicije čovjeka, da prema njoj živite, a svaku drukčiju, lažnu i čovjeka nedostojnu, odlučno odbacujete. »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih!« (Post 1, 27). To je čovjekovo dostojanstvo i identitet koji smo svi pozvani živjeti i jedni drugima svjedočiti!”[15]

Zanimljivo je istaknuti da “ideologiju o rodu podržavaju, promiču i primjenjuju Svjetska zdravstvena organizacija, koja ovisi o Ujedinjenim narodima, i mnogobrojne nevladine organizacije, posebice odgojne i zdravstvene ustanove, koje imaju svoja sjedišta u zapadnjačkim državama. (…) Sve države koje odbijaju prihvatiti ideologiju o rodu odreda se kažnjava ili se na njih vrše jaki pritisci kako bi ih se prisililo da tu ideologiju ugrade u svoje razvojne programe, inače im prijeti opasnost da im se uskrati novčana pomoć za njihov razvitak. Dakle, prisiljava ih se da prihvate ideologiju o rodu.”[16]

Neka nam na poticaj budu riječi kardinala Saraha: “Roditelji su prvi čovjekovi odgojitelji. U obitelji čovjek može naučiti kako živjeti i kako svjedočiti da je Bog prisutan. Kada Krist povezuje jednu obitelj, tada ona zadobiva nerazorivu čvrstinu.”[17] Čvrsta hrid obitelji jeste molitva. “Ljudi kojima je snaga u molitvi ostaju nepotopivi.”[18] Nasuprot tome, “ako procjenjujemo da nam ne treba Bog, koji nam pruža ruku po Kristu, jer mislimo da smo dostatni sami sebi, krećemo putem koji vodi u propast.”[19] “Čovjek koji ne priznaje Boga, i pretvara svoje nagone u božanska mjerila svih stvari, juri u propast.”[20]

Ne zaboravimo da su na “naravnoj razini muško i žensko pozvani da se nerastavljivo ujedine, kako bi svjedočili ljubav, kako bi se međusobno podržavali u skladnom upotpunjavanju. Upravo je tu naravnu stvarnost Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta, a Crkva je mora braniti i štititi i pod cijenu smrti za Spas čovječanstva.”[21]

[1] Poljska biskupska konferencija, Pastirsko pismo svim vjernicima (čitano diljem te zemlje na blagdan Svete obitelji 30.12.2013.)

[2] Gaudium et Spes, 44.

[3] Robert Sarah, Bog ili ništa, Verbum, Zagreb, 2016., str. 179.

[4] Robert Sarah, predavanje na HKS-u pod naslovom Obitelj naspram rodne ideologije. Sveti Ivan Pavao II.: Budućnost čovječanstva ovisi o obitelji održano 1.6.2016.

[5] Isto.

[6] Isto.

[7] Isto.

[8] Isto.

[9] Poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije upućena mladima, Muško i žensko stvori ih!

[10] Gerhard Ludwig Muller, Razgovor o nadi, Verbum, Split, 2016., str. 117.

[11] Robert Sarah, predavanje na HKS-u pod naslovom Obitelj naspram rodne ideologije. Sveti Ivan Pavao II.: Budućnost čovječanstva ovisi o obitelji održano 1.6.2016.

[12] Ovo je 13 europskih država (od kojih su 11 članice EU) koje priznaju homoseksualni brak: Nizozemska (od 2001.), Belgija (2003.), Španjolska (2005.), Švedska (2009., s odredbom o obvezi Crkve da nađe pastora koji će voditi obred religioznog vjenčanja), Norveška (2009.), Portugal (2010.), lsland (2010.), Danska (2012.), Francuska (2013.), Velika Britanija (Engleska i Wales 2013., Škotska 2014.), Finska (2014.), Luxemburg i Irska (2015.).

[13] Robert Sarah, predavanje na HKS-u pod naslovom Obitelj naspram rodne ideologije. Sveti Ivan Pavao II.: Budućnost čovječanstva ovisi o obitelji održano 1.6.2016.

[14] Isto.

[15] Poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije upućena mladima, Muško i žensko stvori ih!

[16] Robert Sarah, predavanje na HKS-u pod naslovom Obitelj naspram rodne ideologije. Sveti Ivan Pavao II.: Budućnost čovječanstva ovisi o obitelji održano 1.6.2016.

[17] Robert Sarah, Bog ili ništa, str. 229.

[18] Isto, str. 272.

[19] Isto, str. 264-265.

[20] Isto, str. 270.

[21] Robert Sarah, predavanje na HKS-u pod naslovom Obitelj naspram rodne ideologije. Sveti Ivan Pavao II.: Budućnost čovječanstva ovisi o obitelji održano 1.6.2016.