Dok se većina ljudi oduševila s raznim oznakama kao što su #budimoodgovorni, #ostanimoodgovorni ili #slušajstruku, pojavile su se dvije kršćanske grupacije u svijetu koje su oduševile citatima sv. Pavla. Prvi su se odlučili suprotstaviti svim crkvenim poglavarima u lice (samo ako računamo na prijevod prvog dijela riječi Facebook) kao što je to učinio sv. Pavao u odnosu prema sv. Petru (Gal 2,11-12). S pojavom prve grupe pojavila se druga koja je odlučila u svemu biti podložna državnim vlastima na temelju Pavlovih uputa Timoteju (Rim 13,1-2). Iako se još uvijek nalazimo u doba korona krize (ili ludila) mislim da je moguće dati odgovore na neke stvari koje se tiču ove dvije skupine s obzirom na to kako su obje promašile misao sv. Pavla.
Prva skupina poznaje sv. Pavla iz rečenice u kojoj svjedoči o svom suprotstavljanju sv. Petru zbog njegova licemjerja. Osnovna razlika je u tome što se Pavao obraća Petru u trenutku licemjernog čina te mu se obraća licem u lice. Naši hrabri facebook ratnici su to činili samo preko statusa ili komentara koji su najmanje sadržavali želje za popravljanjem situacije, a najviše želje za dokazivanjem kako su oni u pravu. Svjestan sam kako je mnogima teško pao vremenski period u kojemu nisu mogli pristupiti slavlju sakramenata jer to je povlašteni trenutak u kojemu se susrećemo sa samim Bogom, u kojemu nam se On daje, ali neki komentari su bili neprimjereni, a i ta riječ je blaga.
Je li odluka naših biskupa bila preoštra? Je li se moglo učiniti drugačije? Vjerojatno i jest, ali vjerujem kako su učinili sve što su u tom trenutku mogli, s obzirom na čitavu situaciju u svijetu i državi. Lako je iz udobnosti svoga naslonjača govoriti kako bi ti drugačije učinio, ali trebalo je, u tom trenutku kaosa i sveukupne histerije, zbog slika iz Italije, odlučiti kako je najbolje moguće. Zasigurno ne pomaže niti svijest o prisutnosti raznih novinarskih piskarala koji čekaju prvu pogrešku kako bi ocrnili i ono što je bijelo u Crkvi.
Zatim se dogodio potres u Zagrebu na prvu nedjelju bez prisustva vjernika na euharistijskom slavlju. Rekao bi naš narod da je taj potres došao kao „kec na desetku“ našim vrlim ratnicima jer su imali dokaz o Božjoj kazni za biskupe ili barem zgradu HBK i biskupski dvor na Kaptolu. Pogotovo kada je netko željan senzacije objavio vijest o križu s južnog tornja koji je završio pred kardinalovom sobom; nije! Navodili su se razni citati o tome kako je Bog postupao sa svojim narodom u Starom zavjetu (da bilo je raznih čuda u Božjoj pedagogiji), ali nekako su uvijek preskakali citirati knjigu o Jobu, a osobito onaj dio kada Satan čini razorne stvari Jobu kako bi dokazao njegovu nevjeru (Job 1,6-19). Tamo također jedan glasnik govori kako je oganj Božji udario s neba i udario Jobova stada, međutim ono što on ne zna je to da to nije Božje djelo (Job 1,12). Ne isključujem mogućnost kako je potres Božja poruka nama, ali mi je zanimljivo vidjeti kako ovaj potres nije donio neka masovna obraćenja, nego je donio još veće ruganje našim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama jer su nevjernici, kako su to mudro zaključili naši facebook ratnici. Kao vrhunac borbe, pojedini su odlučili ne ići više u crkvu sve dok su “nevjernici, antikristi, komunisti i masoni” postavljeni kao pastiri ovoga stada. Zar nije moguće kako je potres bio upravo test na kojemu su oni pali? Zar nije moguće kako je potres imao za učinak odvojiti stado od pastira još više kako bi prešli igrati za drugu momčad kojoj je trener onaj isti koji je zatražio da prorešeta apostole (Lk 22,31)?
Druga skupina vjernika nije toliko vidljiva, njih ćete obično sresti na ulici, s maskom preko lica, ali nećete ih pretjerano vidjeti unutar crkve jer je „opasno“, a oni su poslušni vlasti kako to kaže sv. Pismo (Rim 13,1-2; 1Pt 2,13-17). Obično se sukobljavaju s prvom skupinom u virtualnom svijetu te se i dalje mole od kuće jer tako kaže Krist (Mt 6,5-6). Oni ne žele nikoga ugroziti svojom prisutnošću, a s još većom brigom pitaju ostale: “Zar baš morate svake nedjelje na misu? Nećeš umrijeti, ako ne odeš svaki put pa korona je sad..”. Svojom pobožnošću žele nadomjestiti manjak razmišljanja i preuzimanja odgovornosti za vlastiti život. Iako je prošlo skoro 5 mjeseci od ponovnog slavlja sakramenata uz prisutnost naroda u crkvama, ova skupina slabo ili gotovo nikako ne dolazi. Mogu nekako razumjeti rizične skupine koje su u strahu od zaraze ovim virusom, ali nikako ne mogu razumjeti sve one ljude koji se nisu vratili u crkve, a ne pripadaju u rizične skupine. U ovakvim situacijama se očituje vjera u sakramente, jer očito postoji veći strah od zaraze, nego što je strah od vječne smrti. Kada se dovede u pitanje njihov vječni život koji mogu zadobiti po sakramentima i životom u milosti, oni se opravdavaju poslušnošću, bez da su pročitali Katekizam (br. 1887. – 1917.) u kojima se navode razne situacije u kojima treba biti poslušan vlastima, ali također i kada nas ne obvezuje poslušnost.
Ova skupina pristupa nekritički prema vlasti, u njihovom mentalitetu ne radi se samo o trenutačnoj krizi, nego se radi o bilo kojemu zakonu ili situaciji. Tako će se oni vrlo lako prikloniti mišljenju kako je abortus nemoguće spriječiti pa je bolje onda da postoji zakon koji će ga učiniti „sigurnim“. Oni su protiv osobno, ali…. Vidjeli smo nedavno odluku ustavnog suda koji je rekao svoj stav o mjerama koje su donesene u vrijeme „lockdowna“, ali samo su pojedini prenijeli izdvojeno mišljenje dotičnog suca[1]. Ne želeći se ovdje upustiti u raspravu o opravdanosti svih ovih mjera i #slušajstrukukojanijestruka ekipe, samo želim naglasiti kako pojedini vjernici traže opravdanje za nedolazak na euharistiju i ispovijed, preko novinskih članaka koje svakodnevno gutaju.
Želeći zaključiti ovo sve nekako, obje skupine su jednake, samo si to ne žele priznati i naizgled jedni su najveći apologete i borci za pravdu, dok su drugi nevjernici. Ono što ih čini istima u njihovoj biti jest to što uzimaju Kristove riječi, ali i ostatak Pisma samo kada i kako njima odgovara. Jedni ne žele prihvatiti sv. Pavla kao onoga koji poziva na poslušnost i sam ju iskazuje apostolskim prvacima (Gal 1,18), dok drugi ne žele prihvatiti radikalnog sv. Pavla koji je spreman platiti glavom za Istinu. Objema skupinama nedostaje one istinske ljubavi koja je toliko radikalna i ide toliko daleko da je spremna činiti dobro čak i onda kada joj drugi čini zlo te ide do polaganja života za braću.
Oni trebaju svoju snagu iskoristiti kako bi rasli u vjeri, prvi svoju gorljivost kako bi upoznavali istine katoličke vjere, a drugi svoju poslušnost koristiti kako ne bi ostali bez vječnoga života. Prvima preporučam poslanicu Tralcima sv. Ignacija Antiohijskog kako bi uvidjeli važnost poslušnosti biskupima, a drugima preporučam čitanje sv. Pavla u cijelosti pa će vidjeti kako je dopušteno dovesti u pitanje ispravnost čak i onih koji su na vlasti te nose različite titule ispred svoga imena (1Sol 5,21). Samo s prihvaćanjem cjelovitog nauka Crkve možemo ići složno naprijed, a puno je lakše ići naprijed u jedinstvu i slozi, nego kada se međusobno glođemo u komentarima na Facebooku. Konačna odluka treba biti: „Ja ću biti gorljiv kao sv. Pavao čitavoga života, a ne samo u trenucima kada imam tipkovnicu ispred sebe.“
Sv. Petre i Pavle, molite za nas!
[1] https://www.liberal.hr/andrej-abramovic-ustavni-sud-ustav-stozer-koronavirus-covid-19-mjere-437