Crkva od početka svoga djelovanja gledala kako da najbolje uzbilji povijesno-spasenjske događaje naše vjere, koji su se onda izražavaju u njenoj liturgiji. Kroz mistiku, duhovnost, teologiju i filozofiju monaha, redovnika, biskupa, papa ali i vjernika laika Crkva je razvijala i davala nove izričaje u liturgiji i pobožnostima. Tako nam Crkva daje jedan lijep i star način priprave za Božić u drugom dijelu adventa koji započinje 17. prosinca. Zadnjih osam dana prije Božića liturgija časova je nešto posebnija zahvaljujući O antifonama ili Velikim antifonama. U razdoblju od 17. do 23. prosinca u večernjoj molitvi časoslova pjevaju se O antifone kao antifona za hvalospjev Veliča. U tih sedam antifona progovara se o iščekivanju Mesije. Prvi put se tekst O antifona spominje u djelu „Utjeha filozofa“ (lat. De consolatione philosophiae) kršćanskog filozofa Boecija (†524.). Točno podrijetlo O antifona nije poznato, ali Boecijevo spominjanje O antifona ukazuje na njihovu prisutnost u to vrijeme. Bio je običaj u benediktinskoj opatiji Fleury (danas Saint-Benoit-sur-Loire) da opat i njegovi pomoćnici izgovaraju O antifone, a zatim je svakom članu zajednice dodijele neki dar. Do 8. stoljeća O antifone koriste se u liturgijskim slavljima u Rimu. Upotreba O antifona bila je toliko raširena po samostanima da su se ustalile fraze i poslovice poput: „čuvaj svoje O“ i „velike O antifone“. Stoga se može zaključiti da su O antifone na neki način dio naše liturgijske tradicije od ranih vremena Crkve. Sluga Božji Dom Prosper Gueranger (†1875.), opat u samostanu Solesmes, piše o O antifonama: „Te antifone se pjevaju u sklopu Veliča da nam se pokaže kako Spasitelj kojeg iščekujemo dolazi po Mariji“.
Advent jest vrijeme iščekivanja Mesije koji cijeli svijet žudi. On je onaj koji ima doći, kojeg su proroci navijestili, koji će otkupiti narod svoj. Zato Crkva u zadnjim danima pred Božić navješćuje njegov dolazak pjevajući njemu u čast antifone koji opisuju Mesiju i njegovo otkupiteljsko djelovanje kako su ga navijestili proroci. Svaka od sedam O antifona počinje s jednim imenom kojim Pismo opisuje Mesiju:
O Sapientia (O Mudrosti)
O Adonai (O Adonaju)
O Radix Jesse (O slavni Jesin korijene)
O Clavis David (O divni ključu Davidov)
O Oriens (O Istoče)
O Rex Gentium (O Kralju narodâ)
O Emmanuel (O Emanuele)
U ovim antifonama je skrivena jedna poruka. Kada se poredaju prva slova mesijanskih naziva od zadnje prema prvoj dobije se ERO CRAS, što znači „Dolazim sutra“. Također antifone idu „kronološki“ – opisuju Mesijanske atribute od postanka svijeta do rođenja Isusova, kako se bližimo Božiću.
O Sapientia
„O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš, i s kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš sve snažno, blago redeći: dođi među nas, uči nas, da pravi put nam pokažeš!“
To je tekst prve antifone koja se pjeva 17. prosinca. Mudrost je važan element Starog zavjeta i smatra se Božjom odlikom i da mudrost sama izvire iz Boga. Stari zavjet ide čak toliko da nekad izgleda da je mudrost zasebna osoba koja sama progovara o sebi: „Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, od iskona, prije nastanka zemlje“ (Izr 8,22-23). To se dade usporediti s početkom Ivanovog evanđelja u kojem uspoređuje Isusa Krista s Vječnom Riječi: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,1.14). Izaija opisuje onog koji ima doći, koji je pun mudrosti: “Na njemu će duh Jahvin počivat’, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju“ (Iz 11, 2-3)
O Adonai
„O Adonaju, Gospode, što Izraelov vodiš dom, što Mojsiju ukaza se odjeven plamnom kupinom, i dade zakon Sinajski: pohiti da nas izbaviš božanskom svojom desnicom!“
Druga antifona pjeva se 18. prosinca i govori o Adonaju – vladaru doma Izraelova. Antifona govori o Bogu koji je izbavio Izraelski narod iz Egipta, iz ropstva. Tekst se najviše nadahnjuje Knjigom Izlaska – plaman kupina je gorući grm preko kojeg se Bog objavio Mojsiju: „Ja sam koji jesam… Kaži Izraelcima ovako: ‘Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama’“ (Izl 3,14-15). Izraelci iz poštovanja prema Božjem imenu ne izgovaraju to ime kojim se Bog objavio, već koriste zamjenu u obliku Adonaj što znači Gospodin. U ovoj antifoni se prepoznaje Isusa Krista kao Adonaja, kao Gospodina, koji je vjeran svojim obećanjima i koji će doći i izbaviti svoj narod, ovaj puta ne iz Egipta, nego iz grijeha.
O Radix Jesse
„O slavni Jesin korijene, što naroda si barjak svih, pred kojim tih će postati i glas sa usta kraljevskih, kog molit svi će narodi: ne kasni, dođi izbavi iz nevolja nas premnogih.“
Treća antifona pjeva se 19. prosinca i govori o potomku Jeseja ili drugačije rečeno Jišaja. Jišaj je otac Davidov i upravo prorok Natan govori kako će potomak te loze vladati dovijeka i da će se zvati sinom Božjim (usp. 2Sam 7). Zato Židovi iščekuju Mesiju iz loze Davidove da iz izbavi iz mnogih nevolja. Tako i Izaija govori o mladici iz panja Jišajeva na kojoj će počivati duh Gospodnji (usp. Iz 11, 1-2).
O Clavis David
„O divni ključu Davidov i vladaoče roda svog, što otvaraš i zatvaraš i nema stvora nikakvog, što spriječit bi te mogao: dođi dobrostiv, sužnjeve iz mraka vodi tamničkog.“
Četvrta antifona pjeva se 20. prosinca i govori o ključu kuće Davidove odnosno o vlasti i moći koju će Mesija imati kada dođe. Prorok Izaija govori o moćnom potomku Davidovu: „Metnut ću mu na pleća ključ kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će prijesto slave domu oca svojega“ (Iz 22,22-23). Ključ kuće Davidove u ovom kontekstu ukazuje na svjetovnu moć koju će taj potomak Davidov imati. Ali punina „ključa Davidova“ se otkriva u Knjizi Otkrivenja: „Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti“ (Otk 3,7). Radi se duhovnoj vlasti koju će potomak Davidov, Mesija, imati. Govor je o vlasti otpuštanja grijeha koju ima Isus Krist i koju daje apostolu Petru: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Mt 16, 18)
O Oriens
„O Istoče, o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj, ti sunce pravde istinske: ograni bijedi čovječjoj, što tumara po tminama! Prosvijetli sve, što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj.“
Peta antifona pjeva se 21. prosinca i govori o Isusu kao o Istoku, o Mladom Suncu s visine što ga je navijestio Zaharija u svom hvalospjevu kada o Isusu govori kao o Mladom Suncu (oriens) s visine koji je došao da obasja naše tmine i sjene smrtne i da upravi naše noge na put mira (usp. Lk 1,78-79). Također riješ oriens znači izdanak. Tako prorok Zaharija kaže: „Evo čovjeka komu je ime Izdanak (oriens); ispod njega će proklijati i on će sazdati svetište Gospodnje: On će sjediti i vladati na prijestolju“ (Zah 6,13).
O Rex Gentium
„O Kralju sviju naroda, kog srdačni im žudi plam, od ugla silni kamene, što rajski dom i zemski hram u jedno spajaš: dođi već i čovjeka, svoj zemljan stvor, iz crnog jada spasi sam.“
Šesta antifona pjeva se 22. prosinca i govori Isus kao kralju. Mnogi proroci su pretkazivali Mesiju kao kralja, kao onog koji će vladat. Rodom je iz loze Davidove, tri Mudraca mu nose darove koje se nose kraljevima, te ga time priznaju kao kralja. Pilat ga naziva kraljem Židova na kalvariji. Također on je kamen ugaoni, onaj kamen zaglavni što ga odbaciše graditelji. U ovoj antifoni vidimo da dok iščekujemo malog Isusa u jaslicama, znamo da će on vladati kao kralj sa svoga prijestolja, što je križ. Spasenje nam je došlo od tog Djeteta, ali ne po jaslicama, nego po muci i križu.
O Emmanuel
„O Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš, ti nado sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš: o dođi sa neba, Gospodine i Bože naš, da spasenje nam vječno daš.“
Konačno sedmi dan, 23. prosinca, pjeva se o Emanuelu što znači „S nama Bog“. Prorok Izaija navješćuje rođenje Emanuelovo: „Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!“ (Iz 7,14). Na to proroštvo se poziva i evanđelist Matej kada opisuje događaj kada anđeo govori Josipu da uzme Mariju za ženu i da mu da ime Isus. Isus znači „spasenje“ te time jest nada sviju naroda kako kaže antifona.
fra Vedran Barbarić
Izvrsno!
Hvala!