Danas si mnogi uzimaju za pravo donositi presude o postanku čovjeka, ali postajanje čovjekom uzdignuće je duha kojeg se ne može iskopati lopatom ili izmjeriti kojim instrumentom. Čovjek postaje čovjekom u trenutku kad Bogu može reći Ti.[1] Isti taj čovjek koji je Bogu mogao reći Ti bio je potpuno uronjen u Boga, u Božji Ti, imao je savršen odnos s Bogom. Bio je to odnos čistog i potpunog povjerenja, ljubavi i slobode, slobode u pravom smislu te riječi – mogućnost rasti i sazrijevati u istini i dobroti (usp. KKC 1731). Za čovjeka je tada postojalo samo dobro, ništa drugo doli dobro. Bog koji potpuno i savršeno ljubi čovjeka pokazuje mu ipak da je njegov stvoritelj, da je čovjek njegovo stvorenje – postavlja mu jednu jedinu granicu koju ne smije prijeći. Ne smije naime jesti samo s jednog drveta dok sa svog ostalog drveća u ogromnom zelenom vrtu smije jesti (usp. Post 2,16-17). Čovjeku je ta jedna jedina granica zasmetala. Htio je biti kao Bog. Htio je biti Bog. Sam je htio odlučivati što je dobro, a što zlo. Htio je biti emancipiran od Boga i potpuno autonoman. To je i dobio. Adam i njegova žena Eva isplivali su tako iz oceana Božje miline i milosti. Isplivali su iz savršene svetosti i pravednosti. Prvotna svetost koja je označavala odijeljenost od svega onoga što nije Bog ili od Boga nestala je. Pravednost koja se očitovala kao potpuno davanje Bogu onoga što mu pripada srušila se. Golotinja je čovjeku otkrila poremećen odnos i s Bogom i s bližnjim. Znoj mu je otkrio tegobu dana, a porođajne boli kazale su kako je žalostan i tjeskoban život koji ima kraj, kraj i duhovni i fizički[2].
Unatoč neposluhu i odbijanju Božjeg poziva Bog ih se nije odrekao. Odjenuo ih je krznom te nastanio izvan edenskog vrta (usp. Post 3,21.24). Počela je teška i krvava povijest čovjeka. Narav čovječja sve je gora i gora, pogoršanje nakon svakog ponovnog pada u grijeh, a padova i ljudi sve više. Kako je teško Božjem čovjeku bez Boga…
Ta povijest čovjeka došla je tako do dana današnjeg, dalekog od dana Adama i Eve, ali još uvijek s posljedicama njihova čina. Adam i Eva danas se čine toliko daleko da ih se brka[3] s pukim stilskim figurama, simbolima, slikama, prenesenim značenjem, samo nekim od prvih ljudi ili možda najobičnijom laži, ali po pitanju posljedica grijeha i zla u svijetu nema zabune, svima je jasno da nešto nije u redu, da čovjekova narav ima neki feler, a svaki čovjekov pokušaj stvaranja edenske utopije postane tiranija i teror. Gdje je ona lađa spasenja u ovom općem potopu svijeta koja plovi k mirnim vodama Božjeg blaženstva, u njegove prekrasne vrtove? Ima li je uopće?
U vrijeme potopa bila je jedna Noina lađa, koja predstavlja jednu Crkvu; ostvarena u jednom laktu, imala je jednog vođu i upravljača, to jest Nou; čitamo da je sve bilo uništeno što je na zemlji bilo izvan nje. Na zahtjev vjere moramo prihvatiti i vjerovati u jednu svetu Crkvu, katoličku, a i apostolsku, a mi u nju, izvan koje nema spasenja niti oproštenja grijeha … čvrsto vjerujemo i jednostavno ispovijedamo; ona predstavlja jedno mistično tijelo, čija je glava Krist, a Kristova pak Bog.[4] Budući da je čovječanstvo nakon Adamova grijeha prestalo biti spasenjskom zajednicom[5], Gospodin je sam došao ustanoviti novu kao opći sakrament spasenja za sve ljude. Poznato je nama i vama, da oni koji se nalaze u nesavladivom neznanju oko naše presvete religije, i koji revno obdržavaju naravni zakon i njegove zapovijedi koje je Bog upisao u srca svih ljudi, i koji su spremni pokoravati se Bogu, koji provode pošten i ispravan život, mogu snagom božanskog svjetla i uz pomoć milosti, postići vječni život, jer Bog koji u potpunosti vidi, istražuje i pozna duh, duše, misli i sklonosti svih, po svojoj najvećoj dobroti i milosrđu ne može nikako trpjeti, da itko bude kažnjen vječnim mukama tko nema krivnje slobodno počinjenog grijeha.[6]
Kako se ukrcati na tu jedinu lađu spasenju, kako se ugraditi u živo mistično tijelo našega Spasitelja i Otkupitelja?
Ima li ljepšeg urona u beskrajno prostranstvo Božje milosti od samog uranjanja u Bože Ime!? Uroniti svoje Ja u Božje Ti. Odgovoriti Božjem pozivu da budemo jedno. Predati se križu da nas zakopa zajedno s našim Gospodinom Isusom da bi s njime uskrsnuli na vječno blaženstvo. Blaženi roditelji koji uranjanju (grč. baptizo – uroniti, krstiti) svoju djecu u Božje Ime, u Boga samoga. Blaženi oni koji neprestance obnavljaju svoja krsna obećanja i iz dana u dan sve dublje zaranjaju u Božju intimu iščekujući Kristov drugi dolazak da ih zajedno sa svim iskrenim bogotražiteljima dovede u mirnu luku vječne slave. Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici (Rim 5,19).
fra Mato Zirdum
[1] Usp. J. Ratzinger, Dogma i navještaj, str. 55.
[2] H. Denzinger – P. Hunermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, DH 222, 15. sinoda u Kartagi: Odlučili su svi biskupi …okupljeni na svetoj sinodi Crkve u Kartagi: Tko god kaže da je prvi čovjek bio stvoren smrtan, tako da bi umro u tijelu, sagriješio ili ne sagriješio, to jest da bi napustio tijelo ne zbog grijeha nego po prirodnoj nužnosti, neka bude kažnjen anatemom.
[3] DH 3897, iz enciklike Humani generis pape Pia XII: …kad se radi o drugoj mogućoj postavci, to jest o poligenizmu , kako ga zovu, tada sinovi Crkve nipošto ne uživaju takvu slobodu. Kristovi vjernici naime ne mogu prihvatiti ono mišljenje, za koje tvrde oni koji ga iznose, da je ovdje na zemlji bilo pravih ljudi poslije Adama, koji ne vuku porijeklo prirodnim rađanjem od njega kao praroditelja sviju, ili da Adam označava neki skup praroditelja; nikako se naime ne vidi, kako bi se takve tvrdnje mogle složiti s onim što se nalazi u izvorima objavljene istine i dokumentima crkvenog učiteljstva o izvornom grijehu, koji proizlazi iz uistinu učinjenog grijeha jednog Adama, koji se rađanjem prenosi na sve, tako da ga svaki pojedinac ima kao svoj (usp. Rim 5,12-19).
[4] Usp. DH 870, iz bule Unam sanctam pape Bonifacija VIII.
[5] Usp. u N. Bižaca, Osobno i društveno u suvremenom govoru o istočnom grijehu; R. Spaemann, Über einige Schwierigkeiten mit der Erbsündenlehre, u: C. Schönborn i dr., Zur kirchlichen Erbsündenlehre. Stellungnahmen zu einer brennenden Frage, Johanner Verlag, Einsiedeln, 1991., str. 64.
[6] DH 2866, iz enciklike Quanto conficiamur moerore pape Pija IX.
Slika: Lucas Cranach, Edenski vrt
