Poslije tih događaja Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: »Abrahame!« On odgovori: »Evo me!« Bog nastavi: »Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.« (Post 22,1-2)
Poslušan Božjoj riječi Abraham je, vjerujući da Bog može i od mrtvih uskrisiti (usp. Heb 11,17-19), bio spreman ‘žrtvovati’[1] svoga vlastitoga sina kojega je tako dugo očekivao i na kojemu su se temeljila Božja obećanja: brojno potomstvo koje se ostvaruje po Izakovoj lozi (usp. Post 15,3-5), zemlja Kanaan za potomstvo (usp. Post 12,7) i blagoslov za sve narode u njegovu potomstvu (usp. Post 12,1-9).
Ono što je Abraham pozvan prinijeti izrečeno je eksplicitno: „Uzmi sada sina svoga, jedinca svojeg milog, Izaka“[2], Izrazi sin tvoj, mili jedinac i Izak, od kojih je prvi najopćenitiji, a posljednji najprecizniji upućuju na snažnu povezanost između oca i sina.
Zapovijed koju ovdje Bog daje Abrahamu nalikuje onoj prvoj kušnji vjere: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u krajeve koje ću ti pokazati“ (Post 12,1). Abraham je trebao ostaviti svoj očinski dom, odvojiti se od svoga oca na kojega se do tada oslanjao, koji mu je davao sigurnost kako bi se oslanjao isključivo na Boga i njegova obećanja.
Slično kao što je bio vezan uz očinski dom Abraham je blizak svome sinu. Ta povezanost u potpunosti je razumljiva jer je Izak sin na kojega je dugo čekao i kojega je u svojoj starosti[3] primio kao dar od Boga. Tijekom puta prema Moriji Abraham se ne odvaja od Izaka. Često se naglašava da je dječak Izak njegov sin s kojim hodi zajedno.[4] Tu povezanost naglašava i anđeo kada kaže: „Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga“ (Post 22,12b).
Božjom je intervencijom Izak spašen, a pripovjedač ga unatoč tome više ne spominje, točnije retkom koji završava pripovijest prestaje već uobičajen način spominjanja Izaka i Abrahama zajedno – sâm se nastani u Beer Šebi (usp. Post 22,19).
Izgleda da je Abraham promijenio svoj posesivan odnos prema svome sinu prestavši biti prepreka njegovu osamostaljenju. Na taj način nije se odrekao sina već krivo shvaćenog očinstva, navezanosti i vlasti kako bi Izak u slobodi živio svoj odnos s Bogom.
Svaki dar koji Bog daje predstavlja i kušnju za čovjeka. Hoće li se prema daru ponijeti požudno, prisvojiti ga za sebe, gledati na Boga i druge ljude kao na opasnost i konkurenciju ili će dopustiti da dar ostane darom koji se kao takav u slobodi i zahvalno predaje Bogu i dijeli s ljudima. U drugoj kušnji vjere, Abraham je preobražen sišao s gore, spreman dijeliti dar s drugima.
fra Antonio Tkalac
[1] Riječi Bog stavi Abrahama na kušnju pokazuju da Bog nije doslovno htio da Abraham Izaka ubije, nego je htio Abrahama kušati. Abraham tim činom dokazuje svoju vjeru i poslušnost Bogu.
[2] Usp. Post 22,2a, Daničić-Karadžić prijevod: „uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka”
[3] U njihovom odnosu vjerojatno je prisutna i naravna sklonost starijih ljudi sentimentalnom odnosu prema djeci. Slično će kasnije Izrael voljeti Josipa više nego druge sinove jer je bio dijete njegove staračke dobi. (Usp. Post 37,3)
[4] U pripovijesti se deset puta spominje riječ sin za Izaka, kojega se dvaput oslovljava sa dječak. Prisna povezanost izražena je i u r.7: „Izak reče svome ocu Abrahamu: ‘Oče!’ ‘Evo me, sine!’ – javi se on.“
Slika: File:Sacrifice of Isaac-Caravaggio (Uffizi).jpg – Wikimedia Commons
.jpg){kind=link}