Prijevod članka od braće Franjevaca od Bezgrešne s engleskog jezika:
Pismo sv. Maksimilijana Kolbea bratu Mateuszu Spolitakiewiczu, 10. listopada 1935.
Uvod
U sljedećem pismu sv. Maksimilijan, pišući iz Grada Bezgrješne u Japanu, odgovara na niz duhovnih pitanja koja mu je poslao brat Mateusz Spolitakiewicz iz Niepokalanówa u Poljskoj.
Brata je mučilo to što nije u svakom trenutku mogao osjećati, razumjeti ili se prisjetiti Majčinog posredovanja Bezgrješne u vlastitom duhovnom životu – do te mjere da govori o „mračnim mislima” s kojima se morao boriti.
Glavni naglasak sv. Maksimilijana u odgovoru jest na tome da je bît ljubavi prema Bogu u volji, a ne u osjećajima. Mir koji marijanska pobožnost rađa u duši koja je istinski i neograničeno posvećena Njoj dolazi iz želje da pripadamo Isusu po Mariji – a ne iz razumijevanja, sjećanja ili osjećanja toga.
Uloga Bezgrješne kao Posrednice je „uzvišena istina.” Našim ljudskim umom ne možemo je potpuno shvatiti. Još manje je naša mašta sposobna prikazati je na zadovoljavajući način. No, unatoč tom našem ograničenju, ne smijemo nikada izgubiti mir. Nemir ne dolazi od Boga, podsjeća nas Svetac, kao što to često čini u svojim spisima i konferencijama. Bog zna za sva ograničenja kojima smo podložni.
Bitno je željeti u svemu ispuniti Volju Gospodnju; željeti primiti milost onako kako On sam želi da je primimo. Ako to želimo, tada u svakom trenutku i u svemu što činimo idemo Isusu po Mariji, bilo da to shvaćamo ili ne. Ako to želimo, tada pripadamo Bezgrješnoj u svakom trenutku, i po Njoj uvijek pripadamo Isusu. Možda ništa ne osjećamo, možda ne razumijemo u potpunosti, možda se toga ne sjećamo uvijek – ali to su sve samo ograničenja naše ljudske naravi. Stvari se ne mijenjaju zbog našeg ograničenog razumijevanja njih.
Ponizna će duša to ubrzo sama shvatiti: „primijetit će… da nastoji sve savršenije ispunjavati Volju Božju; da se sve više ispravlja od nevjernosti prema toj Svetoj Volji. I primijetit će sve veći mir čak i usred oluja…” Naučit će i osobno se uvjeriti „da onaj tko pripada Bezgrješnoj neće propasti, nego što više bude Njezin, to će više pripadati Isusu…”
Dok smo na zemlji, moramo s pouzdanjem i ljubavlju prihvatiti naše ponizno i ograničeno stanje kao male djece naše Blažene Majke – truditi se ljubiti Nju, a zatim joj prepustiti sve ostalo. Tek kada u nebu dosegnemo ispunjenje svih svojih čežnji, potpuno ćemo razumjeti, kako nas podsjeća sv. Pavao: „Kad bijah dijete, govorah kao dijete, mišljah kao dijete, rasuđivah kao dijete… Sada gledamo kroz zrcalo, u zagonetki, a tada licem u lice. Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat“ (1 Kor 13,11-12).
I [sus], M [arija], J [osip], F [ranjo]
Nagasaki, 10. listopada 1935.
Drago dijete,
Odgovorit ću ti redom, kako si pisao u svom pismu, iako s velikim zakašnjenjem, jer imam mnogo posla.
Tvoje sam pismo pročitao ne samo jednom, nego više puta, i potpuno te razumijem […]
Pišeš: „Ne mogu pomiriti u svojoj duši ove dvije stvari – ljubiti Isusa i Mariju u isto vrijeme.“ A jesi li mogao u isto vrijeme ljubiti svoga oca i majku? I uz to i svoju braću i sestre? Svakako, naš je cilj Bog, Presveto Trojstvo, ali to nas ne priječi da ljubimo Boga Oca kao Boga Oca, Boga Sina kao Boga Sina, Duha Svetoga kao Duha Svetoga, Isusa kao Isusa, Majku Božju kao Majku Božju, i svoga oca, i majku, i rodbinu, i Anđele, i Svece, i sve ljude. I to jasno ne jednog po jednog, nego sve istovremeno. Samo, ne možemo misliti na sve u istom trenutku – ali to ne priječi da ih sve istinski ljubimo u isto vrijeme.
Pišeš: „Dolazim pred svetohranište, razgovaram s Isusom, itd.“, i pitaš: „A gdje je Marija? Ona bez koje je teško pristupiti Isusu…? Ona koja je najkraći put?“ Moram ovdje dodati da nije samo „teško“, nego da nije moguće pristupiti Isusu bez Marije. Zašto? Ne spominjući ni to što je upravo Ona rodila i odgojila Isusa za nas, pristupiti Isusu je bez sumnje milost, a sve milosti dolaze nam po Njoj, kao što je i sam Gospodin došao po Njoj. Ovdje ćeš možda reći: Pa mogu li onda razgovarati izravno s Isusom, ako ne mislim na Mariju? Dragi moj, ovdje se ne radi o osjećajima ili mislima, nego o samoj činjenici da je to tako, iako ti to možda uopće ne dolazi na pamet. Ako istinski ljubiš Gospodina, tada prije svega nastojiš ispuniti Njegovu Volju u svemu i primiti milost na način koji je On sam odredio. Tako raspoložen, s punim pravom možeš i trebaš se obratiti Presvetom Srcu Isusovu, uvjeren da ćeš sve primiti. Ako bi, međutim, netko rekao samome sebi: „Ne trebam nikakvo posredovanje, ne trebam Blaženu Djevicu, mogu sam štovati i častiti Presveto Srce Božje i dobiti što mi treba“ – zar ga Gospodin ne bi s pravom odbacio zbog takve nepodnošljive oholosti?
Pišeš: „I Ona mora nešto primiti od mene, Ona mora biti moj dah, po Njoj moram živjeti, moram se potpuno Njoj posvetiti, misliti na Nju… Ali – ali Isus je izvor milosti i Ljubavi, On nas poziva Sebi, On nam se daje u Svetoj Pričesti – Marija u tome samo pomaže.“
Dragi moj, jasno je da je izvor svakog dobra – bilo u naravnom ili nadnaravnom redu (dakle milosti) – Bog Otac, koji uvijek djeluje po Sinu i Duhu Svetom, to jest Presveto Trojstvo.
Istina je da je jedini Posrednik k Ocu utjelovljeni Sin, Isus Krist, Bog i čovjek zajedno, po kojem naše štovanje upućeno Ocu prelazi iz ljudskog u božansko, iz konačnog u ono s beskonačnom vrijednošću i tako postaje istinski dostojno Očeve veličine.
Istina je da Oca ljubimo u Sinu, u Isusu Kristu, i da Njemu moramo dati svu svoju ljubav, kako bi po Njemu i u Njemu sva naša ljubav stigla do Oca.Ali nije ništa manje istinito da naša djela, makar bila i što je moguće svetija, nisu bez mane, i ako ih želimo prinijeti Gospodinu čistima i neokaljanima, moramo ih uputiti Njoj koja je jedina Bezgrješna i predati ih Njoj kao Njezinu svojinu, da ih Ona kao svoju svojinu preda Svome Sinu.
Tada će ta djela postati bez mane, neokaljana. Primivši potom beskonačnu vrijednost po božanstvu Isusa, ona će dostojno proslaviti Boga.
Odgovor na te milosti, koje su po Sinu i Duhu Svetom sišle na stvorenje, vraća se Bogu istim putem – tj. po Duhu Svetom i Sinu, to jest po Bezgrješnoj, Zaručnici Duha Svetoga, i po Isusu koji je hipostatski sjedinjen s naravi Sina.
A u praksi?
Dijete moje, možeš te uzvišene istine i ne poznavati, ne razumjeti, ne sjećati ih se uopće, niti ih moći zamisliti svojim ograničenim ljudskim umom i maštom; ako želiš uvijek ispuniti volju Božju (to jest Volju Isusa, to jest Volju Bezgrješne), tada se slobodno možeš prepustiti svim pobožnostima prema kojima osjećaš privlačnost.
Doista, upravo zato što smo se bez ograničenja predali Bezgrješnoj, unatoč svojim zloćama, pristupamo Presvetom Srcu Božjem s još većim pouzdanjem.
U stvarnosti smo, dakle, posve, potpuno, i isključivo posvećeni Bezgrješnoj sa svim svojim djelima, a onda u Njoj i po Njoj posve, potpuno i isključivo našem Gospodinu; u Njemu naposljetku i po Njemu posve, potpuno i isključivo našem Ocu nebeskom.
Bez da o tome uopće razmišljamo, pa ni osjećamo to, možemo se slobodno predati svakoj pobožnosti koju je odobrila Sveta Crkva.
Bît ljubavi prema Bogu, međutim, neće nikada biti u osjećaju, sjećanju, razmišljanju, razumijevanju, maštanju, nego isključivo u tome da u svakom trenutku života ispunjavamo Volju Božju i potpuno se prepuštamo toj Volji. Sve pobožnosti imaju, dakle, za svoj cilj da nam pomognu ispuniti tu istu Volju Božju.
Dalje pišeš: „Kao što se ne može pristupiti Ocu – ili bolje rečeno, to bi bio nedostatak poštovanja – bez posredništva Isusova, tako se na sličan način ne priliči pristupiti Isusu bez Marije.“ – „Stoga ne mogu s Isusom razgovarati od srca do srca…“ Možeš, samo ne zaboravi Mariju.
„Ne mogu obratiti pažnju na oboje u isto vrijeme.“ Iz prethodnih objašnjenja možeš izvući zaključak da se možeš posve mirno usmjeriti samo na jedno, jer ne možeš pažnju obratiti na više istovremeno – samo Bog misli na sve u isti čas. Neće biti nikakvog nedostatka poštovanja ni ako se izravno i slobodno obratiš Ocu, ako pripadaš Isusu, niti ako se obratiš Isusu, ako pripadaš Bezgrješnoj, ali za to nije potrebno da na to misliš – dovoljno je da je jednostavno tako.
Pišeš da bi htio „ljubiti samo jednu stvar i biti u nju uronjen.“ Jasno, naš Otac nebeski je Onaj u kojeg trebamo biti uronjeni, ali to ne možemo učiniti bez Sina i Majke, jer smo ograničena bića, i grešnici.
„Užasne misli“, pišeš. Dragi moj, to su uzvišene stvari i mi, svojim ljudskim razumom, a još manje svojom maštom, često ih ne možemo shvatiti – no upravo zato nikada ne smijemo izgubiti mir. Bog je Bog mira. Nemir ne dolazi od Boga…
Čini se da sam sada prošao cijelo tvoje pismo.
Tvoja poteškoća dolazi iz toga što brkaš osjećaj, sjećanje ili razumijevanje s voljom. Ako samo naša volja želi da sve bude po Volji Božjoj, tada je to već samo po sebi tako, čak i ako to ne razumijemo, ne sjećamo se toga ili to ne osjećamo. U određenom trenutku možemo misliti samo na jednu stvar, osjećaje razvijati samo u jednom pravcu.
Prepusti se tada slobodno pobožnosti kojoj te u određenom trenutku vuče srce, ali zapamti da se bit ljubavi prema Bogu nalazi isključivo u ispunjavanju Volje Božje u svakom trenutku. Što je teže to ispunjenje, što više gađenja i odbojnosti treba nadvladati, to će očitovanje ljubavi biti veće. Ali ni te teškoće ne pripadaju bîti ljubavi – i bez njih može postojati jednaka ljubav. One služe samo tome da se ta ljubav očituje.Činjenica da onaj koji je potpuno i bezgranično posvećen Bezgrješnoj, iako zna da Njoj pripada, pa čak i ako u tom trenutku ne misli na to, kad ide pohoditi našeg Gospodina u Presvetom Sakramentu, često svejedno izričito prikazuje čitav pohod Bezgrješnoj, makar i samo jednom zazivom „Marijo“, druga je stvar; on zna da će na taj način priskrbiti Gospodinu najveće moguće zadovoljstvo, da tada tim više Ona vrši taj pohod u njemu i po njemu, a on u Njoj i po Njoj.
Slično tome, nema bolje pripreme za Svetu Pričest od toga da se cijela stvar preda Bezgrješnoj (uz to, naravno, da se učini sve što je s naše strane moguće). Ona će najbolje pripraviti naša srca i mi ćemo biti sigurni da ćemo Gospodinu priskrbiti vrhunac sreće, da ćemo mu na taj način iskazati najveću ljubav. I slično vrijedi za mnoge druge djelatnosti.
Ponavljam, međutim: čak i bez toga da se u određenom trenutku izričito predamo Bezgrješnoj, mi joj svejedno pripadamo, jer smo se Njoj posvetili i tu posvetu nikada opozvali nismo.Još nešto. Naš Gospodin je rekao da ćemo stablo prepoznati po plodovima [usp. Mt 7,20]. Ako ti, dakle, nešto izaziva smetenost, a tim više – kako pišeš – ako je to uzrok mlakosti u revnosti, onda to sigurno ne dolazi od Boga. Stoga je sav taj nemir ozbiljno sumnjiv i uvijek se treba truditi oko vjernosti u ispunjavanju Volje Božje, čak i u najmanjim stvarima, i oko mira. Naš Gospodin je također rekao: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ [Iv 14,27].
Ako bi, s druge strane, nešto nastojalo udaljiti te od Majke Božje pod bilo kakvim izgovorom, pa i zbog navodno veće pobožnosti – uzmi to kao sumnjivu zamku, pa makar to izgledalo krajnje sveto. U Njoj i po Njoj sigurno dolazimo do Srca Isusova, ali bez Nje (u gore navedenom smislu „bez Nje“) sve je samo prijevara Sotone koja ima za cilj odvesti dušu u propast. Lijepa slika toga jest viđenje sv. Franje o dvjema ljestvama – crvenoj i bijeloj – kojima su braća uzlazila u nebo…
Neka te Bezgrješna sve više privlači k Svojemu Bezgrješnom Srcu.
Fra Maksimilijan Ma. Kolbe
P.S. – Što god se pisalo bilo gdje drugdje, budi uvjeren da onaj koji pripada Bezgrješnoj neće propasti, nego što više bude Njezin, to više će pripadati Isusu, i Ocu. Bilo da to osjeća ili ne, bilo da toga čak i nije svjestan, to je druga stvar. No primijetit će da sve više teži ispuniti Volju Božju; da se sve više ispravlja u svojim nevjernostima protiv te Svete Volje. I usred oluja uživat će sve veći mir. U Njezino vrijeme Ona će mu postupno otkriti sve tajne Srca Isusova. I on će postati dijete Gospodnje. Njegova će duša postati zaručnica Isusa, svoga Starijeg Brata, pod brižnom skrbi Marije, Njihove Majke, i Njihova Oca na nebesima. No duša ne smije jurnuti prema tom cilju, nego se mora pustiti da ju ponizno i u miru vode.
Originalni članak: https://saintmaximiliankolbe.com/the-essence-of-marian-devotion/