Rodio se 29. lipnja 1855. u Poljskoj, u skromnoj obitelji farmera. U mladosti je želio postati svećenik, no obitelj je bila presiromašna da bi mu to omogućili u to doba. Nakon osnovnog obrazovanja izučava postolarski zanat. Kako bi usavršio zanat odlazi u Bieczu, gdje susreće franjevce. Često odlazi na molitvu u franjevačku crkvu, a ističe jedan životopisac, posebno u kapelicu sv. Antuna Padovanskog koji je bio mjesni zaštitnik postolara, i tu njegovo zvanje sazrijeva. Sa 23 godine odlučuje se pristupiti Redu Manje Braće kao časni brat.
Pri ulasku u samostan dobiva ime Alojz po uzoru na sv. Alojzija Gonzagu prema kojem je također njegovao pobožnost. Bavio se popravljanjem cipela, brinuo se za pčele, vrt, uzgajao ljekovito bilje koje je slao siromasima, išao u prošnju, posjećivao bolesnike i siromašne, a posebno se zauzimao za napuštenu djecu. Uređivao je oltare, čistio, izrađivao dijelove habita, prao suđe.
Svoju pažnju prema bližnjima, također je iskazivao redovitim slanjem Božićnih i imendanskih čestitki. Pomagao je drugoj braći pri radu i spremno ih zamjenjivao na njihovim dužnostima kad je to bilo potrebno.
Unatoč brojnim dužnostima i poslovima, uvijek je bio vjeran retku iz petog poglavlja Pravila svetog Franje koje kaže: “Braća… neka rade vjerno i predano, tako da… ne ugase duh svete molitve i pobožnosti kojemu sve ostalo treba služiti.”
Bio je čovjek dubokog odnosa s Bogom, vjeran molitvi. Svojim molitvama posebno je pratio pridošle kandidate za franjevački red. U njemu su braća uvijek pronalazila dobrog i razboritog savjetnika i zagovornika u težim osobnim situacijama i nedaćama, ali je i sam ponizno tražio savjet drugih oko duhovnih stvari.
Čuvao se ispraznih i suvišnih riječi, ali kako kaže životopisac “bez hladne strogosti i neugodne pompoznosti” uvijek vedar i ugodan u društvu. U susretu sa djecom uvijek je imao neku dosjetku ili duhovito pitanje kroz koje ih je poučavao o vjeri, poput: “znate li tko je bio najdeblji svetac?”, a točan odgovor bi nagradio svetom sličicom ili nekim slatkišem. Ponekad je znao biti meta ismijavanja braće ili ljudi, ali na to je odgovarao smireno i humoristično, a unatoč tome rado je boravio u društvu braće. Za vrijeme rekreacije razveseljavao je braću, igrao šah i rado prepričavao razne dogodovštine koje je doživio dok je prosio za potrebe reda.
Tako je jednom prigodom pokucao na vrata kuće gdje se slavila svadba, i bio je dočekan uz podsmijeh, a pokušali su ga nagovoriti da zapleše sa mladenkom. Ne želeći nikoga povrijediti, a opet i u brizi za vjernost Bogu, dosjetljivo je predložio bubnjaru da mu preda štapiće a da bubnjar zapleše sa mladenkom. Tako je bubnjar plesao sa mladom uz taktove brata Alojza.
Jednom drugom zgodom, u mjestu Bochnia, dok je proseći obilazio kuće, netko od vjernika mu je dojavio kako je dio mještana nagovorio policiju da ga uhapse zbog skitnje, i kad je ugledao policajca kako ide za njim, iako u poodmakloj dobi počeo je bježati i sakrio se u kuću prijatelja. Prijatelji su se založili za njega i riješili nesporazum sa policijom.
Svoju blizinu iskazivao je i siromasima, a posebno napuštenoj djeci. Obilazio ih je ili bi ih sretao na samostanskoj porti. Donosio bi im hranu i molio se s njima. Od njih je ponekad znao doživjeti neugodnosti ali to ga nije spriječilo da im iskazuje blizinu i dobrotu.
U brojnim situacijama pokazao je vjernost zavjetima, o čemu svjedoče poglavari i braća, a Crkva je to kasnije potvrdila kao “herojski stupanj kreposti”. Preminuo je 4. siječnja 1939. Nakon njegove smrti, brojni vjernici posjećuju njegov grob i utječu se njegovom zagovoru u raznim potrebama.
fra Antun Babić