Ponekad sam impresioniran veličinom života i ovoga svijeta, svega stvorenoga. Ponekad sam zadivljen, kao opijen pred ovim otajstvom, tom divnom tajnom. Kažem ponekad jer je moje srce malo da bi sve uhvatilo, a moj duh slab da bi sve primio i nosio. Još nisam spreman da bih trajno opijen i zadivljen ostao, ali ipak me privlači. Zadivljen sam i dirnut kada gledam i razmišljam o stvorenom svemiru, svemu stvorenju, ovome svijetu i silnoj toj veličini Božjeg stvorenja, Njegova stvaranja, a onda pogledam sebe naspram svega toga.
Pogledam sebe malenoga i neznatnoga. Što sam ja i tko sam ja na ovome svijetu. Koliko je bilo ljudi prije mene, koliko ih je sada, koliko će ih još biti. A opet, i ja sam tu. Kolika je povijest iza mene, a kolika budućnost ispred mene. Što je mojih 70-80 godina u tome svemu, što je moja kap u tome moru vječnosti? Koliko je vremena u kojima nisam živio i u kojima neću živjeti, koliko je mjesta na kojima nisam živio, na kojima nisam i na kojima neću biti. Koliko je sve oko mene veliko, a ja tako malen. Tako malen, a opet tako željen u Stvoriteljevom naumu, tako bitan u Njegovim očima i tako voljen u Njegovom srcu. U ovome svijetu, u ovome svemiru, na ovoj Zemlji, u ovoj povijesti i ja sam prisutan, ima mjesta i za mene i ima vremena za mene.
U vremenu sam koje je nekima bilo daleka budućnost, nekima će biti daleka prošlost, a meni je sadašnjost i drugoga vremena nemam. Ovo mi je mjesto i ovo vrijeme dano. Ili sam ja dan njemu. Ne znam, ali znam da sam tu. Ovdje sam. Jednom u povijesti, jednom na ovome svijetu bio sam i ja. Bio je jedan Luka koji je hodio svoj zemaljski hod trudeći se činiti dobro. Koliko je to otajstvo života. I svi ljudi koji su u vremenu kada sam i ja, koji su mi stavljeni na životni put, svima njima, zašto im ne bih činio dobro? Jednom u povijesti sreli smo se. Jednom smo bili ovdje. Hodili smo zajedno. Sve je bilo nekad. Zašto ne bih činio dobro u ovim danim mi okolnostima. Kolika je povijest, koliko vrijeme, koliki svijet, kolika vječnost, a koliki ja koji sam dio svega toga i koliki ljudi koji su dio svega toga. A tu smo mjesto našli i mi, čovjek i ja. Čovjek koji mi je dan, čovjek kojemu sam dan. Sada smo tu, tko zna gdje ćemo biti kasnije, zašto ne koristiti naše vrijeme za dobro, naše dane za ljubav, ovo mjesto i vrijeme za otvoriti se jedni drugima, jer sve je naše, a mi Božji. Lijepo je znati da si bitno zrnce pijeska, bitna kap vode, bitna zvijezda na nebu. Ah…proći će i ovo vrijeme, proći će i ovo mjesto. Sve je bilo nekad. Život je velik, ali je Bog veći. Vrijeme i povijest su dugi, a vječnost se ne mjeri.
fra Luka Banović
P.S. Ovaj tekst, kao nadopuna, odnosi se na poglavlje “Čovjek” u prethodno razmatranom evanđelju IX. nedjelje.
Lijepo razmišljanje slažem se