“Čovjek s tri života” – fra Aleksa Benigar

“Moja je životna zadaća kao franjevca siromašnoga Krista, koji se sebe samoga ispraznio, prikazivati i njegovu zemaljsku egzistenciju u meni produljivati.”

Te riječi koje je u svojem dnevniku zapisao fra Aleksa Benigar možemo smatrati sintezom njegova bogata života.  Njegovi će životopisci reći da je proživio tri života u tri različite zemlje: u Hrvatskoj, u Kini i u Italiji, kao i da ga je obilježilo trostruko djelovanje: prvo kao odgojitelja, profesora i teološkog pisca, zatim kao svećenika osobito traženoga voditelja duhovnih vježbi te, konačno, kao karizmatičnog ispovjednika. Možemo reći da ga od rođenja do 1928. prepoznajemo kao Franju – fra Aleksu, zatim je kroz dvadeset i pet godina znan kao P’en-lin-ngan a od 1954. do smrti u Rimu jednostavno kao padre Alessio.

Najbolje ćemo upoznati njegov lik i duhovni profil iz mnoštva pisama koje je pisao članovima obitelji i braći franjevcima te iz osobnih kritika koje su pronađene u njegovim dnevnicima. U pismima izražava svoje želje i nade, osobito želju da pođe u misije. Ali, iznad svega stavlja vršenje volje Božje. Kaže: “U svemu će gledati da vršim svetu volju Božju, a koja mi se očituje u naredbi mojih poglavara. Teško mi je, strašno mi je teško. P. Vendelin me bodri. Vršit ću jedino volju Božju. Nastojim se pred Bogom ponizivati i prikazivati mu svoje stanje da on svojom milošću nadoknadi moju slabost te da se potaknem na pouzdanje u njega.” Prepoznat će Božju volju i kad ga snađu zdravstvene poteškoće zbog naprezanja u studiju; i kad konačno stigne u žuđenu zemlju svojim misija i nastoji odgajanike poučavati u svetoj teologiji; kad nastanu teška vremena za Crkvu u Kini koja se on ne libi zvati “kalvarijskim trenutcima”; kad krenu progoni, zatvaranja pa i ubijanja misionara; kad sa suzama u očima među posljednjima mora napustiti svoju dragu, drugu domovinu koju je toliko zavolio. No, i kasnije, kroz dvadeset i četiri godine koje je proveo u Vječnom gradu, on prepoznaje volju Božju u novim zaduženjima i odgovornostima ne zaboravljajući nikad na Kinu i moleći za ustrajnost tamošnjih vjernika.

Što se tiče toga razdoblja provedenog u Kini, ni tu se nije sve odigralo kako je fra Aleksa prvotno želio. Uspio je nakon ustrajnih molbi izmoliti od poglavara da pođe u misije. Prva postaja je bio Rim gdje mu je generalni ministar naredio da napiše doktorski rad. Nakon završetka mukotrpnog rada napisao je majci: “Profitirao sam mnogo. No, usuđujem se reći, znanost ne zasićuje srce ljudsko. Stvoreni smo za više. Dosada sam s radošću boravio među učenim ljudima, mnogo sam naučio, ali srce mi teži za dušama, za svetošću. O, da mi je to postići. Molite se za mene, da budem kao apostol Isusov revan, pun njegova duha, duha molitve, ljubavi, samozataje.” 

“Želio sam biti misionar na prvoj liniji” – piše Aleksa u više navrata svojim bližnjima, no poslušnost i vizija generalnog ministra dodijelila mu je prividno manje važnu zadaću. U pokrajinskom sjemeništu u Hankowu djelovao je kao profesor teologije i odgojitelj biskupijskog i franjevačkog klera. Nije tvrdoglavo tražio svoje nego Božje, što možemo iščitati iz pisma majci 25. siječnja 1930. u kojemu piše: “Moja mladenačka želja bila je poći u Kinu kao obični misionar obilaziti sela, propovijedati poput sv. Pavla, miriti duše s Bogom. Iako me taj ideal uvijek privlačio a sada ga ne mogu ostvariti, neka se vrši volja Božja! Ako mi nije dani ići stopama sv. Pavla, dao mi Bog ići onima svetih crkvenih naučitelja, pa upravo mojeg krsnog imenjaka sv. Franje Saleškoga.” 

Nakon završetka Drugog svjetskog rada prilike su se u Kini, međutim, uvelike pogoršale za kršćane. Sestri Rozi tako piše: “Sveta Crkva u ovoj ogromnoj Republici mnogo trpi, ide upravo križnim putem. Hoće li taj križni put biti dug ne znam, no ufamo se da će se Bog po zagovoru Majke Božje smilovati svome puku i učiniti taj put kratkim kao što je bio Isusov. Sve kako Bog hoće.” Progon Crkve u Kini kulminirao je protjerivanjem misionara iz Kine a među posljednjima odlazi fra Aleksa, pišući: “Suznim očima ostavio sam svoju braću u rukama grabežljivoga vuka.”

U travnju 1954. stiže u Rim gdje završava svoje velebno djelo “Duhovno bogoslovlje” i potom je jedanaest godina duhovnik mladih franjevaca poslijediplomaca. Bio je traženi i rado slušani voditelj duhovnih vježi a koliko ih je držao svjedoče njegove riječi iz 1971.: “Držao sam do sada, koliko se sjećam 58 tečajeva duhovnih vježbi u Italiji. Svaki tečaj traje osam dana, tri puta na dan treba držati nagovor. Držao sam tečajeve na različitim jezicima: latinskom, talijanskom, njemačkom, hrvatskom.”

Sveta kongregacija za proglašenje svetih davala mu je u više navrata službu cenzora spisâ slugu i službenica Božjih. Svaki puta bio je to niz spisa i knjiga koje treba proučiti i dati kratki sadržaj i vlastiti sud da li sadrže štogod protiv vjere ili ćudoređa. Posao je to bio velik i odgovoran. On je u pojedinim kauzama zahtijevao mjesece i mjesece rada, pa i cijelu godinu. Aleksini izvještaji sadržavali su na stotine stranica koje su ostale u arhivu Kongregacije. To nam pokazuje da je kroz život ne samo rastao u vlastitom posvećenju  i napredovao u Božjoj milosti, nego je promicao i svetost drugih osoba.

Osim njegove spisateljske, ispovjedničke i propovjedničke djelatnosti, za divljenje i nasljedovanje ostaje nam njegovo strogo obdržavanje samostanskog reda i sudjelovanje na svim molitvenim časovima kad god ga nisu spriječile neke druge službe. Kako na razini zajednice bio je vrlo revan i odgovoran u vlastitom duhovno-asketskom razvoju. Tako u dnevniku piše: “Vježbat ću se u poniznosti, i to na sljedeći način: – Neću se služiti nikakvim izrazom ili primjedbom koja bi mogla mene preporučiti ili mi biti na hvalu… – Ako pogriješim, neću svoju pogrešku ispričati, nego ću nastojati da se radujem što drugi vide moje pogreške i smatraju me nesavršenim. Prekinut ću svaku oholu i samodopadnu misao (‘smatrat će me dobrom govornikom, dohovnim vođom, itd.’) – Bližnjega ću smatrati većim od sebe po načelu: ‘Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe’ (Fil 2,3)”.

Fra Aleksa nije propuštao ni zajedničke rekreacije, rado se družio i opuštao u društvu s braćom. Uvijek je ostao čovjek reda i rada, vjeran rasporedu, razboritom “upravljanju” vremena i trudu za dobro onih kojima pripada. Bio je radostan sin sv. Franje te je upravo okružen franjevačkom braćom u blagovaonici na Međunarodnom franjevačkom zavodu Antonianumu na Sve svete navečer godine 1988. pozvan pred lice Stvoriteljevo. Nakon smrti ostavio je glas svetosti te je 1995. započet postupak za njegovo proglašenje svetim.

O njegovoj svetosti svjedoče nam mnogi njegovi suvremenici, ali to možete učiniti i vi! – moleći i preporučujući se Bogu pa zagovoru fra Alekse. Tko po njegovu zagovoru u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, neka se javi na adresu: Vicepostulatura sluge Božjega Aleksa Benigara; Kaptol 9, 10000 Zagreb  

Molitva za beatifikaciju sluge Božjega Alekse Benigara

Bože, Oče naš!
Sluga tvoj Aleksa Benigar
gorio je misijskim žarom
za proširenje tvojega kraljevstva
i bio je prosvijetljeni učitelj
duhovnog života.
Udostoj se proslaviti ga
sjajem svetosti.
A nama daj da slijedimo
poticaje tvojega Duha
te – po njegovim poukama,
primjeru i zagovoru –
svaki u svome pozivu
zauzeto radimo
za mir i dobro svih ljudi.
Po Kristu Gospodinu našem.
Amen.

Komentiraj