U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«
Lk 23, 35-43
Jednoga dana jedan kipar je odlučio za svoju župnu crkvu napraviti kip Krista Kralja. Započeo je sa radom u svojoj radionici i kip je iz dana i u dan dobivao sve jasnije obrise veličanstvenoga kralja sa rukama uzdignutim prema nebu. Nakon što je završio bio je ponosan na svoje uistinu veličanstveno djelo. Ostavio je kip nekoliko dana u radioni čekajući pogodan trenutak da ga postavi u crkvi. Nakon nekoliko dana došao je u radionu i vidio je kako Krist više nema onaj veličanstveni izgled s rukama uzdignutim prema nebu, nego baš suprotno. Njegove ruke bile su spuštene prema zemlji. Toga je trena uvidio kako je pogriješio u svojoj zamisli i izradi, jer Kristova vladavina je upravo takva da on pruža ruke prema čovjeku da ga podigne i uvede u Vječno kraljevstvo.
Ova pobožna priča koju sam jednom čuo odlično odgovara uz današnju svetkovinu Krista Kralja. Ona pokazuje pravu sliku onoga što mi mislimo kako bi Bog trebao vladati kao kralj, ali završava upravo neočekivanim obratom u kojem Bog pokazuje nama koji je način njegove vladavine. I današnje evanđelje nam progovara o tom načinu vladavine. Krist na križu mora slušati pogrde drugih i ismijavanja onih zbog kojih je došao na zemlju, ali tu je sv. Dizma – jedini svetac kojega je “kanonizirao” upravo sam Krist onoga trena kada mu je rekao: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Krist uvodi u raj i pokazuje svoju moć upravo dok je, gledano ljudskim očima, najslabiji, razapet na križu. Obećaje mu raj upravo zato jer je Dizma bio svjestan svoga grijeha i priznao ga, ali u tome trenutku je prepoznao i Krista kao onoga koji ga jedini može spasiti. Međutim ne od nevolje križa, nego od vječne smrti.
Kristova vladavina se očituje u njegovu služenju koje vidimo u Ivanovu evanđelju: “Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.” I u Matejevu evanđelju: “Nisam došao da budem služen nego da služim.” Ako Krist ovako nastupa, on Kralj svega stvorenoga, zašto nam je to tako teško shvatiti, zašto iz dana u dan gazimo sve oko sebe? Zašto sebe postavljam kao vrhovni autoritet svima oko sebe i svoje kriterije postavljam kao jedine ispravne? Uvijek se može čuti onaj izlizani izgovor “ja sam grešan, a on je savršeni Bog”. Da, to je istina, ali kako nam kaže Pavao u svojoj poslanici Filipljanima: “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” On se kao Bog mogao poniziti, a tko sam onda ja da si to ne smijem dopustiti nego uvijek moram biti gospodar nad svime?
Dao nam je svima primjer kako bi trebali “vladati” nad svima koji nas okružuju, nad onima za koje smo odgovorni na bilo koji način. Nema mjesta za tiraniju u kršćanstvu ni u kakvome obliku. Mora prevladavati ljubav prema bližnjemu, ali ne ona jeftina ljubav koju nam serviraju svakodnevno, nego ona iskrena ljubav o kojoj sv. Pavao govori u svome hvalospjevu istoj. Samo takva ljubav koja služi može biti ljubav koja će promijeniti svijet, domovinu, ali i nas same na bolje, na savršenije, na svetije, a to je ono na što smo pozvani ostvarivati iz dana u dan!
