Kada se govori o odnosu adolescenata/mladih i Crkve može se zamijetiti kako neki autori primjećuju da mladi imaju određene poteškoće u tom odnosu. Tome u prilog svjedoče i rezultati brojnih socio-religijskih istraživanja. Ona upućuju na sve izraženiji raskorak između religioznosti koju preferiraju mladi i eklezijalnog kršćanstva.[1] Upravo ta istraživanja pokazuju da mladi masovno na našim prostorima imaju religijsko opredjeljenje, ali u isto vrijeme pokazuju sve izraženiju tendenciju da vlastitu vjeru žive izvan institucije, odnosno izvan Crkve. Konkretno, kada se promatra odnos mladih i Crkve u Hrvatskoj uočavaju se različita naličja. Većina mladih se izjašnjava religioznim, odnosno katolicima, ali u isto vrijeme nikada kao danas nije se događalo takvo udaljavanje mladih od Crkve, posebno nakon primanja sakramenta potvrde. Uz to kod mnogih mladih koji se osjećaju dijelom Crkve uočava se veliki raskorak između životnog iskustva i prihvaćanja nauka koji Crkva naviješta.
U prvom dijelu rada obrađuje se odnos mladih prema Crkvi. U svrhu rasvjetljenja ovog odnosa upućuje se na rezultate istraživanja provedenih o religioznosti adolescenata. Nadalje, napominje se kako je važan pokazatelj odnosa mladih prema Crkvi njihova (ne)uključenost u župnu zajednicu. Kako mladi poimaju Crkvu također nam govori i njihov stav o mjestu i ulozi laika u Crkvi. Značajan podatak iz dobivenih istraživanja pokazuje da mladi Crkvu doživljavaju gotovo isključivo kroz njezin društveno-socijalni angažman.
U drugom dijelu rada obrađuje se odnos Crkve prema mladima. Ističe se velika važnost koju Crkva pridaje mladima, što se osobito vidi na teorijskom planu u crkvenim dokumentima. Uz to svraća se pozornost na opasnost da se Crkva mladima obraća samo deklarativno i dekorativno. Ponovno se ističe važnost župne zajednice kao najbitnije razine u pastoralu mladih. Na toj razini posebno su važne kvalitete župnika i kompetencije ostalih pastoralnih djelatnika koji rade s mladima.
- Odnos mladih prema Crkvi
Crkvi kao zajednici vjernika stalo je do toga što mladi misle o njoj, kako vrednuju današnju prisutnost Crkve u društvu, koja očekivanja imaju od Crkve. U prilog tome mogu se iskoristiti rezultati istraživanja dobiveni u knjizi Religiozni identitet zagrebačkih adolescenata.[2] Ovi rezultati pomažu nam približiti se slici Crkve koju imaju mladi, doduše ograničeni samo na zagrebačko područje, ali uz pretpostavku da bi slične rezultate dobili provodeći istraživanje i u drugim dijelovima Hrvatske. Na temelju dobivenih rezultata može se reći da se religioznost zagrebačkih adolescenata sve više udaljava od institucionalne (crkvene) religioznosti. Ona je u sebi sve više fragmentarna s prepoznatljivim elementima subjektivizma, pluralizma, indiferentizma i sinkretizma.[3]
Jedan od važnih pokazatelja povezanosti mladih s Crkvom je (ne)uključenost u njihovu župnu zajednicu. Već navedeno istraživanje pokazuje da je njihova uključenost u život župne zajednice minimalna ili rubna.[4] Može se zaključiti da su mladi nezainteresirani za razna događanja u njihovoj župi. No, kao trajni izazov župnim zajednicama ostaje pitanje – što se stvarno nudi mladima? Imaju li mladi ponuđene razne aktivnosti u svojim župama? Ako se njihov cjelokupni angažman u župi svodi samo na nedjeljno pohađanje mise, župnu katehezu i pjevanje u crkvenom zboru i to kod manjeg broja mladih, može se zaključiti da zajedništvo mladih s Crkvom nema neko veće značenje na ljestvici njihovih interesa.
Uvid u njihovo poimanje Crkve pruža nam i njihov stav o ulozi i mjestu laika u Crkvi. Navedeno istraživanje pokazuje da značajan broj mladih ne računa s laicima u različitim djelatnostima Crkve.[5] Čini se da još uvijek dobar dio mladih u Hrvatskoj poistovjećuje Crkvu s klerom i redovništvom, što upućuje na to da je laikat u Crkvi u Hrvata nedovoljno razvijen. Poimanje Crkve kao zajednice vjernika u kojoj su svi krštenici jednakog dostojanstva te da su svi vjernici pozvani sudjelovati u poslanju Crkve, još je nedovoljno ukorijenjeno u svijesti vjernika.
Mnoga istraživanja pokazuju da mladi Crkvu doživljavaju gotovo isključivo kroz njezin društveno-socijalni angažman.[6] U već spominjanom istraživanju (Religiozni identitet zagrebačkih adolescenata) mladi su imali priliku ocijeniti neke crkvene djelatnosti i izraziti svoj kritički stav prema određenim pojavama u Crkvi. Rezultati ovog istraživanja, ali i sličnih istraživanja u Hrvatskoj bliskim zemljama, pokazuju mišljenje mladih o sposobnosti Crkve u pružanju adekvatnih odgovora na neka važna društvene pitanja. Tako se može primijetiti da mladi još uvijek u Crkvi vide važnog i aktivnog čimbenika u rješavanju gorućih društveno-socijalnih problema. Među mladima prevladava mišljenje da je glavna zadaća Crkve služiti konkretnom čovjeku. No, zanimljivo je da Crkvu ne vide kao važnog partnera u kreiranju politike i moralno-etičkih normi u društvu te da im nije previše blisko poimanje Crkve kao navjestiteljice Božje riječi. Također može se zamijetiti kod mladih određena distanciranost i neprihvaćanje crkvenih institucionalnih struktura. Mladi žele živu Crkvu koja će autentično svjedočiti Božje čovjekoljublje. Kada je u pitanju autentičnost i vjerodostojnost mladi ne dopuštaju kompromis. Za njih je istinsko svjedočanstvo temeljni imperativ Crkvi u suvremenom svijetu. Oni žele Crkvu koja jasno govori i vjerodostojno živi ono što sama naviješta.[7] Mladi priželjkuju Crkvu koja će se znati inkulturirati u današnje vrijeme i koja će znati odgovoriti na duhovne potrebe današnjeg čovjeka. Uz navedeno, mladi teško prihvaćaju posredničku ulogu Crkve kao privilegiranog mjesta susreta Boga i čovjeka. Uz zamjetno kritičko raspoloženje dijela mladih prema Crkvi, ipak se može reći da Crkva u očima mladih još uvijek uživa veliko povjerenje i njezino djelovanje u suvremenom društvu ocjenjuju pozitivnim.[8]
- Odnos Crkve prema mladima
Čovjek je osnovni i dnevni put Crkve i zato se može dobro razumjeti zašto Crkva pridaje specijalnu važnost dobi mladosti kao ključnom razdoblju svakog čovjeka.[9] Ovaj iskaz pape Ivana Pavla II. govori o tome koliku brigu i važnost Crkva pridaje mladima. Mladi čovjek osobito u doba adolescencije neizbježno prolazi razdoblje u kojem preispituje sve do tada usvojene vrijednosti i preraspodjeljuje njihov hijerarhijski red. Doba mladosti rađa relativno trajan stav i odnos prema društvu, osobama pa i religiji.[10] Upravo zato Crkva s velikom pozornošću prati razvojni put mladih te svojim instrumentima nastoji utjecati na pozitivan odnos mladih prema sebi. Rezultat je redovito jednak uloženom naporu. Ukoliko se Crkva zadovoljava samo deklarativnim izjavama i opomenama riskira oblikovanje generacija mladih ljudi, od kojih onda ne može računati na prihvaćanje i simpatiju. No, može se reći da nikada u svojoj povijesti Crkva nije posvećivala toliko pozornost mladima kao u današnje doba. Tome osobito u prilog govore crkveni dokumenti od Drugog vatikanskog koncila na ovamo. Mladima je uvijek posvećen neki prostor, iako ponekad samo deklarativno i dekorativno, odnosno bez odjeka u stvarnim odnosima. Ali ipak se može zaključiti da su mladi u Crkvi prihvaćeni kao pravi znak vremena sa svim implicitnim teološkim i pastoralnim posljedicama.[11]
Iako možemo primijetiti da Crkva kroz svoje dokumente na teorijskom planu daje značajno mjesto mladima, postavlja se važno pitanje – kako se to provodi u praksi? Koliko Crkva konkretno ulaže u mlade? Na organizacijskoj i institucionalnoj razini puno se ulaže u pastoral mladih. U Republici Hrvatskoj svaka biskupija ima Povjerenstvo za pastoral mladih. Na biskupijskoj razini organiziraju se brojni susreti mladih, no važno je uočiti da se pastoral mladih treba organizirati na najbitnijoj razini, a to je razina župe.[12]
Župa, koja pomalo kratkovidnom pogledu može izgledati oskudna, ostaje, ipak, čvrsto i postojano mjesto vjerskoga odgoja i prenošenja stoljetne kršćanske predaje. Stavlja u međusoban odnos vrlo različita iskustva vjerskoga života.[13] Župa je mjesto u kojem se okuplja kršćanska zajednica sa svim dobnim skupinama i to je mjesto gdje i mladi trebaju biti prisutni i od starijih članova župne zajednice učiti kako se živi vjera. Veliku ulogu i odgovornost za vođenje župne zajednice ima župnik. On je pastir povjerene mu zajednice. Da bi svećenici mogli odgovoriti na potrebe mladih, potrebno je da studiraju njihovu problematiku. Trebaju biti raspoloživi za susrete s mladima, za dijalog s mladima koji neće uvijek biti lagan i ugodan. Da bi to mogli svećenici sami moraju postići unutarnju zrelost, u čemu im pomaže molitva, čitanje i studij. Uvjet da bi neki svećenik radio s mladima i da mu oni rado dolaze je ljubav.[14] On ih mora ljubiti unatoč njihovim nedostatcima jer to je nužno kako bi doprli do mladog čovjeka i pridobili ga za prave vrijednosti – za Krista.
Nakon naglašene važnosti župne zajednice u pastoralu mladih, potrebno je istaknuti i važnost uloge ostalih pastoralnih djelatnika koji, uz svećenika, također rade s mladima. Tako dokument Drugog vatikanskog sabora Presbyterorum ordinis kaže: …svećenicima kao odgojiteljima u vjeri pripada da se sami ili po drugima skrbe kako bi pojedini vjernici u Duhu Svetom bili dovedeni do toga da oblikuju svoj vlastiti poziv prema evanđelju, za iskrenu i djelotvornu ljubav i za slobodu kojom nas je Krist oslobodio…neka se osobitom zauzetošću skrbe o mlađima.[15] Iz ovoga slijedi da u pastoralnoj skrbi za vjernike svećenicima pomažu i drugi pastoralni djelatnici (odgojitelji/animatori i katehete), koji su za to poslanje stekli određene kompetencije. A koje su to kompetencije koje treba posjedovati jedan pastoralni djelatnik koji radi s mladima u župi ili vjeroučitelj u školi? Od njega se očekuje senzibilnost, pedagoške i psihološke kompetencije, traži se mudrost, rasuđivanje snagom Duha, koje se temelji na vjeri, duhovnosti, Riječi, poznavanju Kristova otajstva i Crkve. Potrebna je uravnoteženost kršćanske i ljudske zrelosti. Može se reći da su temeljne kvalitete pastoralnog djelatnika i vjeroučitelja koji radi s mladima: autentično zanimanje za mlade i njihov rast, sposobnost komunikacije, otvorenost za novo, fleksibilnost, odgovornost, kreativnost, suradnički duh.[16] Upravo uz ove kompetencije pastoralni djelatnici i vjeroučitelji će moći približiti mladima evanđeoski ideal kojega naučava Crkva i tako im pomoći da otkriju puninu života koju daruje Isus Krist.
Zaključak
…mladi su izuzetna snaga i velik su izazov za budućnost Crkve. Crkva u mladima zaista razaznaje svoj put prema budućnosti, koja je čeka, te pronalazi sliku i zov lijepe mladosti kojom je Duh Kristov neprestano obogaćuje. U tom smislu Koncil je nazvao mlade »nada Crkve«.[17] U duhu ovih riječi pape Ivana Pavla II. pastiri, pastoralni djelatnici i cijela kršćanska zajednica treba si posvješćivati koliko je važno i u našem vremenu ulagati u mlade. Iako njihovo životno razdoblje često karakterizira želja za autonomijom, orginalnošću, spontanošću, individualnošću, što ih može ponekad dovesti i do distanciranosti prema institucionalnim oblicima religioznosti, Crkva se ne smije umoriti od traženja načina kako da tim istim mladima navijesti evanđelje. Mladi su, kako je već rečeno, nada i budućnost Crkve i zaslužuju sveobuhvatan angažman Crkve u njih.
Crkva ima tolike stvari reći mladima a mladi imaju tolike stvari reći Crkvi.[18] Ovom rečenicom papa dobro ističe potrebu dijaloga između Crkve i mladih. Taj dijalog se treba neprestano događati i pomoći razmjeni dobara koje imaju obje strane. Taj dijalog između Crkve i mladih, ako se vodi evanđeoskim vrijednostima, dovesti će mlade do spasonosne spoznaje da su oni sami Crkva i da su pozvani u toj Crkvi duhovno rasti kako bi s vremenom oni sami preuzeli odgovorne službe u Crkvi i građanskom društvu.
_________________________________
[1] Usp. Valentina MANDARIĆ, Crkva u očima mladih, u: Bogoslovska smotra, 71(2002)4, 580.
[2] Usp. Valentina MANDARIĆ, Religiozni identitet zagrebačkih adolescenata, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar/Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb, 2000.
[3] Usp. Isto, 453.
[4] Usp. Valentina MANDARIĆ, Crkva u očima mladih, 586.
[5] Usp. Isto, 587.
[6] Usp. Isto, 588.
[7] Usp. Valentina MANDARIĆ, Mladi integrirani i(li) marginalizirani, Zagreb, 2009., 224.
[8] Usp. Isto, 223.
[9] IVAN PAVAO II, Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka (4.III.1979.), Zagreb, 1980., br. 14
[10] Tonči TRSTENJAK, Mladi i Crkva – od objekta do subjekta evangelizacije, u: Obnovljeni život, 45(1990)3, 144.
[11] Usp. Isto
[12] Usp. Valentina MANDARIĆ, Mladi integrirani i(li) marginalizirani, 221.
[13] Alessandro MAGGIOLINI, Temelji kršćanskoga života za mlade, Split, 2001., 35.
[14] Usp. Tonči TRSTENJAK, Mladi i Crkva – od objekta do subjekta evangelizacije, 149.
[15] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu prezbitera (7. XII. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 2008., br. 6
[16] Usp. Valentina MANDARIĆ, Mladi integrirani i(li) marginalizirani, 291-292.
[17] IVAN PAVAO II., Christifideles laici – Vjernici laici. Apostolska pobudnica o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu (30. XII. 1988.), Zagreb, 1990., br.46
[18] Isto