Sluzi Božjem ne smije biti odvratno ništa osim grijeha. Pa ako bi koja osoba na bilo koji način griješila te bi se zbog toga sluga Božji, ali ne iz ljubavi, uznemirivao i srdio, zgrtao bi sebi (Rim 2,5) grijeh. Onaj sluga Božji koji se ne srdi niti uznemiruje zbog bilo čega pravo živi bez vlasništva. I blago onomu koji sebi ništa ne pridržava, nego podaje caru carevo, a Božje Bogu (Mt 22,21).
Govoreći o stvarnosti grijeha s kojim se susrećemo i kojega svakodnevno kušamo sami ili po drugima, Franjo nam u ovoj opomeni otkriva, na temelju Evanđelja, smjernice za nasljedovanje Gospodinova odnosa prema grijehu i grešniku. Kao poznavalac ljudske slabosti, on nedvosmisleno raskrinkava lažnu pobožnost u koju se sluga Božji može zaplest. Naime, on jasno ukazuje na nužnost razlikovanja grešnika od grijeha kad kaže: Sluzi Božjem ne smije biti odvratno ništa osim grijeha. Ovime izriče da se autentično nasljedovanje Krista sastoji ponajprije u otkrivanju vlastite izgubljenosti koja teži nađenosti od Krista te, slijedom toga, u prepoznavanju Njegovih koraka koje tragaju strmim putovima za izgubljenim bratom.
Doista, lažan je onaj Božji sluga kojega njegova (umišljena) svetost izolira od drugih jer svetost, u značenju koje nam donosi Evanđelje, jest ona koja nas još više vodi, a ne odvaja od drugih. Osim toga, onaj brat koji u svojoj pravednosti ne pronalazi ljubavi za izlazak ususret drugome koji se nalazi u grijehu, dobro se zavarava da Boga ljubi. Tako se u opomeni naglasak premješta sa grijeha na ljubav. Pa ako bi koja osoba na bilo koji način griješila te bi se zbog toga sluga Božji, ali ne iz ljubavi, uznemirivao i srdio, zgrtao bi sebi (Rim 2,5) grijeh.
Franjo, nadalje, izriče mjeru iskazivanja ljubavi prema grešniku i to na njemu vlastit način – imajući pred očima primjer Isusova života. Budući da mu je u svemu nastojao biti sličan, želio je u svom životu udjelotvoriti i Božje sniženje – kenozu koja se nije bojala odreći božanstva (usp. Fil 2,6-8) – onoga što mu po naravi pripada – da bi se spustila u dubine ljudske pokvarenosti uzrokovane grijehom. Zato je Franjo, po Gospodinovu primjeru, želio u svemu biti jednak svojoj braći osim u grijehu ne bojeći se pri tom izložiti i grijehu iz ljubavi prema grešniku.
Na drugom mjestu, u Pismu ministru, osvrćući se na konkretne poteškoće nastale između brata ministra i braće Franjo kaže: I po tome hoću da spoznam da ljubiš Boga i mene, njegova i tvojega slugu, ako to činiš, to jest da ne bude nijednog brata na svijetu koji bi sagriješio koliko god bi mogao sagriješiti koji bi, kad vidi tvoje oči, otišao bez tvojega smilovanja, ako je smilovanje zatražio. Te nastavlja: A ako nije zatražio smilovanja, ti zatraži od njega da li hoće smilovanje. Pa kad bi nakon toga tisuću puta pred tobom sagriješio, ljubi ga više nego mene zato da bi ga privukao Gospodinu, i uvijek budi samilostan prema takvima. Zato za slugu Božjega nije važna temeljita prosudba osobe u stanju grijeha, već mjera ljubavi i milosrđa koju ćemo joj iskaz(iv)ati. Ne stoga što bismo bili bolji, nego jer znamo da smo i sami svakodnevno potrebni oproštenja – od Boga i bližnjih.
Stoga se može reći da se u našoj spremnosti nošenja prokletstva grijeha bližnjega očituje koliko stvarno ljubimo Boga i u kojoj mjeri nasljedujemo Krista. Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv 15,12). To je mjera ljubavi kojom nas je Bog ljubio. Mjera iznad koje se ne može ići, a ispod koje sluga Božji ne bi smio ići.
Onaj sluga Božji koji se ne srdi niti uznemiruje zbog bilo čega pravo živi bez vlasništva. Vlasništvo na koje Franjo ovdje aludira jest prisvajanje vlasti suđenja nad tuđim životima. To pravo pripada i vlastito je jedino Bogu koji, kako kaže sveti pisac, ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu (1Sam 16,7). Djelujući na taj način Božji sluga pravo živi bez vlasništva jer podaje caru carevo, a Božje Bogu (Mt 22,21).
