Gdje je ljubav i mudrost, ondje nema ni straha ni neznanja. Gdje je strpljivost i poniznost, ondje nema ni srdžbe ni pometnje. Gdje je siromaštvo u veselju, ondje nema ni pohlepe ni lakomosti. Gdje je spokoj i razmatranje, ondje nema ni tjeskobe ni rastresenosti. Gdje strah Gospodnji da čuva svoj stan (usp. Lk 11, 21) ondje neprijatelj ne može naći gdje da uđe. Gdje je milosrđe i razbor, ondje nema ni suviška ni krutosti.
Dvadeseti i sedma opomena skup je izreka. One ističu kreposti kojima se mogu suzbiti određene mane. Svaka krepost odgovor je na neku manu. Budući da ovo nije opomena u klasičnom smislu riječi, ovaj će tekst stoga biti kratko razmišljanje o svakoj navedenoj izreci.
Gdje je ljubav i mudrost, ondje nema ni straha ni neznanja.
Franjo na prvome mjestu ističe ljubav i mudrost kao odgovor na strah i neznanje. Možda je netko imao iskustvo kada je zbog neznanja osjećao strah. Primjer nam može biti običan dječji strah od mraka. Dijete se boji onoga što ne poznaje. Reći tom djetetu da u mraku nema ništa pa zato nema razloga za strah vrlo vjerojatno taj strah neće ukloniti. Međutim postoje dva načina kako pobijediti taj strah. Možemo biti uz dijete, pružiti mu društvo i zaštitu pa će ono steći povjerenje koje uklanja strah. Osjetivši našu ljubav dijete se osjeća sigurno. Osim toga, dijete ima mogućnost razmišljati o svijetu te znanjem koje tako stekne ono može svojim razumom doći do sigurnosti da njegov strah nije utemeljen – da je iracionalan. Franjo nam možda želi poručiti: Ljubav prema Bogu i mudrost koja dolazi od njega ukloniti će strah stvoren neznanjem i zlo koje bismo mogli učiniti zbog straha.
Gdje je strpljivost i poniznost, ondje nema ni srdžbe ni pometnje (nemira).
Kada govori o strpljivosti i poniznosti, Franjo ih povezuje sa srdžbom ili pometnjom. Strpljivost je doista lijek za nered, kaos i bijes jer kroti našu narav. Poniznost je stavljena uz strpljivost jer se često moramo osjetiti jadni i poniženi dok strpljivo čekamo da drugi prepoznaju naše dostojanstvo (ili čak mi sami). Možemo ovdje uzeti sliku stabla koje strpljivo podnosi orkanski vjetar dok ga on bjesomučno trga, baca, ruši na zemlju. Vjetar je slika nemira i bijesa u čovjeku koji se ne može zaustaviti ničim, ali ga se može pustiti da se ispuše dok se ne umori i zaustavi. Naravno, prije nego što posustane bijes mnogo toga ošteti, osobito međuljudske odnose. Ali uzvratiti na bijes je kao suprotstaviti orkanskom vjetru još jedan takav – u tom sukobu često stradavaju nevini. Učitelj i roditelj, ako žele stvoriti zrelu odraslu osobu, trebaju strpljivo čekati dijete i ponizno trpjeti njegove uvrede i neposluhe da ga ne povrijede vlastitom srdžbom ili nekom drugom neobuzdanom odgojnom metodom rođenom u ljutnji.
Gdje je siromaštvo u veselju, ondje nema ni pohlepe ni lakomosti.
Kada smo sretni zbog onoga što jesmo, svjesni da smo već obdareni mnogim talentima, nema straha od pohlepe i lakomosti. Kad nismo zadovoljni s onim što nam je trenutno dano, tada osjećamo potrebu da popunimo svoju prazninu nečim drugim što nas čini gramzivim, bilo za materijalnim, bilo za duhovnim dostignućima. Život, prostor, vrijeme, zrak, sunce, hrana, osobe koje smo upoznali i od kojih smo učili; sve su to darovi koje smo primili bez zasluga. Dodamo li da nam se sam Bog nudi da ga primamo svakoga dana kako bi ušli u njegov božanski život po zajednici i po sakramentima, postavlja se pitanje: Što nam još treba? Kada smo zahvalni za to i zadovoljni time, to je pravo siromaštvo – priznati da nemamo ništa i da smo sve, ali doslovno sve, primili. Tada se ne mučimo s onim što nemamo, nego smo radosni zbog onoga što jednostavno – jesmo.
Gdje je spokoj i razmatranje, ondje nema ni tjeskobe ni rastresenosti.
Spokoj o kojemu Franjo govori može biti pomirenost s Bogom i životom ili samo ispunjenost mirom. Takvo stanje je samo po sebi suprotno bilo kakvoj vrsti tjeskobe. Tjeskoba je pritisnutost životnim nedaćama, raznim problemima koji nas umaraju, osjećaj nespokojstva. Ona otkriva našu nevjeru, manjak pouzdanja u Boga. Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova, (Mt 6,31-34) govori nam Gospodin. Rastresenost, s druge strane, govori o stanju u čovjeku kada ne može činiti jednu stvar jer ga uvijek muče razne brige, misli i sumnje koje ga trgaju iznutra na sve strane sprječavajući ga da se usredotoči samo na jedno. Umjesto da je sabran, osjeća se raspršeno poput pijeska na vjetru, ne može pohvatati svoje misli i osjećaje. Franjin odgovor je razmatranje o Bogu, ali i o njegovoj riječi, o životu, o odnosima prema ljudima, o poslu. To je put u spokoj i rat protiv tjeskobe i rastresenosti.
Gdje strah Gospodnji da čuva svoj stan (usp. Lk 11, 21) ondje neprijatelj ne može naći gdje da uđe.
Sljedeća izreka govori nam o čuvaru naše duše – strahu Gospodnjemu. Svjesni da smo pred Gospodinom i da ono što činimo ima utjecaja na nas same i na ljude oko nas, želja da ih poštujemo potiče nas da već u mislima čuvamo tuđe dostojanstvo. Sve ono što nam se čini da se ne bi svidjelo Gospodinu, dok osluškujemo vlastitu savjest, treba odstraniti iz misli. Dakako, ne nasilno već u iskrenom razgovoru s našim Spasiteljem i Stvoriteljem. Pred Gospodinom uvijek možemo priznati da naše misli sada nisu ispravne i zamoliti ga da ih mijenja. Tu ne treba komplicirati, nego razgovarati s njime kao što to dijete čini s ocem ili s majkom. Jednostavno priznati da znamo kako nam misli nisu najbolje i da nam treba pomoć. Gospodin je strpljiv. A neprijateljske misli, zle namjere – ta izvorišta grijeha koji nas trgaju i zatvaraju od bližnjih i Boga – tada će biti poražene jer ih sam Bog razara i tako čisti naše srce.
Gdje je milosrđe i razbor, ondje nema ni suviška ni krutosti.
Posljednja izreka upućuje nas na djelovanje, želi da se pokrenemo. Djelo na koje smo pozvani jest milosrđe. Način na koji bismo trebali izvršiti milosrđe je razborito. Biti milosrdni, to je Isusov poziv na djelatnu ljubav jer: Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40). Da bismo znali ispravno pomagati, potrebna nam je razboritost jer ne možemo ljudima uvijek davati ono što oni žele. Takvo postupanje moglo bi, naime, često i naškoditi onome kome želimo pomoći. Razbor nas upućuje da uvijek trebamo razmotriti situaciju prije nego iskažemo milosrđe kako nikome ne bismo učinili medvjeđu uslugu. To postižemo da bi svatko dobio što mu pripada, po principu pravednosti. Suvišak kod jednih, koji stvara razdor, znak je da smo možda nekome nešto uskratili. Milosrđe nas pak oslobađa od krutosti i zatvorenosti prema Bogu i čovjeku koje je stvorio grijeh. Omogućuje nam da uđemo u međusobne odnose i da ih razvijamo. To je put u bolju civilizaciju, u civilizaciju po mjeri Isusa Krista. I sjetimo se samo kako je Franjo razmišljao. Ako je imao suvišak, to znači da kradem od onih koji nemaju i trebam podijeliti da obojica imamo. Razbor nas uči da je to pravedno, ali i prilika da drugome iskažemo milosrđe. I sigurno je, više ćemo se mi okoristiti u tome jer znamo da nas ljubav iskazana drugome otvara čovjeku i uvodi u samu dinamiku Božjega života – koji je Trojstvo, stoga sam u sebi savršen odnos kojemu kao ljudi i Isusovi učenici težimo i u koji se želimo uključiti.
