Prema evanđeljima Isus ulazi u Jeruzalem na magarcu kako bi proslavio svoju posljednju Pashu. No, ovaj događaj je puno više od običnog hodočašća u Sveti grad o blagdanu. To je i narod prepoznao stoga i pozdravlja Isusa kao dugo očekivanog Mesiju. Gledajući ovaj događaj narod prepoznaje njegov (mesijanski) smisao. Što je mesijanizam i što je to mesijansko u Isusovu ulasku u Jeruzalem razmišljat ćemo kroz četiri poglavlja te ćemo ući u to otajstvu.
1. MESIJA I MESIJANSKO IŠČEKIVANJE
Mesija znači pomazanik. U Starom zavjetu pomazanicima (mesijama) su se nazivali najprije kraljevi jer ih je Bog izabrao da u njegovo ime vode i štite njegov izabrani narod. Kad u VI. stoljeću prije Krista kraljevi nestaju s pozornice židovske povijesti pomazanicima su prozvani proroci i svećenici. Oni su sada umjesto kraljeva vodili narod i upravljali njegovom sudbinom. I oni su bili pomazivani svetim uljem da se označi da pripadaju Bogu, da su obučeni u Silu Duha Božjega i da imaju obavljati svetu službu.[1]
U Isusovo vrijeme različite vjerske i političke skupine u Izraelu imale su i različit stav prema mesijanizmu. „Unatoč različitim poimanjima, svi oblici mesijanizma imaju jedan zajednički nazivnik, a to je nada, tj. iščekivanje posebnoga izravnog spasiteljskog Božjeg zahvata ili zahvata preko neke pravedne, od Boga poslane osobe, posrednika čiji je jamac sam Bog.“[2]
2. ISUSOV ULAZAK U JERUZALEM MESIJANSKI DOGAĐAJ
Svima evanđelistima zajedničko je da u Isusovu ulasku u Jeruzalem vide početak Isusova uzlaska na križ i u slavu. Osim toga zajedničko im je i što u tom događaju vide mesijanski značaj. Svaki opet iznosi ovaj događaj pod svojim teološkim i vjerskom vidom, s vlastitim naglascima i temama. Marko na prvi pogled kao da ne daje veliku važnost ovom događaju. On opisuje kako mnogi sudjeluju, a vlasti i stanovnici Jeruzalema kao da nisu pretjerano zainteresirani za ovaj događaj. Izgleda kao svečani ulazak poznatog rabija iz Nazareta i ništa više. Ipak, očito je da u tom vidi dolazak Mesijanskog Kraljevstva. Matej ističe u prvom redu dolazak Mesije, koji će ostvariti mesijansko kraljevstvo. Isus je za njega i Sin Davidov i dugo očekivani prorok te se njegovim dolaskom ispunja starozavjetno proroštvo, kojeg on u svome izvještaju i navodi. Luka cijeli ovaj događaj prikazuje kao Isusovo ustoličenje, stoga mu je u pozadini ustoličenje Salomona (1 Kr33–40). Ivan ističe temu slave te on opisuje ulazak kao trijumf. Prvi put Isus dopušta da ga pozdrave kao Kralja Izraelova što će biti predmet osude, natpis na križu, ali i znak objave Slave.[3]
Već sama priprava koju Isus čini sa svojim učenicima budi mesijansku nadu. Isus odlazi na Maslinsku goru odakle očekuju Mesijin ulazak. Maslinsko brdo je u židovskom narodu oduvijek bilo mjesto molitve (2 Sam15,32). U svojem viđenju prorok Ezekiel na toj gori vidi Slavu Gospodnju (Ez11,35), a prema proroku Zahariji (Zah14,4) tu će se izvršiti sud nad neprijateljima Izraelovim. I u Isusovo vrijeme vjeruju da će se Mesija objaviti na Brdu.[4]
Cijelim putem iz Galileje Isus je pješačio, pa možemo zaključiti nije imao potrebu niti te posljednje dvije milje jahati na magarcu. Ovo je jedini zabilježeni slučaj da Isus putuje drukčije doli pješice. Ovo je moglo biti jedino namjeran, promišljen čin. Ovim činom se želi predstaviti kao kralj.[5]
Isus šalje učenike da odriješe i da mu dovedu magare na kojem nitko nije sjedio. Tu možemo uočiti da Isus uzima u obzir kraljevsko pravo zapljene prijevoznih sredstava, poznato u čitavoj starini. I činjenica da je riječ o životinji na kojoj nitko nije sjedio ukazuje na kraljevsko pravo. No ovdje se ponajprije naslućuju riječi staroga zavjeta koje čitavu događaju daju njegovo dublje značenje.[6]
„Privezano magare“ podsjeća na Jakovljev blagoslov Judi koji kaže: „Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada – kome će se narodi pokoriti. Svog magarca za lozu privezuje, mlado magarice svoje za čokot“ (Post 49,10–11). Privezano magare ukazuje na Onoga koji dolazi, na Mesiju.[7]
Matej spominje dvije životinje. Neki bibličari smatraju da je tu riječ o hebrejskom paralelizmu, tj. da Matej uvodi drugu životinju kako bi ukazao na Zaharijino proroštvo. Drugi pak smatraju da je magarica vođena ispred mladog magareta kako bi se mlado smirilo među bučnom masom.[8] Sveti Jeronim u ovome vidi sve narode koji su podložni jednom kralju, Isusu. On smatra da magarica koja je bila teretna i ukroćena životinja koja je nosila jaram označava Sinagogu koja je nosila jaram Zakona. Neobuzdano i slobodno magaričino mladunče predstavljalo poganski narod.[9]
Isus želi ući u Jeruzalem jašući na magaretu. Što drugi evanđelisti pretpostavljaju, Matej izričito kaže da se tim ispunjava Zaharijino proroštvo (Zah 9,9). U tom proroštvu, mesijanski kralj ulazi u Sveti grad jašući na magarcu. Prorok mu daje tri oznake: pravedan, pobjedonosan i krotak. Matej ispušta pravedan i pobjedonosan te donosi samo krotak, što može značiti i ponizan. Time želi naglasiti da Isus nije Mesija ratnik, nego ponizni kralj mira kako ga se i najavljuje u Starom zavjetu (Usp. Sef 3,14; Post 49,10; Iz 2,4; Mih 4,3).[10] Isusovo korištenje magarca u tom trenutku moglo je podsjetiti hodočasnike na miran, premda pobjedonosan, povratak kralja Davida preko Maslinske gore, kuda je bio pobjegao za vrijeme Abšalamove pobune (2 Sam 15,30), kada je i on najvjerojatnije jahao na magarcu (2 Sam 16,1–2).[11]
3. NAROD PREPOZNAJE ISUSA KAO MESIJU
Nakon uskrisenja Lazara i brojnih drugih čuda, koja je činio na putu za Jeruzalem, Isus ulazi u Sveti grad kako bi proslavio blagdan Pashe. Sve što se događa tijekom njegova ulaska u Jeruzalem, nama danas može biti prilično bezazleno. Može nam se činiti kao običan hodočasnički ulazak jednog poznatog rabija u Sveti grad, ali za Isusove suvremenike Židove to je puno više. Sve je puno tajanstvenih odnosa. U svemu je prisutan motiv kraljevstva i njegovih obećanja. Narod si postavlja pitanje nije li Isus zaista taj očekivani novi David, nije li sada, njegovim ulaskom u Sveti Grad, došao čas kada će ponovno uspostaviti Davidovo kraljevstvo? Budi se mesijanska nada.[12] Iščekivanje Mesije jača u kriznim trenutcima koje narod proživljava. Potlačeni narod voli sanjati o slobodi i o čudesnom Božjem zahvatu kojim će on uspostaviti svoje kraljevstvo.[13] Sada je to vrijeme. Izrael je pod Rimskom vlašću. Stoga Izraelci očekuju mesiju koji bi ih oslobodio od okupatora i uspostavio ponovno kraljevstvo oca njihova Davida. Ovu mesijansku nadu Isus dodatno pojačava svojim djelovanjem.
Neposredno pred ulazak u Jeruzalem Isus čini svoje posljednje i najveće čudo, vraća Lazara u život (Iv 11,42). O tom velikom čudu sigurno se neprestano i na sve strane govorilo, a ono govori u prilog njemu kao Mesiji. Hodočasnici koji su stigli u Jeruzalem, slušali su ta govorenja, mnogi su povjerovali da je Mesija i zato su mu izašli ususret, da ga u tom svojstvu pozdrave.[14]
3.1. Narod kao prorok
Isusov ulazak u Jeruzalem jest mesijanski događaj, ali je i proročki. Ovo je prije svega ispunjenje onoga što su proroci (Natan Davidu, Izaija, Zaharija, Mihej, Sefanija, Malahija) govorili. Ulazak Mesije u sveti grad Jeruzalem. Sada je narod taj koji prorokuje. Narod gleda ovaj događaj i prepoznaje u njemu njegov mesijanski smisao zato je ushićeno mnoštvo od radosti počelo kidati palmine, maslinove i druge grančice, poljsko cvijeće i oduševljeno i svečano njima mahati. Neki su bacali svoje haljine pred njega. Drugi zasipali put granjem i cvijećem.
Prostirati haljine može označavati dolazak velikog dostojanstvenika. To je znak dubokog poštovanja i časti. Ivan donosi zanimljiv podatak da silan svijet, koje se okupilo u Jeruzalemu o Blagdanu, kada je čuo da Isus dolazi u grad uze palmine grančice i iziđoše mu u susret kličući hosana (usp. Iv12,12). Grančice u ruci mogu biti znak radosti vezan uz hodočasnički ulazak o Blagdanu, ali može biti i gesta svečanog pozdrava kao i pobjedonosni poklik (usp. 1 Mak13,51)[15]
3.2. Mesijanski poklici
„Sav scenarij ulaska podsjeća masu na trijumfalni ulazak u Jeruzalem mladog kralja Jehua (2 Kr9,13) ili Šimuna Makabejca nakon pobjede nad okupacijskom vlašću (1 Mak13,51).“[16] Potlačenom narodu drago je sanjati o slobodi. Stoga kliču Isusu kao Mesiji, hosana.
Sam poklik uzet je iz Psalma 118,25. Hosana je prije svega molitva Gospodinu da blagoslovi svoj narod te kralju da mu bude milostiv. Znači: spasi nas ili oslobodi nas. S vremenom poklik poprima oblik radosti, zahvale, usklika, te se u Isusovo vrijeme taj poklik shvaćao kao poklik mesijanske radosti.[17] U Evanđeosko vrijeme ovo je sigurno mesijanski poklik tako da u njemu možemo prepoznati radosni hvalospjev hodočasnika, ali i nadu da je već počeo Mesijanski čas i molbu da se dogodi Davidovo Mesijansko kraljevstvo.[18]
Ovaj poklik donose sva četiri evanđelja, ali u različitim inačicama. Matej dodaje „Sinu Davidovu“. U tome su naslovu sažete mesijanske nade vezane uz Natanovo proroštvo Davidu (2 Sam7,12–16) koje govori da Mesija dolazi iz Davidove loze. Matej želi pokazati da je Isus zaista taj Mesija, Sin Davidov kojega Židovi očekuju. Luka dodaje „blagoslovljen Kralj“. Smisao je dobrodošlica Isusu, koji kao hodočasnik dolazi u Jeruzalem, ali ovdje Isusu kao Mesiji, što Luka jasno kaže. U tom smislu i Marko upotrebljava sličan zaziv „blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi“. To Davidovo kraljevstvo koje dolazi je mesijansko i Božje kraljevstvo. Ivan dodaje „Kralj Izraelov“ što je za njega sažetak Kristove osude i smisao Isusove muke i smrti, ali i znak njegove pobjede i slave.[19]
4. ISUS MESIJA
Isusov ulazak u Jeruzalem je objavljujući. Njime se ispunja proroštvo o dolazećem Mesiji. Sve do tog trenutka on je odbijao da ga se naziva Mesijom i da mu se kliče kao kralju. Sada je i sam suglasan s tim klicanjem. Isus prekida mesijansku šutnju da ga nazivaju Mesijom, Kraljem, Prorokom i Gospodinom. Sada kao da to i sam izaziva.
Ostalo je još samo nekoliko dana te je neophodno potrebno dati do znanja da je on Mesija. Isus ne želi umrijeti prije nego što to pokaže jasno i javno. A s druge strane, želi na simboličan način dati do znanja pučkim masama u čemu se sastoji pravi značaj njegovog mesijanizma. Narod to neće razumjeti toga dana. I dalje će živjeti u iščekivanju sjajne političke budućnosti, ali poslije kratkog vremena razumjet će to barem njegovi učenici te će se oni zauzeti da priopće to razumijevanje cijelom svijetu. Sjetit će se i razumjet će (usp. Iv 12,16). Simbolika događaja sadržana je u jednom Zaharijinom proroštvu (9, 9), kako to navode Ivan i Matej. To proroštvo Isus ovom zgodom ispunja.[20]
Ushićenje mase priječi joj da uoči jednu sitnicu koja, iskreno govoreći, nipošto nije sitnica. Isus jaše na magaretu, nešto što je za kralja, koji obično jaše na konju, ponižavajuće. Kao ponizni Mesija Isus ulazi na magaretu, a ne na pobjedničkom konju, kako ulaze vladari i moćnici ovog svijeta.[21] „Isus je kralj poniznosti, kralj mira, kralj jednostavnosti, kralj siromaha kralj koji istrjebljuje ubojni luk, kralj koji ulazi u svoju slavu kroz maksimalno poniženje. Poniženje kao put do slave nipošto ne odgovara klišejima mase, stoga pučke mase toga časa nisu razumjele poduku o magaretu i poniznosti. Ali, nauk nije bio namijenjen za taj dan, nego za budućnost.“[22]
Isus nije nikakav trijumfator. Ne ulazi u Jeruzalem kao što će nakon razorenja Svetoga grada ući pobjednik Tit u Rim. Isusa ne prate oklopljene legije niti zarobljeni neprijatelji. Uz njega idu nenaoružani seljaci, žene i djeca.[23] Isus je ponizni Mesija. On želi ispraviti trijumfalistički pojam mesijanizma pučkih masa. On nije Mesija osvetnik i agresor, kako o njemu sanjaju zeloti. On nije došao rušiti carstva. Zaista, niti rimske vlasti, koje su bile vješte u psihologiji masa, u njemu ne vide opasnost. Ne reagiraju na njegov trijumfalni ulazak, jer ne vide ovaj događaj kao nacionalističku manifestaciju. Znaju da sa strane vođe nema nikakve pogibelji, a to im je jedino važno.[24]
Isus je znao kakvu predodžbu o Mesiji ima narod. Znao je, čim bi progovorio riječ Mesija, da bi oni počeli od svoje slike Mesije koji će ostvariti ovozemaljsko kraljevstvo koje bi trebalo biti svojevrsno religiozno kraljevstvo, svojevrsna teokracija. To bi bilo ovjekovječenje Staroga zavjeta, nipošto uspostava Novog, Nebeskog kraljevstva. Zato je poruka ostala neizgovorena, tj. iznesena je na simboličan način.
Isus dozvoli da ga narod pozdravlja kao kralja jer on to jest. On sebe prepoznaje kao Mesiju, kao Pomazanika. Zna da se u njemu samom ispunjaju obećanja prošlih vremena. On je i kralj i svećenik i prorok. Kralj je jer kraljuje nad srcima koja su podložna Bogu. Svećenik je jer vodi ljude ususret Božjoj milosti. No to ne čini silom, nego proročkom snagom ljubavi i istine. On je posrednik između Boga i čovjeka. Ne živi za sebe nego isključivo na čast Oca i na spomen svoje braće. Po svojoj biti on pripada žrtvi. On je kod Boga onaj koji je darovan. Kako će se ta žrtva ispuniti ovisi o tome kojim putem ide povijest. Može se dogoditi jednostavno u ljubavi, ako ljudi povjeruju ili u pogibelji ako se ljudi zatvoreni. Zatvorenost svijeta nije mu dozvolila da bude Knez mira o čijem dolasku bi sve imalo procvjetati u svoj punini proročkog navještaja. Zato se njegovo predanje moralo prepustiti neprijateljskoj sili. Mesija je postao onaj koji je pogubljen, kruna mesijanskog kralja postala je trnovitom krunom.[25]
Mesija ima dvostruko lice. On je kralj na prijestolju Davidovu, Savjetnik slavni, Bog silni, Knez mironosni, Gospodstvo čije kraljevstvo ne propada (Iz 9,5–6). On je istovremeno i Sluga Božji koji je ponio naše bolesti, naše je boli na se uzeo, kojega probodoše za naše grijehe, satriješe za naše opačine, po čijoj muci nam dolazi spasenje (usp. Iz 53,4–5). „Sluga je bez dvojbe Isusov mesijanski naslov.“[26]
Obje slike i kralja i sluge su pred našim očima. Obje su sadržaj proročanstva. Značilo bi zaobići tajnu kada bismo rekli da će knez mironosni jednom objaviti skrivenog Boga nakon što će Sluga Božji podnijeti muku za svoje. To bi bilo neispravno proročko gledanje, jer su u njemu sadržane obje mogućnosti.[27]
Prije ulaska u Jeruzalem Isus izbjegava da ga se naziva mesijom jer zna da narod ima svoju sliku mesije koji će ih osloboditi okupacije te ostvariti ovozemaljsko kraljevstvo. Poznata nam je zgoda nakon umnažanja kruha (Iv 6,1–12). Isus se povlači u osamu kada ga oni žele zakraljiti jer želi narodu dati ispravnu sliku Mesije. On jest mesijanski kralj, ali je i Mesija Sluga patnik. Zato kada ga Petar naziva pomazanikom, Kristom Isus pohvaljuje Petra, ali i nastavlja govorom o svojoj muci (Mt 16,13–23). Isus ulazi u Jeruzalem kao kralj, ali on ide u muku i u smrt. Zato sada dozvoljava da ga masa pozdravlja kao mesiju, kao kralja. Sada se očituje njegovo mesijanstvo u punini i kao Kralj i kao sluga Jahvin.
Ovo je čas Isusove objave. Iako ni narod ni učenici to još ne razumiju, kako nam to navodi i Ivan (Iv 12,16), Isus dozvoli aklamaciju. Ne samo da dozvoli, nego sam kaže da ga oni ne pozdravljaju kao kralja kamenje bi vikalo i svjedočilo za njega (Usp. Lk19,40). Isus je suglasan poklicima jer je svjestan da je ovo početak onoga što će se zbiti u Petak.[28]
ZAKLJUČAK
Isusov ulazak u Jeruzalem budi u narodu mesijansku nadu. Kroz povijest Izraelskog naroda ta se nada osobito budila u vrijeme krize, baš kao sada. Narod je potlačen od strane rimskih okupatora te živi u nadi da će doći Mesija koji će ih osloboditi okupacije te ponovno uspostaviti kraljevstvo oca Davida. Potaknut brojnim čudesima koje je Isus činio, osobito posljednjim, potlačeni narod prepoznaje u Isusu Mesiju i u njegovu ulasku u Jeruzalem ispunjenje mesijanskih proročanstava.
Isus ni u kojem trenutku nije rekao: „ja sam Mesija“. Razlog tome je političko očekivanje koje je narod imao. Niti sada nije to rekao, iako dopušta da ga tako pozdravljaju. Dok narod sanja o slobodi i uspostavi zemaljskog kraljevstva Isus upućuje na nešto drugo. On ne ulazi kao osvajač i trijumfator na konju, nego na magarcu kao kralj mironosni i krotki, kako kaže prorok Zaharija. Isus ne uzlazi u Jeruzalem da smijeni vlasti i zasjedne na kraljevski tron, nego da uzađe na križ. Isusov ulazak u Jeruzalem jest navještaj njegova kraljevstva, ali i muke. On jest mesijanski kralj, ali i mesijanski sluga patnik. Ulazak u Jeruzalem jest ulazak u muku. Jedino u kontekstu muke Isus dopušta govoriti o njegovu mesijanizmu, no narod i učenici to tada ne razumiju, to je pouka za kasnije. Kralja koji ide na križ možemo prepoznati kao Mesiju jedino po Duhu Svetome, iz svjetla Uskrsa.
[1] Usp. Adalbert Rebić, Biblijsko – teološki pabirci o Isusu Kristu, 50.
[2] Isto, 512.
[3] Usp. Celestin TOMIĆ, Isus iz Nazareta – Gospodin slave, 17 – 22.
[4] Usp. Isto, 22.
[5] Usp. Richard Tomas FRANCE, Novozavjetni komentari Evanđelje po Mateju, Logos, Daruvar, 1997., 307.
[6] Usp. Joseph RATZINGER, Isus iz Nazareta – Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, Verbum, Split, 2011., 13.
[7] Usp. Celestin TOMIĆ, Isus iz Nazareta – Gospodin slave, 22.
[8] Usp. R. T. FRANCE, Novozavjetni komentari Evanđelje po Mateju, 307.
[9] Usp. Sveti JERONIM, Tumačenje Matejeva evanđelja, Služba Božja, Makarska, 1996., 241.
[10] Usp. Augustin AUGUSTINOVIĆ, Povijest Isusova II, KS, Zagreb – Sarajevo, 1984., 206.
[11] Usp. Richard Tomas FRANCE, Novozavjetni komentari Evanđelje po Mateju, 307.
[12] Usp. Joseph RATZINGER, Isus iz Nazareta – Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, 13.
[13] Usp. Pierre – Emile BONARD – Pierre GRELOT, Mesija, u: Rječnik Biblijske teologije, 532 – 533.
[14] Usp. Augustin AUGUSTINOVIĆ, Povijest Isusova II, 209.
[15] Usp. Richard Tomas FRANCE, Novozavjetni komentari Evanđelje po Mateju, 307.
[16] Marinko VIDOVIĆ, Živa je Božja riječ, Verbum, ZAGREB, 2006., 68.
[17] Usp. Celestin TOMIĆ, Isus iz Nazareta Gospodin slave, 24.
[18] Usp. Joseph RATZINGER, Isus iz Nazareta – Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, 16.
[19] Usp. Celestin TOMIĆ, Isus iz Nazareta Gospodin slave, 24 – 25.
[20] Usp. Augustin AUGUSTINOVIĆ, Povijest Isusova II, 209.
[21] Usp. Celestin TOMIĆ, Isus iz Nazareta Gospodin slave, 17.
[22] Marinko VIDOVIĆ, Živa je Božja riječ, 66 – 67.
[23] Usp. Mijo ŠKVORC, Isus Spasitelj – Životni put i tajna osobe, ZAGREB, 1998., 232.
[24] Usp. Augustin AUGUSTINOVIĆ, Povijest Isusova II, 210.
[25] Usp. Romano GUARDINI, Gospodin – razmatranja o osobi i životu Isusa Krista, 235 – 236.
[26] Usp. Marinko VIDOVIĆ, Proročki mesijanizam, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 2, 503.
[27] Usp. Romano GUARDINI, Gospodin – razmatranja o osobi i životu Isusa Krista, 246.
[28] Usp. Augustin AUGUSTINOVIĆ, Povijest Isusova II, 208.