Podsjeti me što to bješe ljubav (moj osvrt na Gay Pride)

Teško mi se bilo odvažiti na ovaj tekst, jednostavno jer je riskantno. Svaka strana te može napadati i optuživati ili za primitivizam ili za pretjerani liberalizam, a doduše najčešće oni koji koriste te riječi ne znaju ni što one znače. Istina, nekako me uvijek više zanimala ona socijalna dimenzija teologije nego dogmatska pa sam o njoj više i volio pisati. Ali kada se malo bolje pogleda vidi se koliko je povezano. Koliko nema šanse da se bez Objave tumače odnosi u društvu i pravilno gleda na njih. Zato bih pokušao iznijeti u par rečenica što mislim o Gay prideu koji je bio u Zagrebu. 

Prvo, mislim da se takvo što ne može ignorirati. Iako nisam išao provjeriti, sumnjam u izjave medija da je bilo tamo 10 000 ljudi, ponajviše jer se službene policijske procjene kreću od 3 do 5 000. No svakako to je jedan broj koji je zaslužio pažnju. Nadalje, jedan portal je prikazivao transparente koji su se ondje koristili i moglo se vidjeti dosta simpatičnih napada na Crkvu. Tu je još i činjenica što je, slučajno ili ne, do nedavno redovito se to skazanje događalo na isti dan kada je bilo i svećeničko ređenje u katedrali, ove godine su hvala Bogu fulali, možda kontrolirano?, za tjedan dana. Sve me to potiče da pokušam ovako zajedno s tobom, dragi čitatelju, razmisliti o tom događaju. 

Najprije – ne želim se postaviti kao neki apologet koji će sada braniti vjeru i na temelju iskrivljene Objave prijetiti sudionicima paklenim mukama, izopćenjima ili kojim drugim kaznama koje su u glavi nekih naših nazovikatolika. Možemo pokušati, možda, razumjeti te ljude. Oni, sinovi današnjeg vremena, ili rekli bi neki moji profesori sljedbenici postmoderne misli, koliko sam shvatio imaju ovakvo razmišljanje: Svaki čovjek ima pravo na slobodu, apsolutnu slobodu i dokle god drugoga ne diram, ja imam pravo raditi što hoću i onda ako ja hoću voljeti osobu istoga spola, meni to ne može nitko zabraniti

Siguran sam da masa njih koji to izgovaraju nemaju na pameti ideju prosvjetiteljstva koja je postavila već tamo u 18. st. mišljenje apsolutne slobode i tako utemeljila moderni liberalizam. Naravno možemo razmisliti i koliko je tadašnje i sadašnje okrutno artikuliranje stava Crkve pospješilo da je ta ideja danas radikalizirana i još uvijek prisutna. No činjenica je da ja, kao katolik, tog čovjeka moram moći razumjeti. Znate onu davnu – treba osuditi grijeh, a ne grešnika. Ja bih još na to dodao – radije ću pokušati na neki suptilniji način govoriti o grijehu, razumno, jasno, kako grešnik ne bi osjećao da ga osuđujem. Svakako, kako nam i Sveto Pismo i Crkva govori, prakticiranje homoseksualizma jest grijeh. Ne možemo ne spomenuti da je DSM (američki dijagnostički statistički priručnik) sve do 1973. godine smatrao homoseksualnost seksualnom devijacijom i onda je pod čudnim okolnostima ta formulacija bila uklonjena. Nadalje je tu još i KKC u broju 2357 govori kako se homoseksualnost protivi naravnom zakonu. Mislim da smo jasno ocrtali stav vjernika prema toj pojavi i da je bjelodano kako je samo prakticiranje homoseksualnosti za nas neprihvatljivo. 

No nameće se pitanje – kako sada postupiti u situaciji kada nekoliko tisuća ljudi se šeće i traži poštivanje svog prava na homoseksualnu vezu, partnerstvo, brak i slično. Svakako način da s likom Isusa stanem ispred njih, ne može biti dobar. Jer, po čemu se onda razlikuje moj način postupanja od načina onih koji su stali ispred kolone za život? Nekako je to ispod razine mene kao kršćanina. Još ako se pozovem na veliku zapovijed ljubavi koja kaže:”Ljubi bližnjeg svoga kao sebe samoga!”, i opcija gađanja raznim predmetima, psovanja, prijetnjama paklom pada u vodu. Što mi onda preostaje? Preostaje mi razumijevanje kao čin ljubavi. Preostaje mi to da kada mi na vrata dođe čovjek nesretan, što se često dogodi, i kaže mi za svoju sklonost (a napomenimo da KKC u spomenutom broju jasno kaže: Njezin (Privlačnost istog spola op.a) psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv.) da je tada zadnje što ga trebam – osuditi. Razumijevanje se sastoji od ljubavi prema čovjeku, pokušati vidjeti kako je do toga došao, pokušati vidjeti želi li se iz toga maknuti, probati mu mirno, jasno, artikulirano, razumno i s puno ljubavi, objasniti i dati i razumske i one vjerske argumente zašto je takvo što zapravo odlazak od Boga i raskvrnjivanje njegove volje. Ali ako nas odbije, ako napiše na nekom portalu da samo katotalibani ili nas optuži za povratak u srednji vijek, tada se mirno povući i moliti, dok ne dođe druga prilika kada ću opet mirno moći iznijeti stav svoje vjere. Dakle, sve samo ne osuđivanje, sve, samo da je u ljubavi. Jer – mjerom kojom mjerite i vama će se mjeriti. (Mt 7, 2).

Ali, obratio bih se i onima na drugoj strani kolone, onima koji su taj dan, počevši od naših političara, davali izjave za medije. Tada se najčešće čula riječ: ljubav. Svaki drugi sudionik je govorio: Pustite nas da se volimo, pustite nas da živimo u slobodnoj ljubavi. Te na toj strani, molim jednu stvar: molim Vas, kao katolik, izdržat ću i pretrpjet ću neosnovane napade, razumijem da smo i mi često krivi i odgovorni za vaš bijes, ali molim vas, molim vas, nemojte mi vrijeđati riječ kao što je ljubav. Po zakonu vrijeđati drugome njegove svetinje jest zabranjeno. Spomenuti da je ljubav ono što ima vrhunac u nekim osjećajima koje si dvoje ljudi daje, ili ono što ima vrhunac u nekom, što ja vjerujem, neprirodnom seksualnom činu, izravno je vrijeđanje temelja moje vjere – ljubavi. Za mene je Bog ljubav, iako potpuno teološki neispravno s opasnošću odlaska u panteizam, usuđujem se onda i okrenuti – ljubav, ako je ispravno shvaćena jest Bog. I sada netko kaže da se ti ljudi bore za ljubav. Ja priznajem da je čin ljubavi dati život za drugoga, čin ljubavi jest pogaziti sebe kako bi drugome bilo dobro, ljubav je ono jedino što će imati oni koji budu baštinici Kraljevstva nebeskoga. Vidite li koliko je ljubav o kojoj ja pričam iznad onoga što sam čuo u tim izjavama i za što se neki bore? Zato, kada se na taj način vrijeđa ljubav, koja je zapravo zastava pod kojom vojuje pravi kršćanin, to je slično kao da netko pali zastavu Domovine na trgu i to gleda branitelj koji je za tu domovinu poginuo. Zato, molim te, čovječe koji si i na drugoj strani te kolone, razumi da je vrijeđanje svega što je meni sveto kada ti kažeš da se boriš za ljubav. 

Razumijevanje je stvarno potrebno svakog čovjeka jer, to je ljubav koju ja moram dati. I razumijevanje mora krenuti od mene, katolika, jer je to u temelju moga poziva. Ako zahtijevam da budem razumljen tada i ja to moram pokazati drugome i tek onda, tek tada, mogu djelovati i pokušati pokazati čovjeku da je pravi život, prava ljubav, prava istina samo u Isusu Kristu i njegovoj ljubavi, a ne u kojekakvoj slobodnoj ljubavi koja svoj vrhunac ima u nečemu što je prolazno i trenutno.

2 misli o “Podsjeti me što to bješe ljubav (moj osvrt na Gay Pride)”

Komentiraj