U Katekizmu kršćanskog savršenstva o istinoljubivosti stoji sljedeće: „Krepost istinoljubivosti stoji u tome da u svako doba govorimo kako mislimo. Istinoljubiv čovjek dobro pazi da u svom govoru o nekoj stvari ništa ne zataji, ništa joj svoga ne nadoda, ne pretjeruje i ne umanjuje, niti što tvrdi o čemu nije siguran.“[1] „Uz istinoljubivost treba sjediniti ljubav, umjerenost u riječima i razboritost. Što kažemo mora biti istinito, ali nije dobro da uvijek kažemo svu istinu.“[2]
Istinoljubivost je krepost koja od nas traži ljubav prema istini i volju da istinu prepoznamo i shvatimo. Ona zahtjeva da se osoba izrazi, da kaže ono što jest, kako ona to razumije i shvaća, a to ima svoju težinu jer nas može dovesti u opasnost, neugodu. Za istinu ne vrijedi da je možeš reći jedino ako ti je po volji, ako ti je ugodna. Jedina iznimka je ako neka situacija nalaže šutnju ili pristojnu ispriku od pitanja na koje osoba koja pita nema pravo znati odgovor. Istinoljubivost treba biti životvorna, takva da gleda čovjeka u sveobuhvatnosti, ne samo ono što je trenutna istina već gleda istinu u kontekstu druge osobe, njenog života, okoline i drugih elemenata koji na nju utječu, uvijek uključujući ljubav prema osobi.[3]
U odnosu na istinoljubivost možemo razlikovati dva tipa ljudi:
Prvi tip – Po naravi istinoljubivi ljudi. U svemu su u skladu sa sobom i nezamislivo im je ne reći istinu uvijek, ali su i ponosni na to. Opasnost ovog tipa je da kažu istinu u krivom trenutku ili na krivi način ili pred krivim osobama. Ova istina nije životvorna iako je istina, jer je isključila cjelovitost, obzir i ljubav prema bližnjemu.
Drugi tip – Zbog prevelikog i krivog obzira prema drugoj osobi istinom se manipulira tako da se ublažuje ili uvećava neka činjenica koja se ima priopćiti kako se ne bi povrijedila osoba i njeni osjećaji. Ovdje vidimo dva bitna elementa istinoljubivosti: obzir prema onome tko sluša i hrabrost da se izrekne istina, premda bila teška.[4]
Iz iznesenog lako se pitamo ovo učestalo pitanje: Kako, kada i pod kojim uvjetom možemo i trebamo nešto loše o drugome priopćiti trećoj osobi?[5]
O tome lako možemo odlučiti uz tri kriterija koja trebaju biti zadovoljena:
- Ono što govorimo traži od nas pravednost, stvar mora biti istinita, posvjedočeno, ne trač, nego provjerena stvar
- Mora biti velika, bitna stvar i mora biti nužno da to sazna osoba kojoj govorim jer bi u suprotnom nastala veća šteta za pojedinca ili zajednicu. Ovo od nas traži ljubav prema osobi o kojoj se govori i zajednici dio koje je osoba.
- Osoba kojoj govorim mora moći nešto učiniti po tom pitanju, ako ne može onda ne govorimo pravoj osobi. Npr. roditelj, odgojitelj, nadređeni, brat/sestra, vrlo bliski prijatelj i sl.
Na kraju treba imati na umu da je čuvanje dobroga glasa druge osobe toliko bitno da u kanonsko-pravnom smislu predstavlja ozbiljnu obvezu.[6]
fra Branimir Jurjević
[1] Antun WALLENSTEIN, Katekizam kršćanskog savršenstva. Praktični putokaz u duhovni život., Makarska, 1941., br. 248.
[2] Isto., br. 249.
[3] Usp. Romano GUARDINI, Istinoljubivost, u: Služba Božja, 45 (2005.) 2, 226-227.
[4] Usp. Isto., 227-228.
[5] Usp. Jordan KUNIČIĆ, Smjer u život. (Kratki prikaz katoličke moralke), Split, 1963., 164.
[6] Kan. 220 – Nikome nije dopušteno nezakonito naškoditi dobrom glasu koji netko ima, niti povrijediti pravo bilo koje osobe da štiti svoj intimitet.