Franjevački samostan i župa sv. Antuna Padovanskog – Čuntić

Selo Čuntić u Baniji kod Petrinje oslobođeno je u oslobodilačkom ratu protiv Turaka potkraj 17. stoljeća. Na mjesto protjeranog turskog stanovništva naselili su se katolici iz Bosne koje je preko Save preveo fra Andrija Kranjčić. Upravne vlasti dopustile su 1695. i 1699. franjevcima podići crkvu i samostan. 1699. započeta je izgradnja crkve; već 1702. je posvećena; u to je vrijeme podignut i samostan. 1708. 18. prosinca, zagrebački biskup Emerik Esterhazy povjerio je franjevcima upravu župe u Čuntiću. 1779. preuzeo je svjetovni kler župu od franjevaca, a zatim i samostan. 1936. vratili su se Čuntić franjevci, po želji nadbiskupa Alojzija Stepinca. Potkraj Drugog svjetskog rata opet su franjevci napustili obnovljeni samostan i župu; samostan je dijelom bio srušen u ratnim danima. 1967. ponovno su franjevci preuzeli župu i obnovili samostan; župa uz Čuntić obuhvaća sela: Dragotinci, Kraljevčani, Mlinoga, Čuntićki Prnjavor i Pecki s kapelom sv. Ivana Glavosjeka. Crkvu i samostan sv. Antuna Padovanskog u Domovinskom ratu 26. srpnja 1991. godine spalili su srpski okupatori te je 19. veljače 1992. godine u 19 sati minirali i digli u zrak. 24. studenog 1995. godine fra Petar Žagar vratio se u Čuntićki samostan i nastanio u ruševinama te krenuo polako s čišćenjem i pripremom za obnovu. Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba 1996. godine počinje obnovu crkve i samostana. Crkva sv. Antuna Padovanskoga u Čuntiću obnovljena je solidarnošću sve braće HFP sv. Ćirila i Metoda, uz pomoć Vlade Republike Hrvatske i mjesnih vlasti te donacijama iz Hrvatske i inozemstva. U nedjelju 10. listopada 2010. godine, sisački biskup mons. Vlado Košić posvetio je novoobnovljenu crkvu sv. Antuna Padovanskog u Čuntiću.

Nakon ovog povijesnog uvoda htjeli bismo predstaviti zašto je ovaj povijesni samostan i danas važan i aktualan u kontekstu današnjeg vremena. Na ovim prostorima djelovanje franjevaca uvijek je bilo živo, duhovno i pastoralno, ovisno o  povijesnim okolnostima. Danas kao i nekada franjevci skrbe za vjernike kojih je svega tristotinjak na području Čuntićke župe i stoga je pastoralno djelovanje prilagođeno starijem stanovništvu. Zbog toga franjevačka prisutnost i djelovanje u ovom samostanu mijenja svoj oblik i više se okreće prema monaškoj dimenziji života. Fra Petar kao župnik bine da vjernici imaju ono osnovno, nedjeljnu sv. misu koju slavi u župnoj crkvi i na dvije filijale. Preko tjedna služi redovito večernju sv. misu sam, jer sve stariji župljani nisu u mogućnosti doći. Poneki mlađi iz župe ili okolnih sela navrate na ispovijed i duhovni razgovor. Nerijetko vjernici iz Siska i Petrinje navrate u ovu oazu mira gdje ih srdačno dočeka fra Petar, te takvi susreti budu duhovna okrjepa posjetiteljima.

Sa svojih sedamdeset tri godine života i pedeset godina redovničkog posvećenja fra Petar se posvetio skrovitijem životu, jer preko tjedna svoje dane provodi u samoći, molitvi i radu. U svom franjevačkom redovničkom putu imao je prilike upoznati širinu djelovanja franjevaca u narodu i Crkvi. Bio je na službi u nekoliko samostana i aktivo djelovao u njima kao kapelan, župnik i gvardijan, voditelj OFS-a (Vukovar, Karlovac, Našice, Cernik, Krapina, Čuntić). Sada u smiraju života živi u samostanu koji odiše mirom i molitvom. Uz onaj minimalni pastoralni rad koji nije toliko zahtjevan on se bavi duhovnošću, molitvom, proučavanjem povijesti, fizičkim radom oko vrta i samostana, na raspolaganju je onima koji navrate u tražeći duhovnu okrepu i utjehu u ovim teškim vremenima.

Fra Petar dan započinje osobnom molitvom i molitvom časoslova u 6 h, zatim si pripremi doručak, posluša jutarnje vijesti na HKR-u i do podne radi u samostanu ili oko njega u vrtu, ovisno o potrebama. Redovito u danu čita duhovno štivo, piše homilije, a drage su mu povijesne knjige kojih je nekoliko i napisao. U podne stanka za molitvu i ručak kojeg sam priprema. Nakon odmora nastavlja s obvezama u samostanu. Zatim priprema za slavlje svete mise koju služi u 18 h. Nakon sv. mise moli večernju molitvu časoslova i krunicu nakon koje se povlači u samostanski mir svoje sobe u kojoj čita i razmatra sv. Pismo. Oko 21 h moli povečerje i odlazi na počinak. Tako izgleda u nekom okviru dan franjevca koji živi sam u molitvi i radu zagledan u otajstvo pustinje koja govori i vodi u iskustvo neba gdje vječno odjekuje slava i zahvala Bogu.

Skrovit život redovnika franjevca postaje izazov u buci svijeta koji ne poznaje iskustvo tišine i odijeljenosti od buke svijeta. Iako franjevački način života poznaje bratstvo kao temelj zajedničkoga života nije strano u redu već od samih početaka da je bilo onih koji su njegovali kontemplativniji način života. Sam sv. Franjo bio je čovjek predane molitve i skrovitog života zato i postoji opis u životopisu Tome Čelanskog koji glasi: ”Franjo je cijelom svojom dušom žeđao za Kristom. Njemu je poklonio ne samo cijelo srce, nego i tijelo. Uvijek je tragao za skrovitim mjestima gdje bi se, ne samo duhom nego i pojedinim udovima, sa svojim Bogom sjedinjavao. Često je molio u nutrini, a da usnama nije micao. Nije se samo činilo da svim svojim bićem moli, nego kao da se sav pretvorio u molitvu.”

Zato i danas nije ništa čudno da postoje neki samostani koji su negdje na skrovitim mjestima i u kojima se njeguje takav vid franjevačke života i duhovnosti. Ona nije skrivanje od svijeta i ljudi nego proročki glas u današnjem svijetu kada takva tišina glasno govori gdje prebiva Bog, u srcu čovjeka koji dopušta da se Bog sam nastani u njemu.

Papa Benedikt XVI. je napisao: „Velike stvari započinju u pustinji, u tišini, u siromaštvu. Nije moguće imati udjela u Isusovu poslanju, u poslanju evanđelja, a ne imati udjela u iskustvu pustinje, u siromaštvu i gladi pustinje. Ta prekrasna glad za pravednošću koju Gospodin spominje u svojoj propovijedi na gori, ne može se roditi u punini sitosti. Posljednje putovanje svetog Franje u La Vernu 1224. bilo je zasigurno njegovo „iskustvo pustinje“. Ovo iskustvo je doživjelo svoj vrhunac u stigmama gdje je Gospodin dozvolio Franji udio u Isusovu poslanju.“

Zaključujemo da prava osama, uistinu vrijedna tog imena, mora pronaći svoj put natrag prema svome izvoru. To nije poslušnost vanjskom zakonu, niti bijeg od drugih, niti svijet zatvoren u sebi, već susret sa živim Bogom. Osama (samoća) je besplatan dar, namijenjen da se primi u poniznosti; ona nije naš izum niti izum bilo koga drugoga. Ne sastoji se u činjenju nečega ili u nastojanju da se postane netko: ona je sudjelovanje u Božjoj osami. Ova božanska osama nije, kao što se ponekad prelako kaže, njegova izolacija s obzirom na stvorenja toliko različita od njega: ona je prije punina koju on (On) pronalazi u intimnosti sa svojom Riječi, ničući na njegovim grudima i vraćajući se njemu u Duhu. U Kristu i po Kristu ući ćemo u istinsku osamu koja je Bog. (Iz knjige Rana Ljubavi, OC)

O samostanu se može vidjeti video uradak koji je snimljen nakon potresa 2020. godine. Samostan je nakon Domovinskog rata obnovljen te razorni potres nije narušio statiku i sigurnost samostana i crkve. Oštećenje se vidi samo na tornju koji će se uskoro sanirati.

Video: https://www.youtube.com/watch?v=LpGmz4kmtec

fra Marijan Ligenza

Komentiraj