Foto: www.asumptionlb.org
U današnjem društvu slušamo o kritikama, lošim događajima, krizama, prijevarama, katastrofama i smrti. Što se to događa u našem društvu? Obnevidjeli smo vidjeti dobro od mraka koji se gomila u pričama i na sve druge načine. Ne želimo biti time obeshrabreni i prestrašeni, nego propitujući u vjeri svoja opredjeljenja stanimo pred otajstvo koje danas slavimo opredijeljeni za Krista. Kao vjernici slavimo blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu ili Svijećnice. Svjetlost pred nas izlazi, svjetlost svijeće. Događaj koji nas želi uključiti u one odrednice života koje se ne vide na televiziji i u novinama, a stvarne su i Božje su. U prvom čitanju govori se o prvoj procesiji. Krenuo narod u hram i primijetio da je u hramu mračno. Osjeća narod da nije dobro i iščekuje da će doći netko iznenada u hram, doći će svjetlo. Taj netko, to svjetlo je sam Gospodin. Govori prorok Malahija čije ime i znači glasnik Božji. Doći će glasnik Božji koji će očistiti hram, da prisutnost Božja bude ta koju osjećaju i od koje žive. Ta povorka koja ide u hram da ga očisti na koncu se dogodila u Kristu kojega nose Josip i Marija u drugoj povorci, da izvrše propis, zakon. U tom događaju nisu svi vidjeli što su vidjeli Šimun i starica Ana. Šimun je bio čovjek pravedan i bogobojazan, kako kaže sv. Luka u evanđelju. Kakav je to čovjek? Čovjek koji se nije skučio na pogled mraka iz kojega se ne vidi dobro. To je osjetljivost nutarnja, srca i duše, koja primjećuje stvarnosti koje izvodi sam Bog. Nutarnja osjetljivost koja odgovara na pitanje istine o životu. To je djelo Duha Svetoga u nama, osjetljivost za stvarnost neba. Starac ima oči koje vide, ne samo fizičke koje mogu biti i mrenom prekrivene, nego koje su Duhom Svetim ostvarene u njegovu srcu. Vidi Krista i ono što Bog u njemu ostvaruje. Isus je prikazan po propisu za siromašne kako bi se uključio među siromahe Gospodnje, poslanike, proroke, sluge Jahvine za koje se govorilo da su svjetlost pogana. Vjeran Ocu, Krist je pokazan kao hram prisutnosti Božje. I mi se svrstavamo u treću povorku koja ide sada za Kristom do u smrt. Povorka koja ide do križa. Mi smo pod križem svojih osobnih muka i poteškoća prikazani na križu. To je njegovo konačno prikazanje. Kao kršćani svjedočimo da želimo biti sinovi i kćeri svjetla kada smo u krštenju postali svjetlost i živimo u svjetlu. Zato vidimo i svrstavamo se među proroke koji vide svijet i sebe Božjim pogledom. Oni koji tumače događaje svjetlom prosvijetljeni svjedočeći za to svjetlo, za istinu Božju o nama i u nama ostvarenu po vjeri u Krista. Nada u nama nije tek zemaljska, nego radost što se u nama ostvaruju iščekivanja Božja, nade Božje u nama. Kolike li ljepote biti kršćanin! Danas slavimo i dan posvećenoga života. Redovnici i redovnice, uz ono krsno prikazanje, dodaju još jedno svoje životno prikazanje, ono poticajem Božjim odabrano, po zavjetima siromaštva, poslušnosti i čistoće. Radi Kraljevstva nebeskoga su se odrekli puno toga da bi dobili puno toga. Slobodno opredjeljenje za Krista koje govore svojim životom žive bez ostvarenja karijere, nego ostvareni u ljubavi, u Bogu. Ta njihova sloboda života sva je povjerena, tj. prikazana, Bogu. Ona je u njima snažna Njegovom pomoći i osposobljava ih za djelo služenja i predanja. Molimo za redovnike i redovnice da budu dobar znak Krista u ovome svijetu. Neka se ponekad u krhkosti ljudskoj ipak ostvaruje ono Božje djelo. Taj izazovan znak Kraljevstva nebeskoga treba biti znak Božje pobjede i moći u ovom svijetu. Trpeći s Kristom ponosno govore o predanosti, te za Svjetlo daju svjedočanstvo ljepote Božje u životu vjernika, kršćanina.
Svevišnji, slavni Bože,
prosvijetli tamu moga srca i podaj mi
pravu vjeru, sigurnu nadu i savršenu ljubav,
razum i znanje, Gospodine,
da mogu provesti u djelo
tvoju svetu i istinsku volju.
