Jedne zime kada je sv. Franjo s bratom Leonom išao iz Peruđe prema Svetoj Mariji Anđeoskoj i dok ga je izuzetno oštro mučila studen, zazva brata Leona koji je stupao malčice ispred njega pa mu reče: »O brate Leone, kad bi mala braća u cijeloj zemlji davala veliki primjer svetosti i dobre duhovne izgradnje – zapiši to i pamti – to još ne bi bilo savršeno veselje.« I kad su još malčice proputovali, ponovno ga zazove govoreći: »O brate Leone, kada bi manji brat vratio vid slijepima, dizao uzete, istjerivao zloduhe, gluhima vraćao sluh, hromima korak i nijemima govor i povrh toga uskrisivao četverodnevnog mrtvaca (usp. Mt 11,4), zapiši da ni u tome nema savršenga veselja.«
I iznova vičući govoraše: »O brate Leone, kada bi manji brat znao jezike svih naroda i sva znanja i pisma, tako da zna i prorokovati (usp. 1 Kor 13,2) i kad bi znao otkrivati ne samo budućnost nego i tajne savjesti ostalih ljudi, piši da ni u tome nije savršeno veselje.« I dok su još putovali, ponovno zavika: »O brate Leone, ovčice Božja: kada bi manji brat govorio anđeoskim jezikom (usp. 1 Kor 13,2) i poznavao kretanje zvijezda i svojstva trava i kad bi mu bila otkrivena sva blaga zemalja; i kad bi poznavao svojstva ptica i riba (usp. 1 Kr 4,33; 5,13) i životinja i ljudi i drveća i korijenja i kamenja i voda; piši, dobro piši i marljivo pamti, da ni tu nema savršenoga veselja.« I domalo zaviče: »O brate Leone, sve kad bi manji brat znao tako uzvišeno propovijedati da bi obratio sve nevjernike, piši da tu nema savršenoga veselja.«
Potrajalo je to tako dvije milje. A brat Leon veoma se čudeći svemu ovome reče: »Oče, zaklinjem te Bogom, kaži mi gdje se nalazi savršeno veselje?« Odgovori mu sv. Franjo: »Kad bismo došli do Svete Marije Anđeoske oprani kišom i promrzli od studeni, isprljani blatom i izmoreni glađu i pokucali na ulaz pa bi izašao rasrđeni vratar i upitao nas: ’Tko ste vi?’ Mi bismo rekli: ’Dvojica od vaše braće.’ A onaj bi nam odvratio: ’Dakako! Vi ste dvojica razbojnika što lutaju okolo svijetom kradući milostinju siromasima.’ I ne bi nam otvorio, nego bi nas ostavio da stojimo sve do večeri na snijegu i kiši, smrznuti i gladni. Tada, ako bismo grdnje i odbijanja podnijeli strpljivo i bez uzrujanosti i mrmljanja, i ako bismo ponizno i ljubazno mislili da nas onaj vratar dobro poznaje i da ga je Bog potaknuo da govori protiv nas, o brate Leone, piši da se u tome nalazi savršeno veselje.
I kad bismo ustrajali u kucanju i vratar, rasrđen na dosadnjakoviće, izišao i nemilosrdno se bacio na nas pljuskama govoreći: ’Gubite se odavde bijedne lijenčine i idite u svratište. Tko ste vi? Ovdje nećete jesti!’ Kad bismo ovo radosno podnijeli i cijelim srcem s ljubavlju prihvatili uvrede, o brate Leone, piši da je u tome savršena sreća. I kad bismo tako odasvud pritiješnjeni glađu, udarani studeni, dok bi se približavala noć kucali, vikali i uz plač navaljivali da nam otvori, a on još više razjaren rekao: ’Ovi ljudi su krajnje bezočni i bezobrazni: ja ću ih umiriti!’, a zatim izišao s kvrgavom batinom, zgrabio nas za kapuljače, bacio nas na tlo u blato i led i tako nas isprebijao spomenutom batinom da nas posvuda ispuni udarcima, kad bismo toliko zlotvorstava, toliko pogrda i udaraca podnijeli s radošću, misleći kako smo dužni podnijeti muke Krista blagoslovljenoga, o brate Leone, piši da je u tome savršena radost.
Poslušaj zaključak, brate Leone. Među ostalim darovima Duha Svetoga koje je Krist predao i povjerio svojim prijateljima nalazi se i savladavanje samoga sebe i radosno podnošenje uvreda poradi Krista i ljubavi prema Bogu. Naime u svim spomenutim darovima ne možemo slaviti sebe jer oni ne pripadaju nama, nego Bogu. Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio (usp. 1 Kor 4,7)? Možemo se međutim hvaliti križem nevolja i patnja jer to pripada nama. Zato kaže apostol: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista (usp. Gal 6,14) kojemu neka je hvala uvijeke vjekova! Amen.«
ZgoFd VII. [O pouci sv. Franje bratu Leonu da je jedino u križu savršeno veselje]