2. Eliminacija metafizike
U prvom poglavlju svoje knjige Langauge, Truth and Logic [1] britanski filozof Alfred Jules Ayer objašnjava kako iskustvom ni na koji način ne možemo doći do transcendentnih stvarnosti kao što su: postojanje Boga, razumijevanje Boga, život nakon smrti, pravi moral i slično. On ne pokušava dokazati da Boga nema ili da nema života poslije smrti. On samo tvrdi da je takvo što besmisleno uopće spominjati. Prema njemu, Bog je samo logička pogreška nekih filozofa. U rečenici možemo spomenuti Boga da rečenica bude smislena, ali prema Ayeru takva rečenica ne govori ništa o vanjskom svijetu. Stoga je besmisleno u znanosti iznositi takve i slične rečenice. Smatra naime da su sve tradicionalne rasprave i prepirke filozofa neopravdane i neplodne i zato ih treba prekinuti.[2]
Nastavlja s kritikom teze da nam filozofija nudi znanje koje nadilazi svijet znanosti i zdrav razum. Kasnije tvrdi kako ćemo doći do toga da je moguće biti metafizičar bez vjerovanja u transcendentnu stvarnost.[3]
Autor najprije postavlja pitanje: iz kojih je premisa deducirana tvrdnja metafizičara? Koji procesi rasuđivanja mogu voditi do zaključka da postoji transcendentna realnost?[4] Ayer tvrdi da o svojstvima ili postojanju takvih realnosti ne možemo zaključiti ništa uzimajući u obzir samo empirijske premise. Ukratko, empirijski ne možemo doći do transcendentne stvarnosti. Naprotiv, metafizičar će reći da zaključci nisu došli po njegovim osjetima, nego po njegovoj intelektualnoj intuiciji po kojoj zna činjenice koje ne mogu pružiti samo osjetila. Uostalom, ako imamo zaključak koji ne slijedi iz danih premisa to ne znači da je zaključak sam po sebi kriv. Drugim riječima, ne možemo kritizirati metafizičke tvrdnje o transcendentnoj stvarnosti samo kritizirajući način na koji one nastaju. Potrebnije je kritizirati narav same izjave koja tvrdnju čini. Prema tome Ayer će pokušati dokazati da izjave o stvarnosti koja transcendira granice osjetnog iskustva ne mogu imati dosljedno značenje, odnosno da su besmislice.[5]
Shodno tomu Ayer uvodi kriterij verifikacije ili provjerljivosti. Ako rečenicu, koju dajemo nekoj osobi, ta osoba može provjeriti nekim zapažanjem (pod određenim uvjetima) i utvrditi je li ona istinita ili lažna, tada tu rečenicu možemo prihvatiti kao činjenično smislenu (utemeljena je na iskustvu). S druge strane, ako je tvrdnja koju izražavamo takve vrste da ju, s obzirom na to je li istinita ili lažna, možemo uklopiti u bilo koju pretpostavku (ili tvrdnju) koja se tiče prirode budućeg iskustva tada je riječ, ako nije tautologija, o čistom pseudo-argumentu (pretpostavci). Ona može imati emocionalno značenje, ali ne i doslovno značenje. Drugačije rečeno, ako ne možemo istinitost ili lažnost ispitati iskustveno tada govorimo o tvrdnjama koje gramatički mogu imati značenje, ali ne i stvarno, u stvarnome svijetu. Na ovaj način možemo objasniti osnovnu Ayerovu proceduru.[6]
Verifikacija se ponekad može sprovesti, a ponekad je naša verifikacija moguća samo hipotetski. Postoje, prije svega, tvrdnje koje je teško dokazati jer nemamo mogućnosti da ih dokažemo, ali možemo ih pokušati dokazati hipotetski (on uzima primjer tamne strane mjeseca – ima li tamo planina). Međutim neke tvrdnje se ne mogu dokazati ni hipotetski (npr. Apsolut sudjeluje, ali je sam nesposoban za razvoj i evoluciju). Za takve izjave ne možemo ni zamisliti neki eksperiment kojim bi to promatrali.[7]
Nadalje postoje jaki i slabi načini upotrebe termina verifabilan (provjerljiv). Jaka verifikacija je ona koju možemo uvjerljivo provesti, a slaba je ona koja je tek vjerojatna. Dakako neke tvrdnje poput arsen je otrovan ili tijelo se širi kad ga grijemo ne možemo konačno dokazati za svaku situaciju jer je broj takvih situacija beskonačan, ali prepoznajemo da te tvrdnje vrijede u mnoštvu slučajeva i do sad ih nismo dokazali kao netočne. Međutim neki su pozitivisti te tvrdnje također svrstali uz one metafizičke naravi i prozvali ih besmislicama, ali je riječ o besmislicama koje su nam važne. Ayer ne ide tako rigorozno jer smatra da je takvo razmišljanje paradoksalno jer bi to impliciralo da je, osim tautoloških iskaza, nemoguće izraziti ikakvu činjeničnu tvrdnju.[8] Zato se Ayer vraća ovom slabom tipu provjerljivosti. Nije cilj u tome da pronađemo logički sigurnu tvrdnju, smatra on, nego hoće li bilo koje opažanje biti relevantno s obzirom na istinitost ili neistinitost neke tvrdnje. Ako nema takvih relevantnih mogućnosti opažanja, tek tada je tvrdnja koju iznosimo besmislena. Na taj način neke provjerljive, generalne (opće) tvrdnje i tvrdnje o prošlosti mogu biti uzete u obzir. U skladu s tim navodi i primjer s našim osjetilima koja nas ponekad varaju, ali ipak ne možemo reći da preko njih ne primamo podražaje iz stvarnoga svijeta.[9]
Autor na taj način odbacuje rasprave o tome je li svijet od jedne ili više supstancija te sve one rasprave koje su se vodile između idealista i realista smatrajući ih posve nevažnima, štoviše bespotrebnima. Navodi primjer sa slikom. Ako pokušavamo otkriti tko je slikar, postoje načini kako postaviti hipotezu za i hipotezu protiv, ali reći da je slikar pokušao naslikati neku ideju ili je htio prikazati realnost posve je beznačajna i nedokaziva. Bilo koja iskustvena hipoteza mora biti ostvariva u nekom stvarnom ili mogućem iskustvu, a ako ju ne možemo iskusiti tada takva hipoteza ili tvrdnja uopće ne nosi nikakvu činjenicu ili za nju ne možemo reći da je činjenična. Metafizička tvrdnja ne izražava niti tautologiju niti empirijsku tvrdnju.[10]
Iz toga razloga posve odbacuje i kritizira metafizičke termine supstancije i bitka. Kaže da uvodimo termin supstancije za neku stvar i da je odvajamo od njezinih akcidenata. Ako damo nekoj stvari ime, to ne znači da ta stvar čini za sebe jednostavan entitet ili da se ne može definirati u sveukupnosti njezinih akcidenata. Tvrdi da, ako je nešto gramatički ispravno, ne znači da to tako mora biti i u stvarnosti. Kod pojma bitka to još jasnije objašnjava. Ponekad u istoj gramatičkoj formi može biti izražen i akcident i esencija. (Npr. mučenik postoji – esencija; mučenik trpi – akcident). Dolazi se do zaključka da je postojanje atribut, a po Ayeru je to logička pogreška koja proizlazi iz gramatike, oblika rečenice. (Recimo: Jednorozi su fikcionalni – po Ayeru je besmisleno reći da je biti fikcionalan atribut. To bi značilo da su jednorozi realni u nekom drugom smislu od onoga da postoje, a to se iskustveno ne da provjeriti.) Ili, kad sve zbrojimo, ispada da svaka riječ ili fraza koja može biti gramatički subjekt u rečenici mora imati i neki realni entitet koji joj odgovara.[11]
Stoga, zaključuje Ayer, metafizičari su neka vrsta izgubljenih pjesnika čiji iskazi ne mogu biti podvrgnuti procesu utvrđivanja istinitosti ili neistinitosti, ali i dalje mogu pobuditi u ljudima emocije i mogu biti predmet etičkog ili estetskog propitivanja. Može se na njih gledati kao na neko umjetničko djelo ili nam mogu biti moralna inspiracija, ali njihove rečenice nisu činjenice koje se mogu podvrgnuti verifikaciji.[12]
[1] Alfred Jules AYER, Langauge, Truth and Logic, Great Britain, Penguin Book, 1975.
[2] usp. Isto, 45.
[3] usp. Isto.
[4] Isto.
[5] usp. Isto, 46.
[6] usp. Isto, 48.
[7] usp. Isto, 48 – 49.
[8] usp. Isto, 50 – 51.
[9] usp. Isto, 52 – 53.
[10] usp. Isto, 53 – 55.
[11] usp. Isto, 55 – 58.
[12] usp. Isto, 60 – 61.