SAŽETAK

Pojam vjere je za Tomu proizišao iz kršćanskog uvjerenja i iz njegovog razumijevanja čovjeka kao stvorenog bića koje prihvaća stvari koje je Bog objavio njemu kako bi mu se pridružio i postigao vječno blaženstvo. Ukratko, vjera je za njega dobra navika koja ima za cilj dati pristanak na stvari koje se tiču Boga i Božje objave. Ona prebiva u intelektu kojeg volja svojim pokretima potiče da daje pristanak na istinu. Znati i vjerovati je različito jer vjera podrazumijeva nemogućnost spoznaje od strane onog koji spoznaje. Vjeru u čovjeku potiče Bog nadnaravnim putem, tj. poticajima milosti te je zbog toga što joj je objekt Bog sigurnija spoznaja od razumske. Vjera se kao svaka krepost može vježbati, smanjivati i povećavati, a zbog toga što je teološka krepost, gubi se zbog samo jednog čina suprotnog vjeri. Za vjeru su potrebne dvije stvari: da čovjeku bude ponuđen predmet vjere te da čovjek da pristanak potaknut vanjskim faktorima i milošću.

UVOD

Riječ fides Toma Akvinski koristio je za vjeru kao teološku ulivenu krepost i za vjernost kao plod Duha Svetoga. Krenut ćemo od njegove antropologije, vidjeti kako on misli čovjeka, na koji način djeluje te kako se odnosi prema Bogu da bismo u svemu tome osvijetlili značenje kreposti i bolje razumjeli definiciju vjere. Zatim ćemo iznijeti neke aspekte vjere te na kraju spomenuti značenje vjernosti kao ploda Duha Svetoga.

1.    Tomina misao o čovjeku kao polazište za razumijevanje pojma vjere

Tomina antropologija je kršćanska, što uvelike znači da će pojam vjere biti određen naukom o Bogu Stvoritelju, uzroku i svrsi svih stvari[1], koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku te ga pozvao u zajedništvo sa samim sobom. To znači da se čovjek odnosi prema Bogu kao svome uzroku, točnije djelatnom (causa efficiens) i svršnom (causa finalis). Toma, na tragu Aristotela čovjeka misli kao animal rationale te ga definira kao kompozit duše i tijela[2] u kojem je tijelo materijalni uzrok i element, a duša – formalni uzrok te nematerijalni i besmrtni element.

1.1.   Moći ili sposobnosti duše (potentiae animae)

Sredstva pomoću kojih čovjek djeluje nazivamo moćima ili sposobnostima duše[3]. One nužno proizlaze iz čovjekove biti[4] i vlastita su čovjeku. Mogu biti sastavljena od materijalnih i nematerijalnih elemenata zajedno kao što su tjelesna osjetila: vid, sluh, njuh, okus i opip; te mogu biti posve nematerijalna kao što su volja i intelekt[5].

Moći duše su usmjerene i određene prema vlastitom objektu na kojeg se obaziru. Tako je volja usmjerena na dobro, a intelekt na istinu. Moći se mogu razlikovati među sobom prema vlastitom objektu.[6] Na primjer, moć vida je usmjerena prema bojama dok je požudni poriv usmjeren prema posjedovanju tjelesnih užitaka.

1.2.   Dispozicija moći

Dispozicija[7] u moći je raspoloživost činitelja za djelovanje ili raspoloživost materije za recepciju forme.[8] Dispozicija počiva u moći i određuje kvalitetu odnosa prema objektu. Nekad se moć ne odnosi ispravno prema svome objektu. Primjerice, neki ljudi imaju požudni poriv koji je skloniji svome objektu nego kod drugih ljudi. Zato će oni koji imaju jači požudni poriv biti skloniji pretjerivanju u hrani. Prema tome, dispozicija je sposobnost izvršiti ili pretrpjeti nešto prema urođenoj spremnosti za određenu aktivnost. Kad je dispozicija dobra, djeluje se s lakoćom, a kad je loša, djeluje se otežano. Primjerice, onaj koji ima ozljedu mozga teže će zaključivati kao što će i onaj koji ima spaljenu kožu na prstima teže osjećati ispravno. Čovjek može svojim činima usavršiti dispozicije svojih moći, tj. sklonosti prema objektu. Naši čini koje ponavljamo lako prijeđu u navike, a iz iskustva znamo da nas one mijenjaju, povećavaju ili smanjuju spremnosti na djelovanje.[9]

1.3.   Krepost

Za Tomu Akvinskog krepost je trajna sklonost i vještina za moralno dobra djela. Definira se također kao dobra navika koja čini da sposobnost duše djeluje dobro i usavršuje tu sposobnost, tj. povećava kapacitet sposobnosti da djeluje na određeni način. Ako se krepost dostiže moralno dobrim djelima, onda ona privlači volju samo na takva djela te joj također pomaže da ih vrši.[10]

Toma razlikuje tri vrste kreposti: moralne (morales), intelektualne (intellectuales) i teološke (theologicae). Moralne se zovu i kardinalnima, a u njih se ubrajaju razboritost, pravednost, hrabrost i umjerenost; u intelektualne pak: znanje (scientia), mudrost (sapientia) i razum (intellectus); a teološke su: vjera (fides), ufanje (spes) i ljubav (caritas). Teološke su ulivene i razlikuju se od ostalih koje zovemo stečenima. Da su ulivene znači da ih je Bog ulio u dušu. One su dar, dolaze samo od Boga i ne mogu se steći ponavljanjem dobrih dijela kao što se mogu stečene. One su nadnaravne po svom izvoru, posvetnoj milosti, dok su stečene naravne i ne moraju nužno biti povezane s milošću.[11]

Moći u kojima stanuju kreposti su volja ili neka druga koja se pokreće voljom. To znači da su kreposti uzrokovane slobodno, tj. da kreposti pripadaju u domenu slobode. Toma kaže da ako netko ne zna što radi, ne gradi krepost. Naglašava kontrolu voljom zbog toga što hoće reći da su kreposti u suglasju s dobrom moći u kojoj djeluju te da mnoge kreposti pripadaju u domenu moralnosti.[12]

2.  Definiranje vjere

Teološke kreposti se zovu teološkim jer sve na neki način imaju Boga za materijalni objekt pa tako i vjera. S time da se materijalni objekt vjere ne odnosi samo na Boga, već i na ono što je Bog objavio. Predmet vjere ne mora samo biti samo Bog. Predmeti vjere mogu biti npr.: Sveto Pismo, sakramenti Crkve, anđeli ili neka istina stvorenog svijeta (veritas creata). Utoliko je objekt za vjeru prihvatljiviji ukoliko se usredotočuje na Boga. Tako je formalni objekt vjere ono što se odnosi na božanstvo – veritas prima – iskonska istina, tj. ona istina koja obuhvaća samo ono što je usmjereno prema Bogu. Ovime se implicira kako vjera nije neki iracionalan čin, nego čin koji se odnosi na istinu i ne može biti u suprotnosti s istinom.[13]

Svaka krepost nas potiče na djelovanje, a vjera na djelovanje iz pristanka na predmet vjere. Pristanak je čin intelekta u kojem on pristaje držati neku tvrdnju istinitom. Zato možemo definirati vjeru kao krepost ili naviku koja prebiva u intelektu po kojem subjekt daje pristanak na od Boga objavljene istine.[14]

Čin kreposti vjere po kojem se daje pristanak naziva se vjerovanje (actus fidei), a onaj koji daje pristanak na ono što Bog objavljuje je onaj koji vjeruje. S obzirom na vjeru i Boga postoje tri aspekta:[15]

1. Subjekt vjeruje Bogu (credere Deo) i u tom pogledu subjekt vjeruje ono što je Bog objavio zato što je Bog sâm onaj koji objavljuje. Kako je Bog istina sama njemu je vjerovati sve što nama kaže ili objavi. U tom pogledu Toma kaže da bi čovjek postigao blaženo gledanje treba vjerovati kao što učenik vjeruje učitelju. Čovjek mora vjerovati u vjerodostojnost Božju te kako ne može svojim snagama postići blaženo gledanje, mora vjerovati da mu Bog otkriva put to blaženog gledanja.
2. Bog je također objekt vjerovanja kada kažemo da vjerujemo da Boga ima (credere Deum). Ovaj način ima naglašen materijalni objekt vjerovanja.
3. Kažemo da vjerujemo u Boga kao cilj našeg čina vjere (credere in Deum). Drugim riječima, vjerujemo u Boga u smislu da kroz naša vjerovanja čeznemo postići Boga. U tom pogledu sv. Toma primjećuje da se vjerovanje u Boga odnosi na pokret volje.

Toma primjećuje da dok vjera omogućuje intelektu vidjeti istinu objavljenih tvrdnji, nema davanja pristanka na temelju tvrdnje same. Točnije, potreban je pristanak volje kako bi potaknuo intelekt da dade pristanak na stvari koje vidi kao istinite kroz vjeru. Pokret volje koji pokreće intelekt da dade pristanak nadnaravnom objektu ili tvrdnji mora također biti nadnaravan. Kako teološka krepost razmatra nadnaravni objekt, samo nadnaravni čin intelekta je razmjeran tom objektu. Vjera je teološka ili nadnaravna krepost koja omogućuje intelektu vršiti tu radnju. Kako bi pokrenuo intelekt za nadnaravno djelo, nadnaravan pokret volje je potreban i zbog tog razloga sv. Toma primjećuje da je volja, kad pokreće intelekt da vjeruje, potaknuta milošću. Vidimo da je vjera čin intelekta pretpostavljajući čin volje, jer volja mora pokrenuti intelekt da bi dala pristanak objektu vjerovanja kojeg vidi istinitim pomoću vjere.[16]

3.  Znati i vjerovati

Kako je actus fidei čin intelekta, onda vjera uključuje znanje (scientia). Znanje koje se odnosi na vjeru tiče se Božje objave. Iako je istina da oni koji vjeruju objavi znaju što je objavljeno, ipak postoje neki koji znaju što je objavljeno i ne vjeruju da je istina.[17]

Znati za sv. Tomu znači da subjekt spoznaje istinitost tvrdnje pomoću prirodnog svjetla razuma, dok vjerovati znači da tvrdnja premašuje sposobnost prirodnog svjetla razuma u spoznavanju istinitosti tvrdnje. Stoga vjerovati i znati je u tom smislu međusobno isključivo. Kada govorimo o razumijevanju znanja o objavi kao istinitog, ne smijemo shvatiti u istom smislu kao ostalo znanje koje slijedi prirodno svijetlo razuma.[18]

Međutim, to ne niječe činjenicu da neke stvari ne mogu biti spoznate od jednih, a vjerovane od drugih. Ovdje imamo na umu da ima određenih stvari koje mogu biti znane o Bogu kroz prirodno svjetlo razuma. Primjerice, slijedeći određene argumente, čovjek može spoznati da Bog postoji kroz prirodno svjetlo razuma. Štoviše, mnogi Božji atributi mogu biti spoznati kroz prirodno svjetlo razuma, primjerice svemogućnost. Međutim, neki ljudi nemaju intelektualni kapacitet niti formaciju da slijede argumente pa neće moći doći do tog znanja prirodnim svjetlom razuma. Stoga, Božje postojanje i atributi za te ljude ostaju u domeni vjere. Ipak, neke stvari o Bogu se ne mogu znati razumski, primjerice da je Bog trojstven. To indicira da za sve ljude neke istine o Bogu ostaju u domeni vjere.[19]

4.  Sigurnost vjere

Toma kaže da je vjera sigurnija od intelektualnih kreposti od strane uzroka jer intelektualne kreposti imaju čovjeka za uzrok dok vjera ima Boga kao uzrok, a Bog je sigurniji od čovjeka. Međutim, od strane subjekta, vjera nije sigurnija od intelektualnih kreposti. Od strane uzroka vjere, sigurniji smo za stvari koje se tiču vjere nego što smo za stvari koje se tiču intelektualnih kreposti. Ipak, zbog naravi našeg intelekta i zbog toga što objekti intelektualnih kreposti pripadaju u domenu prirodnih sposobnosti ljudskog intelekta, te stvari koje pripadaju u domenu prirodne sposobnosti ljudskog intelekta, sigurnije su spoznate od intelektualnih kreposti. Zbog toga što se sigurnost uzima od strane uzroka, vjera je sigurnija jednostavno rečeno, a intelektualne kreposti su sigurnije u određenom pogledu.[20]

5.  O Vjeri kao kreposti

Vjera, budući da je krepost, može biti povećana u subjektu kada ponavlja radnje koje su u podudarnosti s krepošću. Tako vjera može biti veća kod jednoga nego kod drugoga od strane intelekta (subjekta) jer jedan ima veću sigurnost ili čvrstoću (bolju naviku) nego drugi. To indicira da vjera može biti veća u jednome nego u drugome ovisno o tome koliko je pojedinac krepostan. Dok vjera ne može biti veća u pojedincu prema formalnom objektu koji je Bog, može biti veća prema materijalnom objektu, jer članci vjere su shvaćeni više ili manje eksplicitno u jednom nego u drugom. U drugom smislu, vjera može biti utoliko veća u jednom nego u drugom od strane volje, ukoliko pokreće intelekt većom brzinom, predanosti i uvjerenošću.[21]

Vjera je također i ulivena krepost što znači da ne može biti pokrenuta ljudskim snagama već je uzrokovana od Boga. Toma kaže da odbaciti članak vjere (biti u herezi) uzrokuje gubitak kreposti. Svaka navika se iskvaruje sa protivnom radnjom pa se tako i vjera kvari sa svakom radnjom koja je u suprotnosti s krepošću vjere. Teološke kreposti nisu kao stečene kreposti (moralne ili intelektualne) u tome što stečene kreposti nisu izgubljene zbog jednog suprotnog čina dok teološke kreposti jesu (jedna hereza iskvari vjeru).[22]

Krepost vjere zahtjeva pristajanje uz nepogrešivo pravilo Crkve (infallibili regulae), onoj kojoj je učenje o objavi povjereno. Ako pojedinac ne postavi kao pravilo rasuđivanja Crkvu, tj. povjerenje u autoritet nad onime što ima pravo učiti, onda je pravilo prosuđivanja u njegovoj volji, što pripada domeni mišljenja. Mišljenje se razlikuje od vjerovanja u tome što se vjerovanje bavi time je li subjekt dao pristanak na pojedinu tvrdnju ili ne, dok se mišljenje događa kada imamo dva kontradiktorna stava i subjekt može dati pristanak na jednu od tvrdnji. Također, volja kod vjere pristaje sa sigurnošću i bez straha, dok kod mišljenja pristanak se odvija sa sumnjom i strahom.[23] Dvije stvari su potrebne za vjeru:[24]

1. Da objekt vjere bude eksplicitno ponuđen čovjeku.
2. Pristanak od strane onoga kojemu je vjera ponuđena.

Za prvo, Bog mora objaviti što treba biti vjerovano jer se vjera tiče znanja koje nadilazi čovjeka. Što se tiče drugog, pristanak ima dvostruki uzrok, vanjski i unutarnji:

1. Vanjski povodi, npr. čuda, svjedočanstva, itd. koja nisu dovoljni razlozi budući da mnogi vide i čuju istu stvar te neki vjeruju, a neki ne.
2. Nutarnji povodi u kojima Bog potiče pojedinca milošću na pristanak. U tom pogledu Bog je uzrok vjere ukoliko je teološka ulivena krepost.

5.  Vjernost kao plod Duha Svetoga

Pojam plod (lat. fructus) koristi se u kontekstu biljke koja ga proizvodi te implicira savršenost jer je zadnji stupanj razvoja biljke.[25] Također, pojam ploda implicira neku slatkoću – ono što je posljednje i slasno, nazivamo plodom[26]. U teologiji pojam se koristi analogno za duhovne stvarnosti te označuje bogatstvo milosti, slatkoću činjenja i cvjetanje duhovnog života.

U stvorenim stvarima prvi čin je bivanje, a djelovanje je sekundarni čin vršitelja radnje koja je slatka ako mu pristaje.[27] Tako za čovjeka koji posjeduje posvetnu milost[28] (prvi čin), djelovanje plodova Duha Svetoga (drugi čin) izaziva slatkoću. Znamo da su kreposni čini ponekad gorki ali kad se priviknemo, osjećamo slatkoću u kreposti i činjenju kreposti.[29] Naši čini koji su posljedica djelovanja Duha Svetoga u nama imaju utisak ploda. U čovjeku, plod Duha Svetoga je kreposno djelo u kojem čovjek uživa.

Postoji 12 plodova Duha Svetoga: ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, suzdržljivost i čistoća.[30] Konkretno, vjernost je plod koji spada u skupinu onih plodova u kojima se duša odnosi prema onome što je pokraj nje, tj. prema bližnjem.

Vjernost kao plod Duha Svetoga može biti shvaćena na dva načina:

1. Plod po kojem ne štetimo bližnjem varajući ga ili podvaljujući mu. U tom smislu razumije se kao lojalnost. Onaj koji je vjeran je privržen drugom čovjeku tako da mu uvijek želi najbolje. Kako takav čovjek uvijek traži što je dobro drugoga, plod ga čini pouzdanim jer čovjek zna da onaj u kojemu djeluje taj plod neće učiniti ništa što je protivno duhovnom dobru bližnjega.
2. Plod po kojem je čovjek vjeran Bogu. Čovjek je usmjeren prema stvarima koje su iznad njega te podlaže svoj intelekt i sve svoje Bogu. Po tom podlaganju intelekta Bogu dobiva sigurnost vjere.

BILJEŠKE

[1] Usp. Thomas AQUINAS, The Summa Theologica (Latin & English), Benziger Bros. edition, 1947. na: https://isidore.co/aquinas/summa/index.html, pars I, q. 44, a. 4. (dalje ST)

[2] Usp. ST I, q. 76, a. 1.

[3] Usp. ST I, q. 77, a. 1.

[4] Bit čovjeka je da je on kompozit duše i tijela.

[5] Intelekt ili um (grč. νοῦς) je filozofski naziv kojim se već od antike označuje najviša ljudska spoznajna moć. Funkcija intelekta nadovezuje se na osjetne podatke svijesti (senzacije), koje intelekt uspoređivanjem, apstrahiranjem, suđenjem i zaključivanjem prerađuje i tako stvara apstraktne pojmove. Usp. Intelekt u: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27594 (14. 3. 2021.)

[6] Usp. ST I, q. 77, a. 3.

[7] Lat. dispositio – dispozicija, unutarnja rasporedba, stanje.

[8] Usp. Thomas AQUINAS, Disputed Question on the Virtues in General (Latin & English), Indiana, 1999, na: https://isidore.co/aquinas/QDdeVirtutibus.htm, q. 1, a. 1.

[9] Usp. Chad RIPPERGER, Introduction to Science of Mental Health, Torrazza Piemonte, 2007., 15-16.

[10] Usp. ST I-II, q. 55.

[11] Usp. ST I-II, q. 54-63.

[12] Usp. Chad RIPPERGER, Introduction to Science of Mental Health, 207.

[13] Usp. Isto, 360.

[14] Usp. Isto, 361.

[15] Tri aspekta razložena su u: ST II-II, q. 2, a. 2.

[16] Usp. ST II-II, q. 4.

[17] Usp. Chad RIPPERGER, Introduction to Science of Mental Health, Torrazza Piemonte, 2007., 363.

[18] Usp. Isto.

[19] Usp. Isto.

[20] Usp. Isto, 364.

[21] Usp. Isto.

[22] Usp. Isto.

[23] Usp. Ivica RAGUŽ, Neki vidovi teologije vjere Tome Akvinskoga, u: Diacovensia 21(2013.)2., 292.

[24] Usp. Chad RIPPERGER, Introduction to Science of Mental Health, Torrazza Piemonte, 2007., 365.

[25] ST I-II, q. 70, a. 1.

[26] Usp. Adolphe TANQUEREY, The spiritual life, Baltimore, 1930., 1359.-1360.

[27] ST I-II, q. 70, a. 1.

[28] Milost je sudjelovanje u Božjemu životu; ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. (KKC 1997) Milost Kristova je nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti. To je posvetna (posvećujuća) ili pobožanstvenjujuća milost. (KKC 1999) Posvetna milost je stalan dar, postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da živimo i djelujemo prema božanskom pozivu, od djelatnih (aktualnih) milosti, koje označuju Božje zahvate bilo na početku obraćenja, bilo u tijeku djela posvećenja. (KKC 2000)

[29] Usp. Adolphe TANQUEREY, The spiritual life, 1930., 1360.

[30] Usp. Gal 5, 22-23; ST I-II, q.70, a. 3.

LITERATURA

AQUINAS Thomas, Disputed Question on the Virtues in General (Latin & English), Indiana, 1999., na: https://isidore.co/aquinas/QDdeVirtutibus.htm

AQUINAS Thomas, The Summa Theologica (Latin & English), Benziger Bros. edition, 1947., na: https://isidore.co/aquinas/summa/index.html

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021., na: http://www.enciklopedija.hr/ (14. 3. 2021)

Ivica RAGUŽ, Neki vidovi teologije vjere Tome Akvinskoga, u: Diacovensia 21(2013.)2.

RIPPERGER Chad, Introduction to Science of Mental Health, Torrazza Piemonte, 2007.

TANQUEREY Adolphe, The spiritual life, Baltimore, 1930.

NASLOVNICA: File:Gentile da Fabriano 052.jpg – Wikimedia Commons

fra Antonio Tkalac