Dan uoči svetkovine sv. Josipa u Franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda slavimo osnivača i prvog provincijala ove Provincije za kojeg se vodi postupak za proglašenje blaženim – časnog slugu Božjega o. Vendelina Vošnjaka. Taj veliki čovjek, redovnik i svećenik cijeli je svoj život dao za svoju franjevačku braću.
Znate, s nama nije lako! Rekao bi p. Ivon Ćuk u svojoj knjizi Vječni zaljubljenik:”Čudan smo mi soj!” A to je na svojoj koži baš najbolje iskusio otac Vendelin, krsnim imenom Mihael. On se rodio 1861. godine u brojnoj hrvatskoj obitelji u Sloveniji u Konovu. Nakon završene klasične gimnazije u Ptuju odlazi 1878. godine u novicijat tadašnje Zagrebačke provincije sv. Ladislava. Školovao se u Hrvatskoj, Mađarskoj, a fakultet je na koncu završio u austrijskom Grazu. Odmah po završetku studija ređen je za svećenika te je u bratstvu obnašao dužnosti profesora, odgojitelja, gvardijana, definitora.
To vrijeme kraja 19. stoljeća obilježeno je u franjevačkom redu padom duha i zanosa franjevačkog života. Braća su sve manje i manje živjela ono Franjino zajedništvo, a usprkos zavjetima siromaštva mnogi su imali svoje privatno vlasništvo. Takvo stanje franjevci u 19. st. imaju zahvaliti još caru Josipu II. koji je u deset godina svoje vladavine (1780.-1790.) želeći do kraja podložiti Crkvu Državi nanio svojim reformama velike štete franjevačkom redu, njegovoj disciplini i duhovnosti. Brojne pobožnosti je ukinuo, zabranio je da franjevci iz Monarhije imaju ikakve veze s Rimom, na sve je načine uništavao franjevačka bratstva te su se posljedice njegove vladavine osjećale i sto godina iza njegove smrti.
Cijeli franjevački red u to je vrijeme bio podijeljen na četiri ogranka, a velikom reformom reda 1897. godine svi ti ogranci su ujedinjeni. Sada je to ujedinjenje i reformu trebalo provesti i u tadašnjoj sjevernoj Hrvatskoj koja je u to vrijeme bila podijeljena u tri provincije. Iako Isus kaže u Matejevom Evanđelju da prorok nije dobro došao u svom kraju o. Vendelin Vošnjak dobio je zadatak da to ujedinjenje provede među svojom braćom u Hrvatskoj. Dakle zadatak mu je bio vratiti braću, ljude s kojima je živio, na pravi put. Dobro je znao koliko je teško pomiriti braću međusobno, nagovoriti ih da se vrate franjevačkom životu, da odustanu od gomilanja privatne imovine i svjetovnog bogatstva koje se uvuklo u Red. Prvi korak je da sve te tri Provincije se spoje u jednu i to je učinjeno 1900. godine kada se osnovala današnja Provincija sv. Ćirila i Metoda.
Nisu naravno svi to prihvatili. Prorok nije dobro došao među svojima, to je valjda urezano u ljudsku narav i mnogi su odbijali pokoriti se novom provincijalu Vendelinu kojega je general reda imenovao. No on nije gubio strpljenje. Svjedoci govore da ga se nije moglo često čuti da prijeti i moralizira, što je svakako mogao, već je franjevačku jednostavnost i malenost na koju je braću pozivao pokazivao primjerom svoga svetog života. Dobro, rekao je, tko hoće neka pristane na reforme, tko neće ne mora. Dopustit će mu se i taj stari način života, ali mlade koji budu dolazili odgajat ćemo na reformirani način. Tako je Vendelin svojom od Boga dobivenom mudrosti omogućio da se ne dogodi raskol u mladoj tek osnovanoj Provinciji, omogućio je da sjeme obnove, od desetak braće koji su je na početku svega prihvatili, zaživi do dan danas i da imamo jedinstvenu Provinciju sa, svakako franjevačkijim načinom života, no što je to bilo u 19. stoljeću.
Doživljavao je otac Vendelin brojne neugodnosti. Da ponovimo rečenicu p. Ćuka:”Čudan smo mi soj”. Neka braća jednostavno se nisu željela lako riješiti svog starog načina života, nemalo puta je doživio da ga na putovanjima pojedini samostani nisu htjeli ni primiti, da su pojedini zli jezici slali o njemu kojekakve laži u Rim, ali to ga nije obeshrabrilo. “Prorok nije dobro došao u svom kraju!” Znao je to vrlo dobro i razumio, ali nije se obazirao na te Isusove riječi. Nije iz vrlo jednostavnog razloga. To je Isusov savjet, ne zapovijed. Nije lako propovijedati među svojima, ali tko se ipak odluči na to Isus će mu dati snagu. I dobio ju je! Iako nije dobro došao među svojima jer nosi Isusovu volju, svojom ustrajnom molitvom, svojim svetim životom i predanim radom za jedinstvo franjevačkog reda i uspjeh njegove obnove, mogao je napraviti među hrvatskim franjevcima reformu zbog koje mi dan danas postojimo u lijepoj našoj zemlji Hrvatskoj. I kasnije je već kao stari svećenik zbog potrebe Provincije prihvatio opet voditi braću. Istrošen od tolikog rada, ali sretan jer je znao za što je dao svoj redovnički život umro je 1933. godine u Zagrebu na glasu svetosti.
Možemo se pitati:”I što sada? Pročitali smo ukratko životopis još jednog svetog čovjeka, možda ćemo naići na neku njegovu sličicu, pomoliti se i gotovo!” Tako ne može biti! Primjer svetog života trebamo kopirati! Molimo da nam Bog da mudrost i snagu koju je dao i časnom sluzi Božjem Vendelinu! A mi idemo ustrajno, od sada, iako su svi možda protiv nas i, iako nas lijepo ne prihvaćaju, i dalje vjerno nositi Isusovu volju pokazujući dobar život i ljubav po svem svijetu, pa čak i među svojima! Časni slugo Božji, oče Vendeline – moli za nas!
