U početku stvorio te Bog. U početku te je postavio na tvoje mjesto, odredio ti kamo imaš ići, a ti poslušno, strpljivo, tiho i nenametljivo ideš kako ti je On rekao. Od početka si tu, stvorena za nas, posrednica dobara koje nam je dobri Bog namijenio. I ti, skupa s Njim, gledaš sva naša djela, raduješ se dobrome, a loše podnosiš. Vidjela si radosti i žalosti, veselja, boli i tuge, ratove i mirove. Natopljena suzama i krvlju, uvijek mirno nastavljaš svoje putovanje. Ništa ne postoji što ti nisi vidjela i osjetila. Vidjela si i doživjela svakog čovjeka i svakog nadživjela, mnogo se kroz povijest mijenjala, a uvijek ostala ista.
Što je danas? Jecaš li ti danas sa napuštenima? Plačeš li sa zaboravljenima? Bi li i ti pobjegla sa progonjenima? Vičeš li sa onima bez nade? Ako i jecaš, ako i plačeš, ako i vičeš, ja ne čujem od sve buke. Ne čujem ja koji te se trudim čuti, a kamoli oni koji se možda i ne trude. Ima onih koji se trude da te ne čujem, da na tebe ne mislim i da te zaboravim. Tvoj je glas kao glas nijemih, a tvoj poziv kao negdje zaustavljen, izgubljen. Kako smo te zaboravili?
U tebi svatko nalazi svoje mjesto, i bijeli i crni, istočni i zapadni, sjeverni i južni, dobar i loš, svetac i grešnik, slavan i neznatan, bogat i siromašan, mnogo ih je bilo, mnogo ih je i mnogo će ih biti. Tebe je svojim hodom posvetio te znojem i krvlju natopio i Sin Božji. Svima daješ jesti, sve napajaš, na tebi su sve najljepše umjetnine Gospodnje, od kukca i cvijeta pa sve do čovjeka i svima daješ onoliko koliko im treba pa i više. Zašto onda tvoj jauk i tvoja bol? Jesmo li mi pogriješili? Gdje smo pogriješili? Je li to možda naša pohlepa, naša gramzljivost, sebičnost ili naš zaborav? Naša nemoć da se nosimo sa svime što sami proizvedemo i učinimo? Ili sve?
Uništavamo, lomimo, palimo, rušimo, gradimo, sve ti trpiš, iz svega se izvučeš i opet nam ispočetka nudiš svako dobro koje nam možeš ponuditi. Bog te je stvorio dobru i takva si uvijek ostala i takva jesi. No, do kada tako? Ide li tvoje strpljenje u beskraj? Ti činiš sve dobro za nas, ne smijemo mi ljudi to zaboraviti, na tebi smo stvoreni, na tebi živimo, od tebe živimo. Ako te zaboravljamo, ako te uništavamo, na kraju, što tebi zapravo možemo učiniti? Ti bez nas možeš, mi bez tebe ne.
Papa Franjo nas u svojoj enciklici “Laudato si” poziva na buđenje, na promišljanje o Zemlji, našemu planetu. Poziva nas da budemo pažljivi prema okolišu, prema svakoj Božjoj umjetnini i ljepoti koju je On stvorio. Jedan od glavnih motiva koji papa spominje i provlači kroz encikliku jest pitanje kakvu ćemo Zemlju ostaviti u baštinu sljedećim generacijama. Potrebno je imati u svijesti da smo ju mi primili i da ju imamo predati dalje. To je pitanje koje nas budi, osvještava i pokreće savjest. Hvaljen budi Gospodine po majci našoj Zemlji koju si tako lijepu stvorio za nas. Hvala za sve što nam po njoj pružaš. Budimo zahvalni za danu nam Zemlju i ne daj Bože da naš način života i ophođenja s njome bude samo još jedan način da umremo.
fra Luka Banović