Neka mi ova velika žena ne zamjeri, a ni svi koji čitate tekst što neće na dostojan način biti prikazan ovdje život velike Katarine Kosače koja je u mnogočemu zadužila naš narod. Pošto je njezin lik usko vezan uz brojne legende pokušat ćemo u ovom tekstu razdvojiti činjenice koje pouzdano znamo od stvari koje imaju veze s vjerom i legendi koje su duboko utkane u hrvatski narod.
Naši balkanski povjesničari, njima ću pribrojiti i hrvatske znanstvenike pa neka se nitko ne uvrijedi što ovu lijepu zemlju smještam u Balkan, još uvijek pravo ne znaju kako je kraljevina Bosna pala pod Osmansku vlast. Priča o Bosni koja šaptom pade dugo vremena je stajala kao činjenica, no po arhivskim spisima i zapisanim svjedočanstvima bitaka ta priča ne drži baš potpuno vodu. U prvo vrijeme za pad Bosne i dolazak Osmanlija izravno se optuživalo ženu iz naslova, kojoj je vrijeme stavilo epitet blažena, pa tako jedan poznati franjevac iz 17. stoljeća fra Franjo Glavinić kaže kako je upravo Katarina pozvala Mehmeda II. Osvajača da osveti njezina muža Stjepana Tomaša Ostojića, no i ta priča nije potvrđena u izvorima, a i nikada se u povijesti nije sumnjalo da je njezin muž ubijen. Kada bismo slušali pojedine povjesničare s onu stranu Drine vjerojatno bismo naišli na to kako su i Bosanci i Hrvati zapravo uvijek bili Srbi, samo to još ne znaju. Međutim, raznih priča i političkih igara u kojima se snalaze samo dobri poznavatelji povijesti, kao i legendi koje se vežu uz neku poznatu ličnost je puno, pa ćemo spomenuti prvo činjenice. Dakle 1463. godine Mehmed II. Osvajač zauzeo je Bosnu i pogubio kralja Stjepana Tomaševića, Katarininog posinka koji je bio katolik(dakle nikako nije mogao biti Srbin pravoslavac). Kraljica majka Katarina pobjegla je preko Dubrovnika u Rim,a njezina rođena djeca Sigismund i Katarina odvedena su u ropstvo i tamo poturčena. Što se događalo od tada sa lijepom zemljom Bosnom čitamo u tužnim stranicama našega naroda, a što će još s njom biti u budućnosti samo Bog dragi zna. Nastavljamo s činjenicama: Katarinu su u Rimu jako lijepo primili, od dvojice papa dobila je izdašnu pomoć te je živjela dostojanstveno svog staleža, a koliko je bila ondje cijenjena govori i činjenica da je njezina prisutnost posebno zapisana u Akvili 1472. prigodom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskog. U tim svim okolnostima se očitovao njezin posebno svet život. Povezala se sa tadašnjom središnjom franjevačkom crkvom Araceli u Rimu gdje je obilno pomagala siromašne, a bila je zapisana ondje i kao franjevačka trećoredica. Činjenica je još i da je Crkva nikada nije službeno proglasila blaženom.
Sada idemo na našu vjeru: Katolička Crkva uvijek je budno pratila takozvani osjećaj vjernika. Njega spominje i Pio IX. kada govori da iako nemamo zapisa o Mariji da je bez grijeha začeta, ta vjerska istina stoji u osjećaju vjernika koji se čuvao na svim prostorima od samih početaka. Tako taj sensus fidei živi i u štovanju Katarine Kosače. Njezino ime i njezin lik duboko se urezao u naš narod. Franjevci su je pokopali u svojoj crkvi Araceli gdje joj je grob do danas. On je od same njezine smrti 1478. godine bio odrediše mnogih Hrvata koji su došli moliti njezin zagovor. Težak njezin život franjevci su prepričavali svim posjetiteljima pa joj se štovanje raširilo i među onima koji nisu bili s ovih prostora. Brojne legende o kraljičinu životu, nazivi izvora, gora, mjesta u Bosni te živo narodno sjećanje na svoju posljednju kraljicu govori koliko je njezin lik usječen u narod. Tako jedna legenda kaže da zbog svog teškog života, jer ipak Katarina je izgubila prvo svog muža, pa djecu pa kraljevstvo i onda živjela u tuđoj zemlji, je nosila crninu u kojoj se pojavljivala i pred papom pa žene u Bosni u čast njezine patnje nose crne rupce na glavi. Jedna legenda kaže da je upravo ona naučila žene u Kraljevoj Sutjesci vesti takve rupce. Zbog tolikog značaja za ljude na ovim prostorima Crkva je dopustila franjevačkom redu da Katarinu Kosaču slavi kao blaženicu.
Nakon što smo dokazali kako je zaista posljednja bosanska kraljica bila sveta katolkinja, možemo spomenuti još jednu činjenicu koju pouzdano znamo iz izvora. Naime pred svoju smrt bogato je nadarila crkve koje su joj pomagale od svog imutka, darovala je kao prava franjevačka trećoredica i sirotinju, a papu Siksta IV. i njegove nasljednike imenovala je baštinicima bosanskog kraljevstva.
Na prvi pogled postavlja nam se pitanje koju poruku može dati život velike Katarine Kosače nama u današnjem vremenu. Rekao bih da je stvar vrlo jasna: posljednja bosanska kraljica koja je u franjevačkoj duhovnosti zavrijedila nebesku slavu, svoje je kraljevstvo ostavila u baštinu rimskom papi i njegovim nasljednicima. Tako je današnji baštinik bosanskog kraljevstva, a usudio bih se reći i cijelog našeg hrvatskog naroda, sadašnji papa Franjo. Poruka ove blaženice bila bi upravo u tome da živimo naše kršćanstvo onako kako ga papa zamišlja što mi se čini da je nama Hrvatima posebno teško. U našim glavama često još traju mržnje iz prošlih ratova i netrpeljivost prema starim strukturama, ali Kristov namjesnik na zemlji od nas ne bi tražio nešto nemoguće. Zapravo on zahtjeva svojim primjerom i poticajima samo to da izađemo iz svojih rovova u koje smo zakopani. Poziva nas da ne gledamo sve koji idu prema nama kroz nišan proglašavajući ih komunistima, masonima i tko zna kojim drugim nazivima koji su danas postali obične floskule za sve koji nam se ne sviđaju, nego da svakog tog protivnika primjerom pozovemo na obraćenje, da mu priđemo, da ga zavolimo. Poruka je jasna, primjer Katarine je savršen, Bog je milosrdan, a papa je mudar, samo nam još fali naša volja pa vjerujem da ni zagovor ove, za franjevački red blažene žene, majke i kraljice, neće izostati!
