Pillweinstraße 11, 4020 Linz, Austrija
Početak dušobrižništva za Hrvate u Gornjoj Austriji bilježi se već od prvih mjeseci po završetku Drugog svjetskog rata. Tu se zaustavljaju brojne izbjeglice koje odlaze iz Hrvatske zbog uspostave komunističke diktature. Mnogima je pak Austrija prolazna stanica za druge europske ili prekomorske zemlje. Izbjeglice se smještaju u prihvatne centre ili izbjegličke logore. Najpoznatiji je Asten kod Linza. U logorima pastoralno djeluju hrvatski svećenici koji s nekolicinom suradnika ne djeluju samo kao dušobrižnici već se bave raznim poslovima jer kao intelektualci i osobe od povjerenja lakše postižu ono što je običnom svijetu teže. Tako se bave prevođenjem dokumenata ili pripremanjem dokumenata za dobivanje viza za druge zemlje, često je njihov rad humanitarne i socijalne naravi, ponekad i prosvjetiteljske jer je hrvatskim izbjeglicama u tuđini trebalo pružiti sve: i domaću hrvatsku riječ i duhovnu utjehu i snagu.
Bogoslužja za Hrvate po prvi se puta slave već u siječnju 1946. godine u izbjegličkom logoru Asten pokraj Linza. Ondje je tada moglo biti oko 1500 izbjeglica iz Hrvatske. Prvi svećenik koji je tada djelovao među Hrvatima zvao se fra Pio Fržop. Među onima koji su u tim početcima ostavili dublji trag, svakako se mora spomenuti fra Mirko Čović, svećenik i franjevac splitske provincije Presvetog Otkupitelja koji dozvolu za rad od Biskupije Linz dobiva već 17. veljače 1946. godine. Uz njega se u tim početcima osobito spominje vrijedni svećenik svetoga života vlč. Vilim Cecelja, koji će kasnije otići u Salzburg i ondje djelovati sve do smrti 1989. godine. Obojica svećenika će se sve vrijeme svoga boravka i rada u Austriji nadopunjavati i tako dobro surađivati da ih se slobodno može nazvati kamenom temeljcem hrvatskog dušobrižništva u Austriji. Njih dvojica dugo surađuju na izdavanju Glasnika Srca Isusova i Marijna , časopisa za čuvanje vjerske i kulturne svijesti među Hrvatima u inozemstvu. A već spomenuti fra Pio Fržop u logoru čak piše katekizam za odrasle prigodnog naziva Vjernik u tuđini .
Sa šezdesetim godinama 20. stoljeća počinje nova faza hrvatskog dušobrižništva. Veći broj Hrvata počinje se doseljavati iz tadašnje Jugoslavije kao privremena radna snaga. Pastoralni rad sa privremenim radnicima odn. gastarbeiterima postaje zahtjevniji pa biskupi iz domovine sa dozvolom i pokroviteljstvom austrijskih biskupa šalju nove svećenike jer kontakti vjernika sa starijim poslijeratnim svećenicima često bivaju opterećeni negodovanjem predstavnika jugoslavenskog režima. Prvi svećenik koji je stigao u Linz sa dekretom iz domovine zvao se vlč. Anton Mrakovčić, svećenik Krčke biskupije. Bilo je to 1966. godine, a godinu dana poslije dolazi i isusovački pater Josip Müller. Nije se dugo zadržao u Linzu pa na njegovo mjesto dolazi fra Alfons Kupres, franjevac trećoredac iz Zagreba. Mrakovčić i Kupres ostaju u Gornjoj Austriji sve do 1975. godine.
Novi zamah u dušobrižničkom radu počinje sa dolaskom franjevaca Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba. Tako 1975. godine dolazi fra Zlatko Papac i ostaje dvadesetak godina. Od toga vremena se dušobrižništvo jače organizira i dobiva naziv Hrvatska katolička misija koje će ostati do danas. Devedesetih godina prošlog stoljeća, protjerani ratnim vihorom Domovinskog rata dolazi veliki broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, osobito iz gradova Uskoplje, Bugojno i Kotor Varoš. U tako dugom mandatu kao i fra Zlatko djelovat će i fra Josip Tretnjak koji u Linz dolazi 1993. i ostaje sve do 2014. godine. Danas se bogoslužje na hrvatskom jeziku održava u deset gradova i mjesta. Procjenjuje se da bi u Gornjoj Austriji moglo biti oko 15 tisuća Hrvata.
hkm-linz ©