Kad govorimo o pojmu “teologije” važno je reći da taj pojam dolazi etimološki od grčkih riječi “theos” što znači Bog i riječi “logos” što znači riječ, govor. Tako teologiju razumijevamo kao “govor o Bogu”. Ako teologiju gledamo kao govor o Bogu, kršćanska je teologija kršćanski govor o Bogu koji ima svoje posebnosti. Ono što je svojstveno kršćanskoj teologiji jest da ona prenosi ono što govori Bog. Kršćanska teologija polazi od temeljne stvarnosti, a to je da nam se Bog objavio u Isusu Kristu, to jest polazi od objave Boga koji u osobi Isusu Kristu objavljuje sebe. Kršćanstvo se za razliku od nekih religija temelji na Božjoj samoobjavi čovjeku. U toj objavi sam Bog je djelatan subjekt koji uzima inicijativu u svojoj samoobjavi. “Objaviti se” znači uzeti inicijativu u samoobajvi koja uključuje “samoodricanje” i “samopredanje”, a sve to se jasno vidi u Isusu Kristu. Kad kažemo rečenicu “Bog nam se objavio u Isusu Kristu” u toj misli mislimo ne samo na povijesnog Isusa, Isusa iz Nazareta, nego gledamo pod vidom onih za koje je Isus mjerodavan i poslije smrti i uskrsnuća. Tek nakon Isusova uskrsnuća Božja samoobjava očituje se u svom punom značenju gdje prema Ivanovom evanđelju Duh Sveti postaje onaj koji svakog vjernika uvodi u istinu o Isusu iz Nazareta. Kad kažemo da se se Bog objavio nama to znači da se Bog objavio svakom pojedinom čovjeku, ali i zajednici svih ljudi.
Objava Boga u kršćanstvu poseban je predmet proučavanja fundamentalne teologije koja se posebno posvećuje istraživanju onoga što nazivamo “Božja samoobjava čovjeku” ili što označavamo izrazom “Bog nam se objavio u Isusu Kristu”. U središtu proučavanja fundamentalne teologije jest dakle ono od čega kršćanstvo živi, a to je vjera u jednoga Boga o kojem kršćanstvo kaže “Bog se objavio ljudima u Isusu Kristu”, ili “Bog se u povijesti govoreći – djelujući, na najuzvišeniji, nenadmašiv način saopćio u Isusu Kristu”. Fundamentalna teologija uključuje i povijest čitave tradicije Crkve koja je nastojala objasniti i rastumačiti ono što stoji u središtu kršćanstva.
Nezamislivo je govoriti o Božjoj objavi, a da ne razumijemo pojam “duh” pomoću kojeg i čijim djelovanjem mi razumijevamo Božju objavu i ono što nam govori Bog. Ovim radom želim prikazati značenje pojma duha u religiji, filozofiji i kršćanstvu. Prvo poglavlje rada donosi etimološko značenje pojma “duh” u grčkom i latinskom jeziku te u nekim poznatijim jezicima svijeta, te u biblijskoj perspektivi. Drugo poglavlje donosi razumijevanje pojma “duh” u filozofiji. U tome poglavlju donose se promišljanja i definicije pojma duha kod neki grčkih filozofa te jedno općenito razmišljanje filozofa koji pripadaju razdoblju novovjekovne filozofije. Treće poglavlje kao glavnu misao donosi razumijevanje duha u religiji s osobitim pogledom na kršćansko poimanje pojma “duh” osobito kod sv. Augustina i Tome Akvinskog.
- Etimološki Duh
Duh (grčki- nous, pneuma; latinski- animus, spiritus; francuski- esprit; njemački- Geist) je mnogoznačni izraz, koji se različito određuje prema odnosu, u kojemu se upotrebljava. Isto tako, kao psihološki pojam označuje onaj dio psihičkog života koji se očituje kao mišljenje odnosno razumu ili umu. Duhom se naziva i sam misaoni sadržaj. Upravo po tome prelazi taj pojam i u ontologiji.[1] Grčki nous ima svoje značenje, a to je: pamet, kao moć duševnoga opažanja: svijest, razbor, razum, jasna pamet, promišljanje, razboritost. Također duh kao u božanstvu koji sve uređuje i svijet stvara, razum imati, biti razuman. U psihologiji, duh je promišljanje na pametan način npr. došao sam k sebi, svoje mišljenje na što obratiti, na što paziti. Također tu spada i volja, ka kome naginjati, za kim pristajati. Duh ima moć htjenja, mišljenje, nešto uzeti k srcu, promisliti, opominjati se, snovati. Učinak te moći je misao, mišljenje, svrha, namjera, odluka, također smisao značenja (tumačenje).[2] Dok pneuma ima drugačije značenje, koja se odnosi na dah, miris, dahtanje, zračna struja, vjetar, plin, udisan zrak, sve se to prepisivalo nekoj sili.[3] Duh na latinskom; animus, spiritus, etimološki znači, vezano uz vjetar, životni dah, disanje. Također označuje dušu koji je unutarnji princip čijom snagom neko biće živi i djeluje, ona je princip svijesti.[4] Duh za francuski jezik ima izričaj esprit, što je takav naziv, danas jako poznat kao brand u svijetu npr. u modi. U hrvatskom prijevodu esprit ima slično značenje kao u ostalim jezicima, a to su: razum, oštroumnost, dosjetljivost, narav, smisao, sklonost. A što je najzanimljivije u značenju esprit spada i alkohol, žestoka pića, kiselina, dakle, sve ono što ubija čovjeka.[5] Geist na njemačkom jeziku znači duh, duhovitost, um, oštouman, biti razborit itd. A zanimljivo je to kako za duh pišu velikim slovom, osim za neka tumačenja u negativnom smislu kao što su naprezanje duha, žestok, siromašan duhom.[6] Dakle, etimološki značenje za duh u svim jezicima ima veliko bogatstvo tumačenja duha, naravno uz oprez deklinacija i u kojem kontekstu se govori. U Ivanovu evanđelju se spominje duh kao Branitelj, koji se odnosi na Duha Svetoga (Iv, 14, 15-31), dolazi od grčkoga izraza Paraklet što bi označavalo njegovu funkciju; onaj koji je prizvan da stane uz nekoga. Ona dobiva djelatnu ulogu pomoćnika, odvjetnika, zagovornika. Ruah hakodeš dolazi od hebrejskog izraza. (Ruah hebr. znači: vjetar, oluja, dah, a hakodeš hebr. Svetost), u Bibliji i židovstvu, Božja stvaralačka sila, duh Božji koji djeluje prema svijetu i prema čovjeku; nevidljiva, božanska sila koja čovjeka nadahnjuje, posvećuje i upravlja preko Zakona. U biblijskom opisu stvaranja (Post 1) duh Božji lebdi nad vodama i sudjeluje u stvaranju i oblikovanju svijeta i čovjeka (Post 2,7). On nadahnjuje suce, kraljeve, proroke, (Iz 61,1), sav ga narod treba primiti (Ez 39,29).
- Duh u filozofiji
Duh u filozofiji znači nematerijalna supstancija, neprostorni princip stvaranja, koji prevodi mirovanje u gibanje, neodređenu mogućnost u određenu stvarnost, stanje u sređen sustav pojava i pravilan tok događanja. U opreci prema prirodi duh znači drugačiji princip stvaranja. Opreka se nekako dade svesti na razliku tvornoga i svršnoga uzroka. Prirodom se naziva zbivanje po zakonu nužde, u stalnom i redovitom slijedu učinka i uzroka, dakle nastajanje, mijenjanje i nestajanje u okviru prostorno vremenske uvjetovanosti.
Kažu za prirodu da ne radi ni promišljeno ni izgledajući završetak (svrhu), ona je u svakom trenutku na onom, što je prema stanju stvari i prema okolnostima moralo biti, bez obzira na to, služi li čemu, da li je za dobro ili je dano za zlo. Duhovna nota je uvijek od subjekta “ja” nošena, no ne zadržava se na tom da je ona “moja”, već se ukazuje kao nešto u meni, ona se nameće s “objektivnom” od moje samovolje i slučajnoga raspoloženja nezavisnom porukom. Psihička funkcija do nadosjetnih objektivnih kvaliteta označuje se i kao napuniti se duhom (nadahnuće, lat. Inspiratio) ili kao okrepljivanje na višem izvoru znanja i voljna određivanja, kao osvjetljavanje svijesti božanskom iskrom ili zagrijavanje svetim žarom, kao bogodani genijalni uvid i ushit u kojemu se stvaraju izvanredna djela (po Platonu je gledanje ideja dar s neba). Duh djeluje primjerom, privlačnošću ugleda, nukanjem na djelovanje u umnoj i voljnoj zauzetosti i time se razlikuje od prirode. Silom se ne može stvarati duh jer duh je misao i volja.[7]
2.1. Ukratko značenje duha kod filozofa
Uloga duha u grčkoj filozofiji već kod Heraklita ima značenje, kao smisao (logos) i zakon zbivanja, kod Anaksagore je duh, um koji je reditelj, nešto poput discipline.[8] Prema Platonu duh (nous) je metafizička praosnova svijeta i ljudske duše[9], carstvo idealnih likova, prema kojima se gradi pojavna stvarnost.[10] Kod Aristotela duh je prvi pokretač svega zbivanja, izvor svojstvenih načina postojanja. Stoicima je umno sjemenje iz kojega se sve razvija.[11] Prema Descartesu duh je misaona supstancija, nedjeljiva, neprotežna, i posve različita od materije. Prema Schellingu duh je jedan od polova apsulutnoga. Novovjekovna zapadnjačka filozofija u trajnoj je dvojbi o supstancijalnosti i osobnosti duha, materija-tijelo-duša.[12] (Npr. L. Feuerbach, K. Marx, M. Scheler).
- Duh u religiji
Zanimljivo kako duh djeluje u religiji, a isto tako i u različitim manjim sektama. Npr. u spiritizmu i okultizmu, duša preminule osobe koja se zaziva preko medija na spiritističkim seansama. Dok u monoteističkim religijama, nematerijalno, netjelesno biće, čisti duh odnosi se na Boga, anđeo, đavao. Pronalazimo u Starom Zavjetu božanski duh što označuje na hebrejskom (ruah), duh koji nadahnjuje čovjeka i priopćuje mu objavu kao što su proroci.
Možemo primijetiti i u Novom Zavjetu kako duh djeluje u otvorenosti ljudske osobe prema milosti, odgovornosti i konačnom ispunjenju u Bogu. U kršćanskoj teologiji i filozofiji, nematerijalna supstancija (spiritus) koja može biti stvorena (anđeli i čovjek) i nestvorena (Bog). Ljudski duh je nematerijalno počelo, nositelj racionalnog mišljenja i htjenja. Za zemaljskog života u dubokoj je povezanosti u tijelu, prostorom i vremenom.
Prema sv. Augustinu, ljudski duh je božansko prosvjetljenje, prema Tomi Akvinskome, duh je dioništvo ljudske duše u božanskome. Moderna kršćanska teologija naglašava dvostruku otvorenost ljudskog duha, otvorenost prema svemu što postoji i prema sebi samom. Stoga je čovjek sposoban sebe nadilaziti, nad sobom reflektirati i sa sobom drukčije raspolagati, nego druga iskustvena bića, a to je ono kada čovjek spozna da je slobodan, da ne živi samo za sebe već da bude ispunjen duhom (Duh Sveti, nesebična ljubav). Unatoč svojoj tjelesnosti, čovjek zna za beskonačno, koje ga nosi i na koje je usmjeren. Za religioznu filozofiju to beskonačno je Bog, čisti, apsolutni, vječni i osobni duh.
Zaključak
Pojmom “duh” u većini jezika označuje se misaoni sadržaj, a sa psihološke strane označuje onaj dio ljudskog života tj. onaj sadržaj koji se nalazi u razumu ili umu kao i promišljanje na pametan način. Pojmom duh označuje se i moć misaonog opažanja, odnosno ono što čovjeka obilježava kao oštroumno, misaono, razumno biće. Pojam duh može označivati, posebno u grčkom i latinskom jeziku dah, vjetar, strujanje zraka, ali prije svega nosi značenje unutrašnjeg principa po kojem neko biće djeluje i egzistira. U biblijskom smislu pojam duh označava Božju stvarateljsku snagu koja svemu daje život, koja posvećuje i nadahnjuje čovjeka kao Božje biće da djeluje prema Božjem zakonu.
Za grčku filozofiju, odnosno filozofsku misao prvih stoljeća najrelevantnijim mi se čine misli dvojice filozofa: Platona i Aristotela. Prema Platonu duh (nous) je metafizička praosnova svijeta i ljudske duše, carstvo idealnih likova, prema kojima se gradi pojavna stvarnost. Kod Aristotela duh je prvi pokretač svega zbivanja, izvor svojstvenih načina postojanja. Novovjekovna zapadnjačka filozofija ostaje u trajnoj dvojbi o supstancijalnosti i osobnosti duha, materija-tijelo-duša i na tome temelji svoja promišljanja o pojmu duha.
U kršćanskoj tradiciji pojam duha naći će svoje najznačajnije promišljanje u misli sv. Augustina i Tome Akvinskog. Oni ostaju na liniji biblijskog poimanja duha kao Božje stvarateljske i nadahniteljske moći koja djeluje na čovjeka i u kojem čovjek kao Božje biće ima svoje udioništvo i na liniji poimanja duha grčke filozofije kao unutrašnjeg principa u čovjeku. Prema sv. Augustinu, ljudski duh je božansko prosvjetljenje, prema Tomi Akvinskome, duh je dioništvo ljudske duše u božanskome.
[1] Usp.,MACAN, MIŠIĆ, KRKAČ, “Mali filozofski rječnik u PDF-u“, za studente FFDI i FTIDI
[2] Usp., STJEPAN SENC, “Grčko hrvatski rječnik“. 3.izd.,Zgb. 1991, str. 637
[3] Isto. str. 757
[4] Usp., MACAN, MIŠIĆ, KRKAČ, “Mali filozofski rječnik u PDF-u“, za studente FFDI i FTIDI
[5] Usp., BRANISLAV GRUJIĆ, “Rečnik francusko-srpskohrvatski“, 4.izd., Izdavačko štamparsko poduzeće “Obod”, Cetinje 1962.,str. 94
[6] Usp., ANTUN HURM, “Njemačko-hrvatski ili srpski rječnik“, ŠK., Zgb. 1978, str. 202
[7] Usp., DILATACIJA-ELEKTRIKA, “Hrvatska enciklopedija svezak V“, naklada hrvatskog izdavalačkog biblografskog zavoda, Zgb. 1945., str. 409-411
[8] Usp., DILATACIJA-ELEKTRIKA, “Hrvatska enciklopedija svezak V“, naklada hrvatskog izdavalačkog biblografskog zavoda, Zgb. 1945., str. 409
[9] Usp., “OPĆI RELIGIJSKI LEKSIKON“, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zgb., str. 212
[10] Usp., DILATACIJA-ELEKTRIKA, “Hrvatska enciklopedija svezak V“, naklada hrvatskog izdavalačkog biblografskog zavoda, Zgb. 1945., str. 409
[11] Isto, str. 409
[12] Usp., “OPĆI RELIGIJSKI LEKSIKON“, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zgb., str. 212