Rođen je 11. studenog 1838. u francuskom gradiću Ghyvelde. Bio je najmlađi od osmero braće i sestara. Njegova obitelj bavila se poljoprivredom, no nailaze na teška vremena zbog smrti oca obitelji. S trinaest godina ulazi u sjemenište sa željom da postane svećenik. Unatoč uspješnom studiju, nakon tri godine napušta sjemenište kako bi se pobrinuo za majku i obitelj koja je naišla na nove poteškoće. Pronalazi posao u tekstilnoj industriji i postaje trgovački putnik. Radio je i brinuo se za svoju majku sve do njezine smrti 1861. a tri godine kasnije pristupa Redu manje braće.
Za svećenika je zaređen 1870., ranije nego što je bio uobičajen postupak, a razlog je bio izbijanje Francusko-Pruskog rata. U skladu s tim, prvu službu dobiva kao vojni kapelan u vojnoj bolnici. Uskoro je postavljen i za gvardijana u novoutemeljenom bratstvu u Bordeauxu. Nakon par godina te službe, Frédéric se javio na službu franjevačke Kustodije Svete Zemlje.
Na početku ga poglavari šalju u Egipat, gdje služi kao kapelan u jednoj školi u Kairu. Dvije godine kasnije, postavljen je za vikara Kustodije Svete Zemlje. Posebno se brinuo za kršćane u Palestini, gdje je inicirao izgradnju župne crkve svete Katarine u Betlehemu nedaleko od poznate crkve Navještenja. Pokazao se vješt u administrativnim i diplomatskim poslovima, neke njegove smjernice za odnose među Crkvama na svetim mjestima koriste se i dan danas. Uz sve to, rado je služio i kao vodič hodočasnicima po Svetoj Zemlji. Uspješno je pregovarao s muslimanskim predstavnicima u Jeruzalemu kako bi ponovno oživio napušteni običaj molitve križnog puta na ruti Via Dolorosa, što ostaje u praksi hodočasnika do današnjih dana.
U Svetoj Zemlji susreo je jednog kanadskog svećenika koji ga poziva da posjeti Kanadu. Otac Frédéric to i čini, te uz dozvolu poglavara odlazi u Kanadu kako bi prikupljao donacije za izgradnju i održavanje brojnih svetišta u Svetoj Zemlji. U Kanadi postaje tražen propovjednik, održava brojne pučke misije, a zbog političkih okolnosti vraća se u Svetu Zemlju. Ipak, ostavio je velik utisak na vjernike u Kanadi. Godine 1888. vraća se ponovno u Kanadu gdje osniva franjevačku provinciju svetog Josipa, čime oživljuje franjevačku prisutnost nakon više od 70 godina odsutnosti franjevaca. Nastavlja s pučkim misijama, propovijedanjem i posjećivanjem bolesnih. Pješice je, unatoč lošim vremenskim uvjetima, lošim cestama ili psima lutalicama, obilazio župe. Neumorno je vodio hodočašća pješice, brodom i vlakom u razna svetišta. U poznatom montrealskom svetištu svetog Josipa susreće danas svetog Andrea Bessettea.
Otac Frédéric bio je skroman i požrtvovan, duhovit i vedre naravi, strpljiv i smiren u teškim i neugodnim situacijama. Bio je vjeran zavjetima, a osobito je njegovao duhovni život i pobožnost prema Djevici Mariji. Strpljivost je posebno očitovao u brojnim bolestima koje su ga snalazile za života.
Svojim propovijedima znao je potaknuti ljude na dublji odnos s Bogom. Kao traženi propovjednik znao je držati duhovne nagovore po nekoliko sati, vjernici su svjedočili kako im je vrijeme brzo prolazilo kod njegovih propovijedi. Za vrijeme jedne devetnice u Kairu održao je preko 90 duhovnih nagovora.
Jedan brat ga je opisao u dvije riječi: graditelj i putnik, jer ono što bi izgradio ostavio bi i požrtvovno krenuo dalje. Jedan primjer toga je situacija u kojoj je otac Frédéric na poziv lokalnog biskupa, kao čuvar svetišta Naše Gospe od Cape, oživio svetište u kojemu su se počela događati mnoga čudesa uz sve veći priljev hodočasnika. Kada je svoju ulogu ispunio, bez ikakve navezanosti prepustio je upravljanje svetišta redovničkoj zajednici Oblata od Marije Bezgrešne i nastavio dalje.
Bavio se raznim područjima znanosti: od teologije i pastorala do filozofije, povijesti, geografije, astronomije, botanike, slikarstva, arhitekture i arheologije, što je vidljivo u njegovim bilješkama i pismima. Napisao je mnoga djela o Svetoj Zemlji, duhovnosti i svecima.
Preminuo je 4.kolovoza 1916., a na njegovom grobu se od tad do danas okupljaju brojni vjernici kako bi se utekli njegovom zagovoru.
Crkva je službeno priznala njegov uzoran i krepostan život. Beatificirao ga je papa Ivan Pavao II. 25.rujna 1988. U Crkvi se kao blaženik štuje 4. kolovoza.
fra Antun Babić