Uvod

Članak je nastao u kontekstu kolegija Gubitak osjećaja za grijeh gdje se pokušalo raščlaniti masovnu otupljenost na grijeh koja se primjećuje barem u modernim, naprednim društvima te pokazati u kojim se konkretnim aspektima manifestira. Jedan od konkretnijih primjera indiferentizma na grijeh je svakako poplava golotinje i popratnih učinaka među gotovo svim uzrastima, društvenim statusima, narodnostima i među oba spola. Odgovor na svaku manu je krepost. Budući da takva golotinja svakako spada u mane, odgovor na nju treba tražiti na popisu kreposti. Tako se došlo do kreposti čednosti, odnosno stidljivosti. U radu će se prvotno definirati krepost čednosti (stidljivosti) kroz prizmu kreposti čistoće i umjerenosti budući da podjednako spada i pod jednu i pod drugu krepost. Može se kazati da je čednost podvrsta čistoće i umjerenosti. Budući da je riječ o kreposti, nužno se mora odnositi i na muškarce i na žene, no izložit će se određene razlike kako u naravi muškaraca i žena tako i razlike po pitanju stjecanja te odgovornosti u odnosu na čednost. Na koncu će se izložiti samo neke suvremene prepreke i izazovi za stidljivost koje je potrebno posvijestiti jer ih se danas, više-manje, uzima zdravo za gotovo, a mogu uzrokovati velike štete kako za pojedinca tako i za čitavo društvo.

1. Krepost čednosti

Krepost čednosti odnosno stidljivosti potrebno je promatrati u vidu dvije kreposti, kreposti čistoće i kreposti umjerenosti.

U odnosu na krepost čistoće sveti Toma veli: Ime stidljivost (pudicitia) dolazi od stida kojim se označuje sramežljivost (verecundia); stoga je nužno da se stidljivost odnosi na ono čega se ljudi najviše srame. A ljudi se najviše srame seksualnih čina… utoliko da ni sam concubitus conjugalis, koji je urešen poštenjem braka, nije bez sramote i to zato što se poriv genitalnih udova ne podvrgava vlasti uma kao poriv ostalih vanjskih udova; čovjek se ne srami samo onoga veneričnog sjedinjenja, već i nekih njegovih znakova, kako to veli Filozof. I stoga se stidljivost osobito odnosi na venerične stvari, a posebice na znakove veneričnih stvari kao što su nečedni pogledi, poljupci, doticaji; i jer se ovi obično najbolje zapažaju stoga se stidljivost najviše odnosi na ovakve vanjske znakove. Čistoća (castitas) se više odnosi na samo venerično sjedinjenje i stoga se stidljivost prema čistoći ne odnosi kao krepost koja bi se od nje razlikovala, već kao nešto što izražava stanovitu okolnost čistoće.¹ Dakle, može se kazati da je stidljivost, odnosno čednost kontekst čistoće te ujedno njena pomoćna krepost. Čednost se može slikovito promatrati i kao bedeme koji nastoje čovjeka zaštiti od štetnih vanjskih utjecaja, a one utiske koji bi eventualno probili tu zaštitu čednost također nastoji zamijeniti poželjnim i čistim mislima i predodžbama. Tako je načelo kojim se stidljivost vodi pustiti što manje opasnih slika i utisaka u maštu, a što je već unutra da po mogućnosti istisnuti dobrim i plemenitim slikama i utiscima.² Ovdje treba imati u vidu kako je čovjek u stanju pale naravi te kao takav sklon udarima i podlijeganjima požudama i nagonima, osobito na području čistoće gdje, kako mnogi duhovni učitelji govore, ne postoji vježbanje protiv toga već samo bježanje. Stoga je čovjek dužan pokrivati svoje tijelo, kako radi sebe samoga tako i radi drugog čovjeka.

S druge strane stidljivost se promatra kao podvrsta kreposti umjerenosti. Umjerenost, naime, unosi mjeru u one stvari u kojima je najteže biti umjeren, a to su požude za užicima dodira. Kad god postoji posebna vrlina o nekoj stvari vrlo velikog značaja, mora postojati još jedna vrlina o stvarima manjeg značaja: jer život čovjeka zahtijeva da bude reguliran vrlinama s obzirom na sve. Umjerenost se dakle više bavi jakim strastima, a skromnost (modesty) slabijim strastima.³

Stvari koje zahtijevaju umjerenost – četiri vrste: jedno je kretanje uma prema nekoj izvrsnosti, a to je umjereno “poniznošću”. Druga je želja za stvarima koje se odnose na znanje, a to je umjereno “studioznošću” koja je suprotna radoznalosti. Treći se odnosi na tjelesne pokrete i radnje, koje zahtijevaju da se čine dostojno i pošteno [Usp. II-II:145:1], bilo da djelujemo ozbiljno ili u igri. Četvrti se odnosi na vanjski izgled, na primjer u odjeći i slično… Apostol govori o skromnosti što se tiče vanjskih znakova. Ipak, umjerenost unutarnjeg čovjeka može se pokazati određenim vanjskim znakovima.⁴ Zanimljivo je ovdje primijetiti neodvojivost nutarnjeg čovjeka od njegovih vanjskih izražavanja i manifestacija, neodvojivost duha od tijela. Čak i suvremena znanost ovo potvrđuje te svjedoči kako je moguće duhom utjecati na tijelo, ali također tijelom utjecati na duh. Razlog više da čovjek jednako pazi na nutarnje podražaje duha kao i na svoje geste, držanje, oblačenje, izražavanje i sl.

Cilj ove kreposti je oduhovljenje tijela, tj. tijelu valja dati općenito savršenstvo (kao što duhu valja dati općenitu naobrazbu) tako da duša uzmogne nesvjesno vladati nad tim tijelom.⁵ Tako je cilj čednosti zapravo dvojak. Jednim dijelom nastoji se tijelu dati općenito savršenstvo što jasno govori kako ova krepost nije usmjerena protiv tijela ili da nastoji zatomiti tijelo u smislu kako su to tumačili mnogi dualisti i sekte tijekom kršćanske, ali i pretkršćanske ere. Drugi aspekt, odnosno drugi dio cilja odnosi se na nesvjesnu vlast duše nad tijelom. Zašto nesvjesna vlast? Nesvjesna vlast zapravo otkriva svu ljepotu i moć kreposti koja toliko duboko usađena u čovjeka da on već po samoj kreposti, po samoj dobroj navici dobro živi i odražava ljepotu, dobrotu i istinu koje od Boga dolaze. Primjer koji to zorno dočarava je primjer pijanista. Mnogo ljepše je slušati virtuoza koji ni ne misli dok svira jer mu je sviranje duboko ukorijenjeno te čak i kad improvizira zvuči elegantno i prekrasno. S druge strane, netko tko nije toliko izvježban i vičan sviranju neće pružiti ni blizu takav sklad i ljepotu izvedbe, a njegova improvizacija će najvjerojatnije biti neusklađena i gruba. Tako je i s krepošću, odnosno duhovnom dušom po kojoj je čovjek najsličniji Bogu kada u svojoj vlasti ima tijelo te ga čini dostojnim hramom Božjim.

Tako u čovjeku njegov duh i njegovo tijelo tvore jednu narav, jednu osobu. Čovjek je po tomu čvor i veza koja spaja duhove i tijela; on kao da u malome ujedinjuje divote svega stvorenog; on kao da je mali svijet (mikrokozmos), koji u sebi usredotočuje sve svjetove. Čovjek uistinu na veličajan način očituje mudrost Božju koja je znala ujediniti tako raznolika bivstva kao što su duhovna i tjelesna. Tijelo treba biti makar uz najveće žrtve pokorno duši i prema tome vršiti volju Božju tijelo stvoreno radi ljudske duše i da to tijelo mora biti pokorno duši jer ako bi se čovjek posve prepustio prevlasti tijela, taj bi niži sastavni dio počeo tražiti razne naslade, odao bi se neradu i brzo bi nastupila u čovjeku takva dezorganizacija da bi život počeo iščezavati i skoro bi nastupila smrt. Pogledajmo samo alkoholičare ili razbludnike kod kojih tjelesna nagnuća rade protiv duha i koji stoga veoma brzo idu u smrt.⁶

2. Čednost muškarca i žene

Kada se govori o čednosti može se ponekad pomisliti kako se to odnosi samo na žene, no nije tako. Budući da je čednost krepost koja nastoji ravnati ljudskim životom te ga tako učiniti boljim te vjernijim odrazom božanskog života na zemlji nužno se mora odnositi kako na muškarce tako i na žene.

Naime, muškarac neće pokazati svoje lijepo tijelo. Ponos muža je u svladavanju tijela, a ne u ljepoti tijela. Stoga valja na prvo mjesto staviti svladavanje tijela, a u pozadinu valja potisnuti oblik tijela. Poznata je stvar da je za mladića borba za čistoću mnogo teža negoli kod djevojke. Ova je borba ona vatra u kojoj valja kovati i iskušati muški karakter.⁷ Koliko god bili slični muško i žensko, osobito na ovom području se vidi njihova velika razlika koja upravo traži komplementarnost i pomoć jednih drugima. Tako Wendy Shallit piše u svojoj knjizi da upravo od ženine čednosti ovisi čestitost muškarca. Naime, ako je žena čedna, ona samim time tjera muškarca da bude čestiti kako bi uopće imao šanse kod nje te dobio privolu od nje. S druge strane, kad žena nije čedna, muškarac nema potrebe biti čestit jer je žena već izložena te samu sebe degradira. Zaključuje tako da gdje nema čestitih žena nema ni vitezova.⁸

Djevojka, u odnosu na muškarce, nema direktnih seksualnih napasti dok nije bila zavedena, dok je kod mladića seksualni nagon konstantno aktivan.⁹ Ovdje se krije razlog zašto muškarac bira, a djevojka izabire. Tako je na djevojkama i veća odgovornost biti čednima jer su muškarci što se ovog aspekta tiče u nepovoljnijoj situaciji.

3. Prepreke na putu čednosti

Postavlja se pitanje koliko je suvremeno društveno (pritom misleći na zapadni svijet) izgubilo osjećaj za čednost, odnosno koliko se pomirilo s golotinjom i povredama čednosti. Bilo bi zanimljivo napraviti opsežnije istraživanje te doći do konkretnih podataka što društvo danas drži normalnim, no taj posao svakako nadilazi domenu ovog rada stoga će se navesti samo neke izazove i prepreke koje su danas učestale, a pitanje je (ili nije) koliko su spojive s kreposti stidljivosti.

Jedan od izazova svakako je bavljenje vlastitim tijelom, odnosno robovanje njemu. Ovo je vidljivo danas u više-manje svakoj teretani, salonu ljepote, na raznim natjecanjima, medijima, društvenim mrežama i sl. Ranije je rečeno kako je jedan od ciljeva čednosti vlast duhovne duše nad tijelom. Kako vladati tijelom u kojeg se ulažu sati i sati na dnevnoj razini i to vladati njime duhom kojeg se hrani eventualno pokojim dubljim statusom na društvenoj mreži ili kojim videom od par minuta? Kako steći mudrost sijedih vlasi kad se sve snage ulažu da se sijede prefarbaju, kamufliraju i da se ne daj Bože ostari? Kako ne izložiti golo tijelo očima drugih kad se u njega toliko uložilo i kad tako lijepo izgleda?

Nadalje, ako se golotinju uvijek gleda, stidljivost otupi. Narod koji se sprijatelji s golotinjom izgubljen je jer, gdje propada čistoća, propada i seksualna snaga naroda. Stidljivost, štit čistoće, zid je narodne budućnosti. Odgoj sramežljivosti nije samo zahtjev kršćanskoga ćudorednog zakona, već i naravnoga… Odgoj ne započinje podukom već navikom- početi od malih nogu, bez golotinje i kod djece.¹⁰ Narav čovjeka je naprosto takva – čovjek se brzo navikne i otupi na mnoge stvari. To vrijedi za njegovo tijelo, ali i za njegov duh. Ovo osobito vrijedi za djecu koja poput spužve upijaju, ali poput spužve su i podobna oblikovanju. U oblikovanju veliku ulogu igraju roditelji, vršnjaci i uzori. Kakve uzore nameće televizija, mediji i društvene mreže? Pored hvalevrijednih uzora u kreposti i vještini često se promiču uzori lijepo (možda i umjetno) oblikovanog i izloženog tijela ili uzori lagodnog života u kojemu vlada indiferencija kako za čednost tako i za bilo koju drugu vrednotu.

Takozvani moderni plesovi neposredno u mladeži žestoko podražuju sjetilni organ te su tako prijetnja čednosti. Glazba se ulaguje volji, miomiris opaja dušu, laka odjeća, alkohol, dodir s djevojačkim tijelom djeluje na sva sjetila, a sve to baca mladića i djevojku svjesno i besvjesno u vrtlog spolnih naslada iz kojega će isplivati vrlo rijetke prirode čvrstoga karaktera.¹¹ Ovdje spadaju tango, fox-trot, turkey-trot, schimmy, check-to-check, one-step, two-step. Uglavnom su se zabranjivali plesovi (riječ je o 20im i 30im godinama prošlog stoljeća kada su episkopati širom svijeta zabranjivali ovakve plesove) u kojima dolazi do stavova lice uz lice, prsa uz prsa, noge među nogama. Nekoć su ove zabrane i govori o tim temama bila uporne, jasne i glasne, no danas nije baš tako. Čovjek si onda postavlja pitanje je li Crkva promijenila mišljenje? Kada Crkva, kako narod Božji tako i pastiri, uporno nešto govori i ispovijeda gotovo dva tisućljeća nije vjerojatno da promijeni mišljenje. Ovo je slično pitanju: je li se čovječja narav možda promijenila? Odgovor se nameće sam od sebe.

O drevnosti i konzistentnosti naučavanja Crkve i njenih istaknutih i svetih članova svjedoči i pitanje zajedničkog muško-ženskog kupanja. Naime, zajedničko je kupanje „grob stidljivosti i čistoće radi čega ga Crkva, kao učiteljica Božjih zapovjedi, strogo zabranjuje“¹². Ovako je govorio biskup Srebrnić prije stotinjak godina, a prije više od 1700 godina sveti Ciprijan je govorio ovako: Što pak trebam kazati o onima koje pohađaju mješovita kupališta; o onima koje bi morale odijevati svoje tijelo u stidljivost i sramežljivost, a izlažu ga očima iz kojih proviruje znatiželja putene sjetilnosti? Zar nisu one mamac na grijeh kad dopuštaju da ih muškarci razbludno gledaju gole, a i same upiru svoje oči na isti način u muškarce?¹³

Kao što je narav zaogrnuta milošću tako i tijelo treba biti pokriveno odjećom. Ako naše tijelo lijepo i čedno odijevamo, zar ne postajemo apostoli svetoga krštenja?¹⁴ Suvremena nečedna moda ponižava ženu. Kršćanstvo je podiglo ženu na visoko dostojanstvo muževlje drugarice i pomoćnice. U poganstvu je žena bila »lijepa stvar« stvorena poradi užitka muževa, »savršena životinja«. Današnja je moda plod poganske kulture; žene i djevojke koje se odijevaju goloruko, dekoltirano i inače nečedno, ponašaju se kao da nisu razumna bića, već se zadovoljavaju da muškarac u njima gleda igračku, nedostojnu da bude čuvaricom ognjišta i odgojiteljicom djece.¹⁵ Prema tome svaka moda koja promovira golotinju i utegnutost izravan je udarac kreposti čednosti.

Zaključak

Krepost čednosti, ili drugim riječima stidljivost, krepost je koju se promatra iz perspektive čistoće i umjerenosti. Kao dio čistoće predstavlja okolnost čistoće, odnosno na sve one čine i stvari koje se ne tiču samog veneričnog sjedinjenja već njegovog konteksta. U tom smislu može ju se promatrati kao bedem koji čovjeka štiti od svih štetnih, bludnih, nečednih misli, nagona i požuda te svojevrsnog čistača koji zamjenjuje sve nečedne misli i utiske onim čednim i plemenitim. Nadalje, čednost treba promatrati i u kontekstu kreposti umjerenosti gdje se ona odnosi na umjereno, skromno, neupadno odijevanje, držanje, čedne i odmjerene kretnje i geste. Budući da je riječ o kreposti, nužno se odnosi i na muškarce i na žene, no s određenim specifičnostima. Muškarčeva čestitost ovisi o čednosti žene te prvenstveno ona ima odgovornost biti čednom jer žena je ta koja izabire i daje odobrenje, odnosno postavlja ljestvicu prema kojoj muškarac može biti čestit, vitez ili pak neotesanac i drznik. Narav muškarca je mnogo podložnija seksualnim nagonima koji su više-manje konstantni kod muškarca, dok žena treba prvo biti zavedena kako bi osjetila snažan seksualni nagon. To je još jedan razlog više zašto prvenstveno žene trebaju biti čedne da ne daju dodatnog povoda muškarcima kojima je upravo ovo polje jačanja i kušanja njihova karaktera. U posljednje vrijeme velike su napasti i izazovi za čednost, kako mušku tako i žensku, a navedene su samo neke, možda najistaknutije danas. Kult tijela, odnosno robovanje tijelu i njegovu izgledu velika je prepreka čednosti. Također moderni plesovi, bilo da se radi o plesu kao sportu, umjetnosti ili najobičnijoj zabavi, strašno podražuju seksualni nagon, napose kod muškaraca, te otupljuju osjećaj za stid koji je čovjekovoj duši spasonosan. Zoran primjer groba stidljivosti, kako su ga nazivali pastiri Crkve kroz povijest, je mješovito muško-žensko kupanje gdje je postalo najnormalnije svoje golo tijelo izlagati pogledima nepoznatih ljudi. Na koncu, moda je izravan udarac čednosti kada više otkriva nego sakriva te se tako obrušava na dostojanstvo ljudske osobe i čini od osobe predmet seksualnog poriva. Ove, i mnoge druge pojave i trendovi uvjetovali su stvaranje novog tipa uzora koji se ne ističe krepošću, vještinom ili vrednotom već najčešće nečim površnim, plitkim, sve češće i nastranim, što osobito utječe na mladež koja se od malena deformira, a ne formira.

fra Mato Zirdum